Autor: Mohammed Yassin Najjar
U svijetu politike nema mjesta apsurdnim paradoksima, već postoje kodirane poruke koje pozivaju na dešifriranje. Na prvi pogled, sirijska scena čini se otpornom na tradicionalno razumijevanje: avioni Benjamina Netanyahua brutalno i sve češće, bez direktnih izgovora, napadaju državu čijeg je predsjednika, Ahmeda al-Sharaha, Washington primio prije nekoliko sedmica u Bijeloj kući i sa kojim je otvorio važno poglavlje partnerstva na međunarodnoj sceni.
Ako je Damask – prema novim američkim standardima – prešao iz kategorije “osovine zla” u kategoriju “partnerstva”, zašto onda Tel Aviv tako brutalno napada Siriju?
Odgovor leži u čitanju između redava: Netanyahu ne bombardira samo tradicionalnog neprijatelja, već bombardira “arapsko-američki” savez u nastajanju.
Kako bismo razumjeli dimenzije ove eskalacije i sistematski je analizirali, izraelski motivi za napad nalaze se u sljedećim razlozima.
Blokiranje puta “američko-sirijske normalizacije”
Netanyahu, najdugovječniji vladar u povijesti Izraela, shvaća da najveća egzistencijalna prijetnja utjecaju njegove države nije rat, već mir koji Tel Aviv ne stvara i ne nameće regiji pod svojim uvjetima, daleko od načela ukrštanja interesa.
Značajno i ubrzano približavanje između administracije američkog predsjednika Trumpa i Damaska, te otvaranje izravnih komunikacijskih kanala između “Pentagona” i sirijskog vojnog i sigurnosnog establišmenta, znače lišavanje Izraela njegove povijesne prednosti kao “ekskluzivnog zastupnika” zapadnih interesa u regiji.
Izraelsko bombardiranje je indirektna poruka Trumpu: “Ne možete me zaobići i ići direktno u Damask.” Netanyahu nastoji uspostaviti Siriju kao “nesigurnu” i neprikladnu regiju za partnerstvo, prisiljavajući Washington da sirijsko pitanje drži isključivo pod izraelskom kontrolom.
Podrivanje “investicijskog okruženja” Trumpove ekonomske vizije
Poznato je da predsjednik Trump usvaja pristup utemeljen na dogovorima, te da se njegova vizija “Novog Bliskog istoka” – u koordinaciji sa Saudijskom Arabijom, Katarom i Turskom – prvenstveno fokusira na ekonomske aspekte, energetske resurse, transportne rute i moderne digitalne tehnologije. Ova vizija nužno zahtijeva “stabilnu Siriju” koja će služiti kao kopneni most koji povezuje zaljevske države, Tursku, a odatle i Europu.
Netanyahuovi projektili ovdje su vatreni veto protiv te stabilnosti. Tel Aviv razumije da američke i zaljevske kompanije neće riskirati ulazak na tržište u plamenu. Bombardiranje je namjerna ekonomska sabotaža s ciljem osujećivanja plana integracije Sirije u regionalni ekonomski sistem; jer bi prosperitetna i ekonomski nezavisna Sirija bila otporna na izraelsko potčinjavanje.
Strah od ekvivalentnih “sigurnosnih aranžmana”
Curenja informacija iz Washingtona ukazuju na želju Trumpove administracije da formuliše sveobuhvatne sigurnosne aranžmane koji bi garantovali povlačenje stranih snaga i kontrolu granica.
Izrael drhti od pomisli da bi Sirija mogla biti strana u sporazumu pod pokroviteljstvom Washingtona; jer bi to implicitno značilo da bi svako izraelsko kršenje sirijskog vazdušnog prostora bilo smatrano kršenjem američkih aranžmana, njihovog ugleda i kredibiliteta.
Stoga, kroz ovu ludu eskalaciju, Netanyahu nastoji uništiti što je više moguće sposobnosti sirijske države, oslabiti njenu pregovaračku poziciju i nametnuti demilitarizirane tampon zone koje dosežu do Damaska kao svršen čin, prije nego što mu Trump nametne novi “status quo”.
Erozija funkcionalne uloge Izraela u regiji
Izraelska desnica opsjednuta je gubitkom ili slabljenjem svoje funkcionalne uloge. Ako se Sirija udruži sa Saudijskom Arabijom, Turskom i Katarom pod američkim kišobranom i učinkovito se bori protiv terorizma, kakva je onda strateška potreba za Izraelom, uz visoku cijenu te uloge?
Netanjahu bombarduje jer u predsjedniku Al-Sharaau i novoj Siriji vidi suprotnost koja bi Izrael mogla pretvoriti u običnu državu u regionu prepunom velikih, regionalno uticajnih država. On bombarduje da bi dokazao da je i dalje najjači igrač bez koga se ne može, i koga se svi plaše, čak i ako je cijena toga ljutnja gospodara Bijele kuće.
Postavljanje “trojanskih konja” u strukturu nove države
Izrael to ne radi iz ljubavi prema ovim komponentama, već kako bi osigurao da ima oči unutar novog sirijskog tijela, i da te stranke služe kao “obavezni udjeli” u bilo kojem političkom rješenju, čija je glavna funkcija zaštita izraelskih interesa i ometanje bilo koje središnje suverene odluke koju nova vlada u Damasku može donijeti, čime se sirijska država održava u stanju stalnog unutarnjeg sukoba koji služi izraelskoj nacionalnoj sigurnosti.
Sažetak
Netanyahuovi projektili nisu usmjereni samo na Damask, već su i poruke političke ucjene Washingtonu i zlonamjeran pokušaj inženjeringa sirijske države. To je očajnički pokušaj “starog strateškog saveznika” da spriječi uspon “novog partnera” koji bi mogao negativno utjecati na izraelsku ulogu u eri velikih transformacija.
Ali logika povijesti nalaže da kada voz velikih interesa i globalnog poslovanja odluči krenuti, svako ko mu stane na put bit će slomljen, čak i ako je miljenik. Razumije li Netanyahu ovu stvarnost, ili će je ignorisati, dopuštajući joj da postane uzrok njegovog političkog pada?
