Piše: Mr. Semir Imamović
Zašto nama Bošnjacima, sa islamskim diplomama i zvanjima, sa ugledom i autoritetom, sa godinama „radnog staža“ u da’vi, trebaju (besplodne)rasprave i teoretisanja od kojih, u aktuelnom sudbonosnom trenutku za naš narod i državu, nemamo nikakve posebne koristi, osim ako smatramo korisnim to što ćemo poraziti/poniziti svog oponenta (muhalifa), dokazati njegovu „nesposobnost“ i „zabludjelost“ i pokazati svoje „raskošno“ znanje.
Kakvu korist će imati naša šira zajednica, da’va (poziv u vjeru) i sahva (islamsko buđenje), i na kraju država, ako mi konačno ubijedimo jedni druge da je obilježavanje Poslanikovog rođenja, kroz prigodne sadržaje, predavanja i razne općekorisne društvene aktivnosti, neutemeljena praksa/novotarija ili pak dobro djelo? Šta će to značiti za naš duhovni, moralni, društveni i intelektualni napredak?
Isto pitanje možemo postaviti i za ostala partikularna pitanja koja ne zadiru u samu srž islamskog vjerovanja i razilažanje u njima ne dovodi u pitanje nijedno od osnovnih učenja islama.
Ne kažem da učeni ljudi ne trebaju, među sobom, voditi konstruktivan dijalog i raspravljati o različitim vjerskim pitanjima, iz domena vjerovanja i prakse, razmjenjivati stavove i argumente, jer se takve rasprave vode od praskozorja islama: vodili su ih ashabi, tabi‘ini, tabitabi‘ini, i sve generacije islamskih učenjaka do današnjih dana, vode ih i današnji učenjaci, međutim način na koji se to kod nas čini – bez ikakvog reda i pravila, bez potrebnih stručnih kompetencija i kvaliteta, u svako vrijeme i na svakom mjestu – bez sumnje je pogrešan i tjera sve nas, zajedno, da se dobro zamislimo nad našim postupcima i, na temelju općeprihvaćenih islamskih argumenata, preispitamo svoj stav/odnos prema ovom važnom pitanju iz domena islamske etike.
Da li smo se ikada ozbiljno zapitali: zašto je Allah, dželle šanuhu, propisao/dozvolio samo onu raspravu u kojoj se poštuju osnovna moralna, etička i ljudska načela, ili kako je Kur’an naziva „el-mudžadeletu billeti hije ahsen“, najljepša rasprava, i zašto su naše rasprave sušta suprotnost ovom opisu? Odgovor je nedvosmislen: samo rasprava koja izvire iz iskrenih vjerničkih i ljudskih pobuda, i koja je utemeljena na jasnim argumentima iz Božije Knjige i Sunneta Allahovog Poslanika i koja je „ukrašena“ lijepim i blagim riječima, može polučiti pozitivne rezultate ili, ako ništa a onda ostaviti lijep trag na srcima onih koje pozivamo i želimo im prenijeti određenu poruku. Citirani ajet, kojim se definiše okvir za raspravu sa „sljedbenicima Knjige“, s kojima se muslimani razilaze i u vjerovanju i u praksi, i u suštini i u formi, treba, po principu „utoliko prije“ (kijasul-evla), shvatiti kao poziv vjernicima da svoje međusobne sporove i razilaženja sa svojom islamskom braćom/sestrama s kojima dijele i vjerovanje i praksu, rješavaju na najmogući ljepši način, s punim uvažavanjem, ljubavlju i poštivanjem.
Jesu li to naši „muslimanski oponenti“ gori i veći grješnici od faraona, a mi bolji od Musaa i Haruna, pa ih oslovljavamo najpogrdnijim imenima i obraćamo im se kao da uopće nisu ljudska bića? Prenosi se da je neki čovjek došao Harunu er-Rešidu i podignutim tonom mu rekao: „Slušaj ti mene!“ „Neću te slušati, dok ne spustiš svoj glas, jer niti si ti bolji od Musaa i Haruna, niti sam ja gori od faraona, a Allah je naredio Musau i Harunu da faraonu kažu blage/umiljate riječi, „ne bi li razmislio ili se pobojao“ (Ta-ha, 44) – odgovori mu Harun.
Šta mi ustvari želimo postići raspravom? Uzdići/pomoći Allahovu vjeru ili uzdići sebe? Dokazati istinu ili dokazati sebe? Približiti se jedni drugima ili otjerati jedne od drugih? Popraviti zajednicu ili je zbuniti i unijeti nemir u nju? Ako je suditi po aktuelnim raspravama, koje naši školovani ljudi vode ovih dana putem društvenih mreža, može se steći dojam da su one daleko od „mudžadeletu billeti hije ahsen“/„najljepše rasprave“, dakle, utemeljene šerijatske rasprave, i da će proći još puno vremena dok mi svoju međusobnu komunikaciju ne podignemo, neću reći na najviši etički nivo, nego na osnovnu/polaznu razinu islamskog kultrunog ponašanja, a za to će nam trebati i strepljenja, i odgoja, ali i puno Božije pomoći.
