Autor: Mohammed Yassin Najjar
U svijetu politike nema mjesta apsurdnim paradoksima, već postoje kodirane poruke koje pozivaju na dešifriranje. Na prvi pogled, sirijska scena čini se otpornom na tradicionalno razumijevanje: avioni Benjamina Netanyahua brutalno i sve češće, bez izravnih izgovora, napadaju državu čijeg je predsjednika, Ahmeda al-Sharaha, Washington primio prije nekoliko sedmica u Bijeloj kući, pa čak ju je prihvatio kao službenog partnera u međunarodnoj koaliciji za borbu protiv “Islamske države” (ISIS).
Ako je Damask – prema novim američkim standardima – prešao iz kategorije “osovine zla” u kategoriju “partnerstva”, zašto onda Tel Aviv tako brutalno napada prijestolnicu Sirije?
Odgovor leži u čitanju između redava: Netanyahu ne bombardira samo tradicionalnog neprijatelja, već bombardira “arapsko-američki” savez u nastajanju.
Kako bismo razumjeli dimenzije ove eskalacije i sistematski je analizirali, izraelski motivi mogu se sažeti u sljedeće ključne tačke:
Prvo: Blokiranje puta “američko-sirijske normalizacije”
Netanyahu, najdugovječniji vladar u povijesti Izraela, shvaća da najveća egzistencijalna prijetnja utjecaju njegove države nije rat, već mir koji Tel Aviv ne stvara i ne nameće regiji pod svojim uvjetima, daleko od načela ukrštanja interesa.
Značajno i ubrzano približavanje između administracije američkog predsjednika Trumpa i Damaska, te otvaranje izravnih komunikacijskih kanala između “Pentagona” i sirijskog vojnog i sigurnosnog establišmenta, znače lišavanje Izraela njegove povijesne prednosti kao “ekskluzivnog zastupnika” zapadnih interesa u regiji.
Izraelsko bombardiranje je indirektna poruka Trumpu: “Ne možete me zaobići i ići direktno u Damask.” Netanyahu nastoji uspostaviti Siriju kao “nesigurnu” i neprikladnu regiju za partnerstvo, prisiljavajući Washington da sirijsko pitanje drži isključivo pod izraelskom kontrolom.
Drugo: Podrivanje “investicijskog okruženja” Trumpove ekonomske vizije
Poznato je da predsjednik Trump usvaja pristup utemeljen na dogovorima, te da se njegova vizija “Novog Bliskog istoka” – u koordinaciji sa Saudijskom Arabijom, Katarom i Turskom – prvenstveno fokusira na ekonomske aspekte, energetske resurse, transportne rute i moderne digitalne tehnologije. Ova vizija nužno zahtijeva “stabilnu Siriju” koja će služiti kao kopneni most koji povezuje zaljevske države, Tursku, a odatle i Europu.
Netanyahuovi projektili ovdje su vatreni veto protiv te stabilnosti. Tel Aviv razumije da američke i zaljevske kompanije neće riskirati ulazak na tržište u plamenu. Bombardiranje je namjerna ekonomska sabotaža s ciljem osujećivanja plana integracije Sirije u regionalni ekonomski sistem; jer bi prosperitetna i ekonomski nezavisna Sirija bila otporna na izraelsko potčinjavanje.
Treće: Strah od ekvivalentnih “sigurnosnih aranžmana”
Curenja informacija iz Washingtona ukazuju na želju Trumpove administracije da formuliše sveobuhvatne sigurnosne aranžmane koji bi garantovali povlačenje stranih snaga i kontrolu granica.
Izrael drhti od pomisli da bi Sirija mogla biti strana u sporazumu pod pokroviteljstvom Washingtona; jer bi to implicitno značilo da bi svako izraelsko kršenje sirijskog vazdušnog prostora bilo smatrano kršenjem američkih aranžmana, njihovog ugleda i kredibiliteta.
Stoga, kroz ovu ludu eskalaciju, Netanyahu nastoji uništiti što je više moguće sposobnosti sirijske države, oslabiti njenu pregovaračku poziciju i nametnuti demilitarizirane tampon zone koje dosežu Damask kao svršen čin, prije nego što mu Trump nametne novi “status quo”.
Četvrto: Erozija funkcionalne uloge Izraela u regiji
Izraelska desnica opsjednuta je gubitkom ili slabljenjem svoje funkcionalne uloge. Ako se Sirija udruži sa Saudijskom Arabijom, Turskom i Katarom pod američkim kišobranom i učinkovito se bori protiv terorizma, kakva je onda strateška potreba za Izraelom, uz visoku cijenu te uloge?
Netanjahu bombarduje jer u predsjedniku Al-Sharaau i novoj Siriji vidi suprotnost koja bi Izrael mogla pretvoriti u običnu državu u regionu prepunom velikih, regionalno uticajnih država. On bombarduje da bi dokazao da je i dalje najjači igrač bez koga se ne može, i koga se svi plaše, čak i ako je cijena toga ljutnja gospodara Bijele kuće.
Peto: Postavljanje “trojanskih konja” u strukturu nove države
Izrael to ne radi iz ljubavi prema ovim komponentama, već kako bi osigurao da ima oči unutar novog sirijskog tijela, i da ove stranke služe kao “obavezni udjeli” u bilo kojem političkom rješenju, čija je glavna funkcija zaštita izraelskih interesa i ometanje bilo koje središnje suverene odluke koju nova vlada u Damasku može donijeti, čime se sirijska država održava u stanju stalnog unutarnjeg sukoba koji služi izraelskoj nacionalnoj sigurnosti.
Sažetak
Netanyahuovi projektili nisu usmjereni samo na Damask, već su i poruke političke ucjene Washingtonu i zlonamjeran pokušaj inženjeringa sirijske države. To je očajnički pokušaj “starog strateškog saveznika” da spriječi uspon “novog partnera” koji bi mogao negativno utjecati na izraelski utjecaj u eri velikih transformacija.
Ali logika povijesti nalaže da kada vlak velikih interesa i globalnog poslovanja odluči krenuti, svako ko mu stane na put bit će slomljen, čak i ako je miljenik. Razumije li Netanyahu ovu stvarnost, ili će je ignorirati, dopuštajući joj da postane uzrok njegovog političkog pada?
