Piše: Mersada Nuruddina Agović
Na početku historijskog časa Zubanović je izrecitirao stihove o Mustafi Busuladžiću koje je napisao namjenski za ovu priliku, njima opisao Busuladžićev predani intelektualni rad i njegovo strijeljanje od strane srbokomunista. Dr. Muratović je naglasio da je došlo vrijeme da se prekine šutnja o Mustafi Busuladžiću i svim stradalnicima, te da se započne temeljito rasvjetljavanje komunističkih zločina iz tog perioda. On je napravio paralelu opisa stradanja sandžačkih Bošnjaka i Bošnjaka Bosne konstatujući da su metode ubijanja Bošnjaka, bez obzira na njihovo prebivalište, identične kao i svjedočenja o tim podmuklim ubistvima. Muratović je tom prilikom pročitao dva potresna pisma strijeljanih Bošnjaka na Hadžetu koje je sačuvao istraživač i književnik r. Omer Turković i objavio nakon što ih je pronašao kod porodica žrtava.
16. muslimanska brigada je oslobodila Sarajevo
Mr. Fatmir Alispahić je istakao da je 5. aprila 1945. godine u Sarajevo ušla 16. muslimanska brigada i oslobodila ga. ,,Sutradan, 6. aprila, u Sarajevo su umarširale srbijanske partizanske jedinice u kojima su bili i mnogi bivši četnici. Ubrzo zatim počelo je sistematsko ubijanje bošnjačkih civila. Na spomen obilježju koje se zove ,,Vječna vatra” stoji izrečena laž, a istina se svjesno ignoriše.”-kazao je Alispahić. Ignoriše se na isti način kako to Republika Srpska čini kad ignoriše genocid. ,,Ako se nećeš nositi sa ovom istinom – naveo je u daljem izlaganju Alispahić – ti onda podržavaš neistinu iza čijeg sakrivanja stoji velikosrpski sistem i četnička ideologija”.
,,Vladimir Perić Valter, kojega Sarajevo slavi kao antifašistu, OZNI je predao spisak 7000 navodnih saradnika neprijatelja, poglavito Bošnjaka, i po tom spisku je OZNA vršila likvidacije. Naš glavni grad i danas, za nečije interese, krije istinu. Ovo što radi SBK je baklja antifašizma u sarajevskom mraku” – zaključio je Alispahić.
Rupe od avionskih bombi kao grobnice
Svjedok Atif Delalić je prisutnima ispričao kako su komunisti koristili velike rupe koje su napravile avionske bombe, da u njih bacaju tijela Bošnjaka koje su strijeljali. Nisu kopali namjenski nove rupe za to da ih narod ne bi gledao, već su koristili ove. Strijeljanja su obavljali noću. Ponekad bi se ujutro mogao pronaći neki ranjenik koji bi iscrpljen ispuzao iz rupe. Sistem odvođenja Bošnjaka, po Delalićevim riječima, je bio temeljno razrađen. Dolazili su noću kamionima, uz pomoć škiljave baterije vezivali ruke ljudima žicom i tovarili ih na kamion. Nedugo nakon toga negdje bi se začuli rafali. Postupak su tokom noći više puta ponavljali. Kasnije su se vodila fiktivna suđenja i donosile fiktivne presude.
Nakon izlaganja Atifa Delalića, dr. Muratović je posvjedočio da su se i na području Sandžaka rupe od avionskih bombi koristile u iste svrhe i da se bošnjačkim antifašistima i intelektualnoj eliti Novog Pazara u montiranim suđenjima na teret stavljala tobožnja saradnja sa neprijateljem.
Teško djetinstvo siročadi
Svjedok Kasim Čorbo je kazao da su se iz tog perioda pojavili izvještaji da su počinjena masovna ubistva Bošnjaka tamo gdje su partizani držali vlast. On je kao malo dijete sa svojom porodicom krenuo u muhadžirluk u Hrvatsku. Na putu su ih presreli partizani. Ubili su mu oca Salku, amidžu Aliju, dajdžu i komšije. Djeca su ostala siročad. Da bi se opravdao masakr nad Bošnjacima tog mjesta, mjesto je proglašeno kao tobožnje veliko ustaško uporište. Djeca su u toku odrastanja kasnije u školi imala problema. Bila su u mnogo čemu diskriminirana. Svjedok navodi da je tokom svog života četiri puta morao mijenjati nacionalnost. Pisao se kao Srbin, Jugosloven, Musliman, Bošnjak. Kad je osunetio svog sina 1962.godine, izgubio je zbog toga posao. Jednom je čak javno bio prozvan i kritikovan jer je ofarbao neki predmet u blizini kuće masnom zelenom bojom.
Treći svjedok Mustafa Mujagić je na početku svog izlaganja zanijemio i zaplakao. Izvadio je porodičnu fotografiju na kojoj je kao trogodišnjak sretno pozirao sa svojim roditeljima. Rekao je da su mu ubrzo nakon toga fotografisanja roditelje nekud odveli, ubili i nikad njihova tijela nije pronašao. Otac mu je bio ugledni trgovac. Imao je svoju radnju od koje su mogli pristojno živjeti. Majku, mladu hanumu, su kao 24-ero godišnjakinju zajedno sa njenim suprugom nekud odveli i ubili, a porodični nakit oduzeli.
Istina se ne smije više skrivati!
Mujagić je, kako navodi, kasnije uspio da dođe do neke dokumentacije koja je prikazivala tobožnju krivnju njegovih roditelja. Po njoj se njemu kao malom djetetu, nakon gubitka roditelja, dodijelila neka soba do punoljetstva. Mujagić je dokument čitao vidno uznemiren i potresen. Rekao je da je danas porodičan čovjek, Sarajlija, ali da je njegova rana svakim danom veća i da na nju nikako ne može da zaboravi. ,,Hvala svima koji radite na rasvjetljavanju ovih zločina.” – kazao je na kraju svog izlaganja Mujagić.
Sead Zubanović je konstatovao da je bošnjački narod, uprkos brojnim stradanjima i genocidima, samo Allahovom voljom opstao. Svi prisutni su donijeli zajednički zaključak da se historijske činjenice više ne smiju skrivati, da se lokacije stradalih Bošnjaka iz tog perioda moraju istražiti, zatim, naredne godine, 2015., 70-tu godišnjcu oslobođenja Sarajeva obilježiti, a do tada organizirati par naučnih skupova o komunističkim progonima Bošnjaka i zločinima nad njima.
