Poštovani gosti, prisutni, poštovani predstavnici bošnjačkih asocijacija, vjerske, kulturne i akademske zajednice,
Na početku Vam se želim u ime organizatora Odbora za obiljezavanje 11. jula Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, koji okuplja sva relevantna udruženja i asocijacije Bošnjaka koja djeluju u Luksemburgu, njih 15, zahvaliti na prisustvu na našem tradicionalnom obilježavanju 9. januara Dana početka genocida nad Bošnjacima.
9. januara Bošnjaci u domovini ali i na raznim meridijanima svijeta se sjecaju kao jednog od najkrvavijih dana u povijesti Balkana, ali i Evrope i Svijeta. Dana kada su skrojeni planovi o uništenju Bosne i Bošnjaka izašli na svijetlost dana, oličeni u vjerskoj, političkoj, akademskoj, kulturnoj eliti srpskog naroda.
Sve ono što se dešavalo nakon toga, genocid, masovna istrebljenja i etnička čišćenja, ratni zločini, masovne grobnice, silovanja, ubijanja djece, rušenje vjerskih i kulturno historijskih objekata su samo tekovine 9. januara i odluka donijetih na tom zasjedanju.
Nažalost, ovih dana kada se mi sjećamo svih ovih strahota, za normalan ljudski um nepojmljivih, samo pojedinci iz našeg komšijskog srpskog naroda učestvuju na ovim komemoracijama. Naše komšije, sa kojima na tim prostorima živimo vijekovima, 9 . januar slave kao dan ponosa i uspjeha.
Zbog čega? Zato što se u Srbiji i entitetu Republika Srpska još uvijek, u ogromnoj većini slučajeva, genocid smatra kao nužna i sveta stvar, kao herojstvo, kao junaštvo i kao pobjeda.
Ako, entitet Republika Srpska, njegovo politčko rukovodstvo, i političko i vjersko rukovodstvo cijelokupnog srpskog naroda, prihvata i ponosi se ovim tekovinama i još želi da taj datum proglasi i obilježava kao Dan entiteta RS, ako je dakle , genocid temelj ovog entiteta a osuđeni ratni zločinci heroji u ovom narodu i entitetu, onda pridjev koji opisuje entitet Republika Srpska se ne može izvući od polja ljubičica i jorgovana, već od polja masovnih grobnica i genocida. Zato srpska elita danas sama definiše ovaj pridjev koji opisuje RS prihvatajući genocid kao uzoritu tradiciju a 9. januar kao dan ponosa. Zato je danas obaveza da glasno izgovorimo da je entitet Rs genocidan.
Prema zvaničnim podacima Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, u Srbiji danas, kada održavamo ovaj skup, živi 3.000 osoba osumljičenih za teške zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu. A bivši tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević, pred kraj mandata je izjavio da, samo u Beogradu, živi 80 osumnjičenih za ratne zločine. Crna Gora je posebno interesantna. Nijedan proces nije pokrenut, mada je pretpostavka da je sa područja Cg više hiljada lica učestvovalo u zločinima u Foči, Čajniču, Nevesinju i Gacku.
Ako je ovako stanje, da li možemo govoriti o pomirenju, da li možemo otvarati nove stranice u našim odnosima.
Ako nekome to nije bilo jasno, ovih dana je mogao svjedočiti ponovnom javnom objelodanjivanju ideja o podjeli i cijepanju Bosne koji su došle s obje strane Drine i sa najviših političkih mjesta. Međutim, za one koji su bolje upućeni ovo nije nikakva novina. Ova konstanta odnosa prema Bosni prisutna je i za vrijeme Miloševića, Đinđića, Koštunice, Tadića i sada Nikolića.
Milošević je ratom krenuo da cijepa Bosnu i stvara Veliku Srbiju, Đinđić je „demokratski“ govorio o planu Saveza Srpskih država u koji bi ušli Srbija, Cg i RS, Koštunica se kitio Karadžićevim ordenima i pucao po opkoljenom Sarajevu, Tadić je sa Dodikom otvarao škole po RS sa nazivom Srbija a Nikolić nastavio samo ono što je sa Šešeljem radio 90/tih godina. Dakle, postoji skoro pa jedinstvena politika prema Bosni i postoji jasan kontinuitet te politike. Zbog toga samo naivni Bošnjaci se mogu zanijeti i povjerovati u neke taktičke izjave i rečenice koje ponekad dođu iz Srbije a samo zarad njihovog interesa, kada je potrebno recimo ispuniti uslove regionalne saradnje koje nameće EU.
Nažalost, jedno su naša nadanja a drugo procesi na koje mi kao narod ne možemo uticati. To su pitanja za srpski narod i njegovu elitu. Oni su ti koji trebaju da izvrše denacifikaciju sopstvenog nacionalnog bića.
Ono što je u našoj obavezi jeste da radimo da nam se tekovine 9. januara više nikada ne ponove i da očuvamo naš narod i državu BiH.
I ovo svoje obraćanje ću završiti riječima rahm. predsjednika Alije Izetbegovića:
„Nema čuda, ima dobre i loše procjene i dobre i loše pripreme. Postoji poslovica: Hrabrima Bog pomaže. Upravo je tako: Bog je dao zakone uspjeha i neuspjeha i ko se tih zakona ne drži – taj gubi. Tu nema protekcije“. „Najviši nacionalni cilj Bošnjaka je cjelovita Bosna.“
