Cijelu Bosnu i Hercegovinu 28. jula 2014. uzdrmala je vijest o ubistvu dvojice Bošnjaka u Kozarcu, u ugostitetljskom objektu ‘San’. Nakon nekoliko dana došla je vijest koja je još više uzdrmala javnost: policija je uhapsila Zikriju Krkića i to je pokrenulo lavinu osuda i dezinformacija. Zapravo, na osnovu čega su te javne osude izrečene na račun Zikrije? Da li je on toliki nasilnik i prijetnja po javnu bezbjednost? Da li je ovo jedini slučaj u kojem se vidi sraman nivo profesionalnosti mnogih novinara i medija?
Prije daljeg govora bitno je spomenuti nešto o životu Zikrije, a što je sam napisao u pismu koje je uputio javnosti nakon hapšenja: “Ja, Zikrija Krkić, ubijen sam 1992. godine. Tijelo je živo i samo ja znam moje bolove i Allahu, dž. š., ih iznosim tražeći pravdu. Zarobljen sam sa 19 godina. Torturisan na najgore načine u Omarskoj i Manjači sedam mjeseci. Imao sam svega 40 kilograma. Svaki dan sam bio tučen i bacan, misleći da sam mrtav.” U Kozarcu i Prijedoru moguće je da se svakodnevno vide neki Srbi koji su radili zločine u proteklom ratu a koji i danas slobodno hodaju. Zikrija da je htjeo, davno bi se svetio nekima koji su ga zlostavljali u logorima Omarska i Manjača, ako to nije uradio – a u Bosni nije uradio neko krivično djelo, za razliku od ubijenog Redžića koji ima kriminalni dosje – zašto bi onda počinio dvostruko ubistvo zbog navodne obične prepirke?
Nakon logora protjeran je u Norvešku. On kaže između ostalog u pismu: “Trenutno sam 100-postotni invalid baš zbog tih tortura. Sada, nakon 20 godina, mislio sam da je to davna prošlost, da su ti zlikovci koji su zatvarali nevine, nestali. Oni se ponovo pojavljuju i ponovo mene uzimaju za žrtvu. Na mojim leđima ponovo zarađuju poene i vrše neke svoje ciljeve. Imao sam više razloga da se osvetim onima koji su me 1992. godine torturisali ako sam već predstavljen kao neki manijak. Ja nisam ubio nikoga, što, vjerovatno, neće reći oni koji su mi ovo smjestili i zatvorili me ni kriva ni dužna. Ja znam i vidim one koji su mene i moje sugrađane mučili i ubijali.”
Nije nikad priznao
Prije hapšenja optužbe za dvostruko ubistvo stizale su na račun Srba, jer se radilo o ubistvu dva Bošnjaka. Međutim, nije se naveliko pričalo u medijama da je Almir Redžić kriminalac i osuđeni ubica, inače bi se naravno ubica brzo tražio u kriminalnom miljeu. Pritisci na policiju su bili veliki i brzo hapšenje bilo koga bio je prioritet. Nakon par dana uhapšen je Zikrija Krkić i kroz medije se munjevitom brzinom proširila vijest da je on priznao ubistvo. Naravno s ovim on je odmah osuđen od strane medija a potom i od strane ljudi koji su to čitali i slušali preko tih medija.
Nakon određenog vremena došao je demant navoda da je on to bio priznao, advokat je ubrzo izjavio da Zikrija nikad nije priznao ništa od onog čime se tereti, ali to se već proširilo i nemoguće je vratiti to nazad. Nije dovoljno ni to što je policija izjavila da oni nikad u nekoj zvaničnoj izjavi nisu rekli da je on priznao. A mnoge medije ovakve informacije naravnolukavo i prikrivaju, čast onima koji su prenijeli njegovo pismo i izjave advokata i policije da nije bilo govora o priznanju.
Svakodnevno linčovanje preko medija
Svakodnevno se mogu vidjeti slične situacije gdje se pojedinci u medijima i javnosti linčuju samo zbog toga što su osumnjičeni. Kakav je to profesionalan rad novinara? Ako već neki od njih u onaj svijet ne vjeruju, kako onda da sebi dopuste da na tako nizak nivo padnu, pa da umjesto da objektivno rade svoj posao oni plasiraju vijesti tražeći senzaciju i popularnost? Gdje je pravilo koje će svaki normalan čovjek prihvatiti: da je neko nedužan dok se ne dokaže?
Svakodnevno se novirani sramote,Tužilaštvo se sramoti, ali za mnoge od njih to je nepoznat pojam. Neki bivaju medijski linčovani bez ikakva dokaza, ljudi kojima sigurno nije mjesto da se slobodno šeću bivaju puštenim na slobodu. Neki drugi pak nakon godina suđenja bivaju oslobođenim od optužbi iako se na početku decidno od strane Tužilaštva tvrdilo da je dotični priznao, da su dokazi neoborivi itd.
A također, čuditi se i običnim ljudima koji vide te propuste novinara i tužilaca, da i oni učestvuju u tom medijskom linčovanju ljudi iako nije dokazano pred neovisnim sudom da je osumnjičeni uradio to i to. Sve što se servira preko medija se tako slatko upije i neko biva osuđenim. Bar oni koji vjeruju u onaj svijet trebaju biti pažljivi u ovakvim situacijama.
Dobročinitelj a ne ubica
Dokaz za to da je Zikrija počinio to ubistvo nismo vidjeli, a za to da je on dobročinitelj koji pomaže i koga zna i ne zna, za to postoje dokazi. Cilj ovog teksta i jeste pokazati ovu stranu široj javnosti. Zikrija se ne hvali sa tim da je pomagao ljudima u nevolji, ali spominje ovo kako bi se bar na neki način pokušao odbraniti od tih velikih optužbi. Prije ovog ovo nije ni spominjao jer je skroman čovjek koji ne traži da bude centar pažnje.
U nastavku navodimo listu nekih kojima je on pomogao, navodićemo samo inicijale i eventualno mjesto stanovanja, zbog zaštite privatnosti dotičnih osoba, a imena i prezimena poznati su autoru. Bitno je napomenuti da Zikrija ne poznaje lično ove osobe, osim jedne porodice, mnoge porodice koje je pomogao nisu ni navedene jer se njegova porodica ne sjeća svih slučajeva kojima je pomogao za troškove liječenja, lijekova, školanja itd.
D. Z., Sarajevo, troškovi liječenja.
S. Č., Kakanj, izgradnja kuće.
F. Z., Zavidovići.
I. I., posjeta bolesnoj majci u Bosni iz inostranstva.
N. S., škola.
MZ-Kozarac, poplave maj 2014.
Dobrotvorno udruženje u Kozarcu.
S. H., troškovi liječenja.
M. Č., A. D., M. T., S. S. Kozarac, S.S., K. D., E. K-K., F. K., E. G., I. H.,
Da je on takav kakvim ga predstavljaju oni koji ga optužuju za ovaj zločin, on bi se davno osvetio onima koji su ga mjesecima tukli i zlostavljali i izlagali najgorim torturama, a ne nekom notornom mahalskom kriminalcu kakav je bio ubijeni Almir Redžić s kim je navodno imao manju prepirku, i pogotovo ne bi ubio čovjeka koji po svemu sudeći nema veze ni sa čim, Muharema Balića.
Da li bi Zikrija ostao u Bosni da je uradio to a imao je priliku da neposredno posle događaja napusti Bosnu i da se izgubi negdje u bijelom svijetu? Da li bi on kući ponijeo dokaze protiv samog sebe i ostavio ih da ih policija može pronaći? Zar on ne bi u tom slučaju sklonio sve dokaze i napustio Bosnu? Ovo su jednostavna pitanja na koja je lahko odgovoriti i izvući zaključak.
Veoma je prihvatljivo da je Almira i Muharema ubio neko iz kriminalnog kruga s kim je Almir kao kriminalac imao neriješene probleme. Narodu u Trnopolju i Kozarcu a i šire poznato je kakav je Redžić bio i mnogima od njih se ovakva priča i ne može servirati. Ali ni policiji niti drugim organima vlasti nije u cilju da moraju da i dalje tragaju za stvarnim počiniocima, njima je Zikrija savršena žrtva kojoj se ovo može podvaliti kako bi se javnost zadovoljila. A ako na kraju i ispadne tako da to suđenje traje godinama i da se na kraju optuženi oslobodi zbog nedostatka dokaza, onda će to proći sa vrlo malo halabuke. Javnost je već odavno navikla na takve stvari. Na ovakav način istraga u pravom smjeru je obustavljena jer je neko optužen, a naravno moguće je i to da inspektori znaju u kojem smjeru da tragaju ali iz nekih razloga neće, ali bitno im je da neko truhne u zatvoru, vuk sit a ovce na broju.
Apelujemo javnost da ne osuđuje ni Zikriju a također nikog drugog bez ikakvog dokaza, možda i sami sutra dođemo u situaciju da nas neko optuži za nešto a da nas javnost osudi a ništa dokazano nije. A posle svega toga skinuti ljagu sa sebe je nemoguće. A na novinare apelujemo da profesionalno obavljaju svoj posao i da ne uništavaju tuđe živote šireći dezinformacije i laži, neka prikažu i drugu stranu priče ako imalo svijesti, karaktera, objektivnosti i profesionalnosti imaju. Ovo je problem širokog obima u društvu, ne samo u ovom slučaju.
