Autor: Odgovor.ba
Sarajevo je dugo vjerovalo da je Turska prirodno i sudbinski vezana za Bosnu i Hercegovinu. Ovo uvjerenje temelji se na historiji, emotivnim simbolima, kulturnim vezama i političkom kapitalu koji je Ankara godinama gradila kao zaštitnik i partner. Danas se savremena diplomatija više oslanja na interese i stratešku predvidivost nego na osjećaje ili sjećanja.
Ovaj raskorak između emocija i pragmatizma objašnjava zašto turski zvaničnici sve rjeđe biraju Sarajevo za ključne odluke, a bosanskohercegovačka politika ostaje po strani u važnim regionalnim procesima. Time se nepotrebno rizikuje odnos sa važnim saveznikom i regionalnom silom.
Promjena se najbolje vidi po tome što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan posljednji put posjetio Sarajevo u septembru 2022. godine, što je bila njegova deseta posjeta Bosni i Hercegovini u svojstvu premijera ili kasnije predsjednika. Od tada je Ankara ostala prisutna na Balkanu, ali je pažnju preusmjerila na trilateralne mehanizme, regionalne platforme i sastanke na većim konferencijama. Gradovi poput Dubrovnika, Istanbula i ponekad Beograda postali su novi centri odlučivanja. Sarajevo nije potpuno isključeno, ali je izgubilo status glavnog fokusa.
Ova promjena pokazuje i novu generacijsku logiku u turskoj diplomatiji. Bivši ministar Mevlüt Çavuşoğlu bio je poznat po gestama, ritualima i čestim posjetama Sarajevu koje je posjetio čak šest puta u toku dva odvojena mandata. Aktuelni ministar Hakan Fidan ima drugačiji pristup. Za njega je važniji konkretan rezultat nego javna slika, a takvi rezultati se lakše postižu u zatvorenim, tehničkim formatima nego u glavnom gradu, gdje svaka izjava ili gest može postati tema za medijske i političke sukobe.
Od “bratskog narativa” ka menadžmentu prostora
Turska diplomatija pod Fidanovim vodstvom ostaje ambiciozna i osjetljiva na pitanja statusa, ali sada djeluje samostalno i s racionalnim pristupom. Ankara više ne osjeća potrebu da svoju prisutnost pokazuje čestim posjetama regionalnim prijestolnicama. Umjesto toga, njen utjecaj je trajno i sistematski ugrađen u platforme koje sama stvara i nadzire. Djelovanje turske diplomatije u proteklim godinama, od Ukrajine do Irana i od Libije do Sirije, donijelo je Turskoj bolje pozicije za svakim pregovaračkim stolom.
To omogućava Turskoj da vodi vanjsku politiku precizno i dugoročno efikasno.
Ova transformacija ima dvije ključne posljedice.
Prvo, turska diplomatija sada koristi jedinstven pristup prema različitim zemljama, bez velikih prilagodbi. Inicijative poput ‘Balkanske mirovne platforme’ u Istanbulu, trilateralni mehanizmi, poput dubrovačkog iz 2024 i drugi regionalni formati služe Ankari za okupljanje partnera i kontrolu dnevnog reda. Drugo, savremena turska diplomatija izbjegava rizik.
Posjete i potezi se planiraju samo kada je politička korist jasna, a rizik minimalan. Fidanova diplomatija izbjegava situacije gdje bi Turska mogla izgledati kao da zauzima stranu u tuđim sukobima. Ako inicijativa ne donosi jasan dobitak ili nosi veliki rizik, nije prioritet.
U ovom novom, racionalnom okruženju, Sarajevo se Turskoj čini sve složenijim i manje predvidivim partnerom. Iako njegov strateški značaj možda nije smanjen, danas je u diplomatiji predvidivost jednako važna kao i prijateljstvo.
Ovdje leži neugodna istina koju političari u Bosni i Hercegovini teško prihvataju: Sarajevo nije zapostavljeno jer je zaboravljeno, već zato što se pokazuje kao nepouzdan i rizičan domaćin za velike političke investicije. Danas kapital u diplomatiji ide tamo gdje se rizik kontrolira, a ne gdje stalno nastaje.
Epizoda 1: Ambasador kao test zrelosti
Najbolji primjer zahlađenja odnosa je slučaj imenovanja ambasadora Bosne i Hercegovine u Turskoj iz kancelarije Denisa Bećirovića. Mediji su otkrili da je Ankara diplomatski odbila kandidata Kadriju Hodžića i jasno poručila da bi insistiranje na tom imenu štetilo odnosima. Brzo povlačenje kandidata je samo podebljalo je ovu poruku.
Za domaću javnost ovaj slučaj lako ulazi u niz kadrovskih nesporazuma i političkih sukoba. Za Ankaru je to mnogo ozbiljnije: jasan znak da Sarajevo ne može upravljati ni osnovnim funkcijama suverene države bez javnih sukoba, curenja informacija i političkog nadmetanja. Ambasador nije samo administrativni službenik; on je važan kanal moći, povjerenja i direktne komunikacije. Blokiranje tog kanala Ankara ne vidi kao administrativni problem, već kao poruku o nesposobnosti i nestabilnosti partnera.
Ovdje se pojavljuje važnija i zabrinjavajuća poenta: posjete poput one ministra Fidana ili predsjednika Erdoğana nikada nisu samo protokolarne, čak i kada tako izgledaju. One su zapravo političke investicije. Investira se tamo gdje postoji uvjerenje da se može postići određeni ishod, bilo da je riječ o sporazumu, projektima ili strateškoj saradnji.
Nažalost, Sarajevo se sve češće pokazuje kao mjesto gdje se takav ishod ne postiže, već se razvodnjava. Svaka posjeta visokog gosta ulazi u složen domaći sistem: tri člana Predsjedništva, više centara moći i stalni rizik da se jedinstvena diplomatska poruka podijeli na tri različite interpretacije, a svaki, pa i najbanalniji sporazum mogao biti oboren od strane trenutnih koalicijskih partnera.
Sama nominacija ambasadora ne mijenja geopolitičku sliku. Ali kada proces odbijanja postane javna politička drama, to šalje vrlo lošu poruku: Bosna i Hercegovina vodi vanjsku politiku kao nastavak unutrašnjih sukoba, a ne kao sredstvo zaštite i promocije nacionalnog interesa. Ankari takav avanturizam nije potreban.
U takvoj situaciji diplomatija se rijetko prekida naglo. Umjesto toga, ona se tiho preusmjerava. Energija, pažnja i resursi polako idu prema predvidljivijim i pouzdanijim partnerima, ostavljajući Sarajevo na sve širem, ali tišem, geopolitičkom rubu svojih najvažnijih odnosa.
Epizoda 2: Vize i “neodlučna država”
Jedan od najboljih primjera diplomatskog neiskustva i institucionalne neujednačenosti Bosne i Hercegovine je nedavni proces usklađivanja viznog režima s Evropskom unijom. Nedugo nakon sastanka u Istanbulu s turskim ministrom Fidanom, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković dao je niz zbunjujućih i ponekad kontradiktornih izjava o mogućem uvođenju viza. Te izjave nisu bile rezultat jasnog i promišljenog stava, već su djelovale kao pokušaj da se istovremeno udovolji Briselu i umire drugi međunarodni partneri.
U suštini, njegova poruka, nejasna i nepovezana, imala je tri slabo usklađena dijela: priznanje da postoji pritisak EU, nagovještaj da se BiH nekako ‘provlači’ bez sankcija i najavljeno, ali neodređeno odstupanje kroz selektivnu primjenu. Konaković je izrazio sumnju u uvođenje viza za Kinu, Rusiju i Tursku, pozivajući se na ‘geopolitičke odnose’ i unutrašnju blokadu u Domu naroda. Ključna rečenica, “To neće biti Turska… ne vidim u ovom mandatu to mene neće ‘zakačiti'”, ne djeluje kao dio jasne strategije, već kao nasumična koncesija.
Zbog toga je priča o vizama postala zamjena za širu i ozbiljniju temu: BiH je između obaveza prema EU i održavanja posebnih odnosa s drugim važnim partnerima.
Umjesto da tu tenziju predstavi kao ozbiljnu vanjskopolitičku dilemu i razvije jasnu strategiju, službeno Sarajevo, ovdje predstavljeno kroz Konakovića, o tome govori nejasno i bez plana. Smušenost u izjavama nije samo stilska greška; ona je znak diplomatskog neiskustva i nedostatka jedinstvene državne volje. Takva neuravnotežena komunikacija nije bezopasna. U diplomatiji, gdje se svaki signal pažljivo tumači, ona pokazuje duboku unutrašnju neodlučnost i čini državu ranjivijom u pregovorima.
