Arapske zemlje Zaljeva obustavljaju proizvodnju nafte i plina kao rezultat američko-izraelskog rata protiv Irana, ali nije samo njihova energetska infrastruktura trenutno talac iranskih osvetničkih projektila i dronova: to su i hrana i voda.
Preko 400 postrojenja za desalinizaciju vode nalazi se duž Perzijskog zaljeva. Koriste se za održavanje industrije, održavanje zelenih golf terena i, što je najvažnije, za gašenje žeđi stanovnika regije.
Bilo bi apsolutno opasno kada bi Iran počeo napadati ta postrojenja.
Neke zaljevske zemlje, poput Saudijske Arabije, imale su velike količine slatke vode pod zemljom, ali su se one iscrpile kako su se njihove ekonomije transformirale u velike globalne ekonomije i destinacije za iseljenike. Postrojenja za desalinizaciju počela su nicati u velikom broju 1960-ih i 1970-ih, i od tada su se umnožila.
U UAE, 42 posto pitke vode dolazi iz postrojenja za desalinizaciju; u Kuvajtu je to 90 posto; u Omanu 86 posto; a u Saudijskoj Arabiji 70 posto.
Neke zemlje su izgradile strateške zalihe, ali za male države poput Katara i Bahreina, one bi se mogle iscrpiti za nekoliko dana ako bi njihova postrojenja za desalinizaciju bila uništena.
Zaljevska industrija ‘intenzivna u potrošnji vode’
Američka ambasada u Saudijskoj Arabiji navelo je u jednom dopisu iz 2008. godine da je samo postrojenje za desalinizaciju Jubail u kraljevstvu opskrbljivalo Rijad s preko 90 posto pitke vode. Zaljev se diverzificirao izgradnjom više postrojenja u posljednjih 20 godina, ali je i dalje jednako ovisan o tim postrojenjima.
Petrohemijske rafinerije i postrojenja za daljnju proizvodnju zaljevskih država također zahtijevaju ogromne količine slatke vode.
Najvažniji dio korištenja vode je za ljudsku potrošnju: pitka voda. Ali ta potrošnja vode je najmanja u usporedbi s industrijskom i poljoprivrednom upotrebom, a ndustrije u regiji Zaljeva su vrlo intenzivne u potrošnji vode.
Činjenica da postrojenja za desalinizaciju u Zaljevu nisu bila meta pokazuje da Iran djeluje s suzdržanošću, kažu stručnjaci.
Kako rat napreduje, postaje sve jasnije da je Iran koristio sofisticirano ciljanje za napad na američke radarske instalacije, diplomatske komplekse i energetsku infrastrukturu. Najveća rafinerija nafte u Bahreinu planula je u petak nakon iranskog napada.
Razgovori o direktnom uključivanju zaljevskih država u američki napad utihnuli su posljednjih dana. Njihova ranjivost na vodu može biti jedan od razloga zašto se ne žele eskalirati.
Iran je poslao protivrječne poruke u vezi s Hormuškim tjesnacem, uskim plovnim putem na koji se Bahrein, Kuvajt, Katar i UAE oslanjaju za izvoz energije i uvoz robe i prehrambenih proizvoda.
Stvarnost je da se tjesnac suočava s de facto zatvaranjem jer zapadne osiguravajuće grupe odbijaju pružiti pokriće za ratne rizike, ostavljajući samo najhrabrije brodovlasnike da ga prolaze.
Zatvaranje Hormuškog tjesnaca,”uz ozbiljno poremećen zračni promet, znači da je Zaljev također ranjiv na nestašice hrane.
Više od 80 do 90 posto hrane nekih zaljevskih država se uvozi. Njihov cijeli ekonomski model temelji se na uvozu. Zatvaranje brodskih ruta i luka poremetit će to.
Poremećen ekonomski model
Arapske vlade rade na sprečavanju nedostatka hrane, međutim neizbježno će doći do panične kupovine.
Zaljevske zemlje se za velik dio uvoza hrane oslanjaju na zračni prijevoz. Pojedine zaljevske države razvile su snažne poljoprivredne sektore. Na primjer, UAE i Saudijska Arabija su glavna regionalna središta za mliječne proizvode. Ali njihove krave ovise o uvezenoj stočnoj hrani. UAE je veliki potrošač lucerne iz Arizone.
Čak i dok se UAE sprema ponovno otvoriti Međunarodnu zračnu luku Dubai, drugi regionalni zračni prostori ostaju zatvoreni, a teretni letovi bi mogli biti poremećeni, kažu stručnjaci.
Zatvaranje Hormuškog tjesnaca znači da će hrana morati ulaziti u Bahrein, UAE i Katar preko ulaznih luka u Saudijskoj Arabiji i Omanu koje su manje pogođene.
Povećani troškovi dostave i osiguranja manifestirat će se u inflaciji hrane. Bit će potrebna značajna reorganizacija ako sve preusmjere kroz luke Sohar i Jeddah.
Neke zaljevske zemlje, posebno UAE, također su se pojavile kao ključna pretovarna i prehrambena središta za Aziju i Afriku. Čak i ako ih Iran ne cilja posebno, rat bi mogao poremetiti njihove poslovne modele.
Na primjer, Al Khaleej Sugar sa sjedištem u Dubaiju posjeduje najveću rafineriju šećera na svijetu smještenu u luci. Godišnje uvozi 1,6 miliona metričkih tona sirovog šećera i godišnje izvozi oko 1,3 miliona tona rafiniranog šećera.
Al Khaleej Sugar je u četvrtak za Reuters izjavio da je otvoren i da normalno posluje te da ima zalihe sirovina za dvije godine.
