Ono što je tokom agresije na našu zemlju u sarajevskom naselju Grbavica bio osuđeni ratni zločinac Veselin Vlahović Batko, to je u Hadžićima bio Zoran Gašević. Batko je nakon rata uhapšen i osuđen na 45 godina zatvora. Međutim, poput monstruma Batka sa Grbavice u redovima srpskih policijskih, vojnih i paravojnih formacija na okupiranim teritorijima BiH bio je veliki broj zločinaca.
Više od 600 stanovnika Hadžića poginulo je i ubijeno tokom rata. Od tog broja, 250 Hadžićana su se vodili kao nestala lica, a ni dan danas nisu pronađeni ostaci njih 90. U logorima su ubijena 94 logoraša iz Hadžića, i to: Lukavica 46, Hadžići 26, Svrake 11, Kula 7, te po jedan logoraš u Dretelju, Foči, Kalinoviku i Prozoru. Kroz logore u Hadžićima je prošlo 906 osoba, od čega 756 Hadžićana.
Uzimajući u obzir da se status logoraša dobije tek nakon provedena 72 sata u logoru, broj lica koja su bila zatvarana po 1 ili 2 dana je nekoliko hiljada. Nisu u logore zatvarani samo vojno sposobni muškarci. Bilo je tu staraca, žena, djece, što svi preživjeli Hadžićani dobro znaju. Stotine je svjedočenja preživjelih, kako iz rata, tako i sa svjedočenja na sudovima nakon rata.
Zločinac radi u policiji u Nikšiću
Formirani su logori u Domu kulture Hadžići, garaži Općine Hadžići, Kulturno-sportskom i rekreativnom centru Hadžići (KSIRC), Domu zdravlja, Tehničko remontnom zavodu, zgradi Socijalnog, prostorijama TO Hadžići, prostorijama Hotelske zgrade, i mnogim drugim objektima gdje su zatvarani građani Hadžića, Bošnjaci i Hrvati.
Iz ovih logora Hadžićani su deportovani u logor kasarne “Slaviša Vajner Čiča” u Lukavici, odakle su prebacivani u logor „Kula“ a iz logora “Kula” u logor Policijske stanice Ilidža, logor Planjinu kuću i druge logore na okupiranim područjima Sarajeva.
Na prostoru općine do sada je otkriveno 59 grobnica sa posmrtnim ostacima 97 tijela, a traga se za još 90. Mnogi su Hadžićani ubijeni u živom štitu ili u drugim logorima oko Sarajeva.
Ko je Zoran Gašević? On je sin Ratka Gaševića, već osuđenog na 8 godina zatvora za zločine počinjene u Hadžićima. U zvaničnim dokumentima stoji Zoran (Ratko) Gašović, što je prvi znak skrivanja identiteta. Porodica Gašević – Gašović porijeklom je iz Plužina, Republika Crna Gora. Prije agresije doselili su u Hadžiće gdje su živjeli i radili. Nakon reintegracije Hadžića odselili su se u Crnu Goru, i nastanili u Nikšiću. Ratko je nakon rata došao u Hadžiće kako bi završio imovinska prava i dokumente kao da je čist, a u stvari se radilo o silovatelju koji se iživljavao nad nedužnim i nemoćnim Bošnjakinjama. Tu je i uhapšen.
Zoran je krenuo očevim stopama, pa će se među prvima uključiti u srpsku policiju. Odmah nakon zauzimanja centra Hadžića 12. maja 1992. godine ovog krvnika će imenovati za glavnog isljednika i upravnika hadžićkog logora “Garaža”. Garaža se smatra logorom smrti i svaki drugi logoraš u ovom logoru je ubijen. Mnogi ni do danas nisu pronađeni. Ovo je prvi formirani logor na okupiranoj teritoriji Hadžića. Formiran po naredbi Kriznog štaba koju je sproveo SJB Hadžići i koji je bio pod njihovom upravom, a egzistirat će do augusta 1992. godine. Pored Zorana Gaševića, logoraše će ispitivati i premlaćivati Borislav Banduka, Mirko Jokić, Miro Kecman, Mladen Kecman, Nemanja Jovičić (osuđeni ratni zločinac), Mladen Tolj kao i mnogi drugi četnici.
Na TV“Alfa“ 2013. godine, u emisiji „U škripcu“, koju je vodio novinar Zvonko Marić gostovao je Tomo Kovač. On je u ratno vrijeme obavljao dužnost načelnika stanice policije na Ilidži, potom pomoćnika ministra RS za policiju i komandant policije RS. Kraj agresije dočekao je kao jedini general policije RS. Za zločine u Hadžićima, koji su se desili u maju, rekao je da je kriva “Blažujska brigada“.
Izjavio je da je Ratko Radić, predsjednik SDS i tzv. Srpske opštine Hadžići, platio nekom policajcu da “pobijene” Hadžićane preveze i pokopa negdje u Krupcu. Radi se o grupi od 14 ubijenih logoraša Hadžića, koji su streljani pred Domom kulture, a čija tijela su ekshumirana 2004. godine u Krupcu. Policajac u kojeg je Ratko imao ogromno povjerenje je Zoran Gašević. Tijela su utovarili u kamion hladnjaču i odvezli ih u Krupac. Na ubijene su ispucali zolje kako bi ih spalili do neprepoznatljivosti.
Trgovao Bošnjacima sa Hrvatima Kreševa i Kiseljaka
Juna 22. 1992. godine 284 logoraša iz Hadžića sa više autobusa prebačena su u kasarnu “Slaviša Vajner Čiča” u Lukavicu. U pratnji logoraša bili su Zoran Gašević, Rade Veselinović (osuđeni ratni zločinac), Nemanja Jovičić ((osuđeni ratni zločinac)) i Stevo Lubura. Juna 23. na 24., sudija Slobodan Avlijaš, bivši pomoćnik ministra pravde tzv. Srpske Republike, predaje spisak hadžićkih logoraša na kome su već označena lica za likvidaciju. Spisak zarobljenih Bošnjaka je čitao Vojo Vukotić. Od 284 logoraša, u ovoj kasarni je izdvojeno njih 46, i do danas njihovi posmrtni ostaci nisu pronađeni. Još 26 će biti ubijeno u drugim logorima i živom štitu. Postoje informacije da su spiskove su pravili Zoran Gašević i Nemanja Jovičić, ali se ne zna po čijem naređenju? Komandant kasarne u to vrijeme bio je potpukovnik Desimir Šarenac koji danas živi slobodno u svom rodnom selu Stari Brod u Rogatici.
Zoran Gašević je 26. juna 1992. godine došao sa nekoliko četnika u logor Garažu i izveo Aliju Bašića, Ramiza Hrgića i Aliju Kovačevića. Nakon premlaćivanja do smrti, odvezao ih je kombijem u Vučine-Igman, gdje su strijeljani. Njihova tijela pronađena su i ekshumirana 1999. godine.
Za Gaševića se vežu brojna pojedinačna ubistva koja su se desila, kako u logorima tako i na kućnom pragu. Bio je poznat i po pljački, otimačini, te švercu ne samo robom, nego je prodavao zarobljene Bošnjake i Hrvate, one koji nisu bili “opasnost” za stvaranje tzv. velike Srbije. Cijena ljudskog života se kretala oko 3.000 njemačkih maraka a prodaja je išla preko Kobiljače i dobro poznatih Hrvata iz Kreševa i Kiseljaka.
Gaševića su svjedoci optuživali i za ubistvo više stanovnika Donjih Hadžića, te 14 ubijenih Hadžićana koji su ekshumirani na Igmanu, iz masovne grobnice Đurđevača.
Danas ovaj zločinac iz Hadžića živi sa porodicom u Nikšiću. Čak i radi u policiji, a zahvaljujući neradu zvaničnih pravosudnih i općinskih institucija niko ga ne dira.
O zločinima u Hadžićima napisane su dvije knjige. Jedna je od autora Alena Almina Bašića, sina ubijenog logoraša i Aziza Tafre “Hadžići, zločin bez kazne”, a autor druge knjige „Šest logora pakla“ je logoraš Remzija Balić.
Paria
