Izvor: BIRN BiH
Tokom povlačenja pripadnika i rezervista Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz Blagaja prema Nevesinju, na današnji dan 1992. godine ubijeno je i odvedeno više od 20 stanovnika Gornjih i Donjih Vranjevića. Za tijelima sedam osoba i dalje tragaju članovi porodica, u nadi da će ih ukopati prije svoje smrti i da će neko odgovarati za njihovo stradanje.
U Gornjim Vranjevićima, u Čomora mahali, 13. juna 1992. su ubijena braća Meho i Omer Čomor. Omerov sin Hakija Čomor kaže da je Meho imao 80 godina i bio je slijep. Omer ga nije želio ostaviti, pojašnjava Hakija, koji je za njihovu sudbinu saznao tek četiri mjeseca kasnije.
“Oni su bili spaljeni. Tu je bilo i kostiju izgorenih. (…) Pokupili smo u te vreće kosti i sahranili ih u Blagaju”, kaže Hakija, koji vjeruje da je došao do imena ljudi koji bi mogli biti odgovorni za ovaj do danas neprocesuirani zločin, objašnjavajući da je prošle godine davao izjave policiji u Mostaru i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).
Tužilaštvo BiH je potvrdilo da imaju formiran predmet za Vranjeviće, ali u odgovoru nisu mogli reći u kojoj je fazi.
“Jedan od zapovjednika, koji je imao čin rezervnog kapetana, on je sigurno viđen i prepoznat, sto posto. Moj rođak Murat Čomor, koji je umro, vidio ga je i to nam je prenio. Radi se o ljudima iz Malog Polja. Ja sam toga čovjeka sretao, ja ga vidim. Ali šta uraditi? Ako mu neće institucije ništa, šta mogu ja kao pojedinac? To boli”, govori Čomor.
Prema informacijama Vranjevićana, ovaj zločin su počinili rezervisti JNA iz Malog Polja, udaljenog na kilometar vazdušne linije.
Ubistva žena i staraca: Deset godina bez kontakta sa institucijama
Dok sjede u područnoj školi u Donjim Vranjevićima, mještani ovog sela se za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) prisjećaju događaja od prije 30 godina. Pričaju da je u proljeće 1992. godine JNA, potpomognuta rezervistima iz okolnih sela, blokirala i kontrolisala sve puteve prema Mostaru. Za kretanje su bile potrebne posebne dozvole.
Prvo granatiranje bilo je 12. juna, kada je od tenkovske granate u Donjim Vranjevićima poginuo jedan muškarac, te kako govori Džemal Bašić, stanovništvo tada u zbjegovima kreće u okolna brda, prema Stocu. Prema Mostaru se, dodaje, nije moglo, a u Nevesinje tada niko nije išao.
Dan kasnije je krenulo povlačenje rezervista sa Aerodroma Mostar i vojske JNA.
“Tada je krenulo odvođenje i ubijanje ljudi. Sve ono što nije pobjeglo u brda a našlo se na tim putevima ili kod kuća, ubijeno je. Na ovome području Vranjevića, koje je otprilike dužinski od šest do sedam kilometara, ubijeno je ukupno ili odvedeno 22 civila”, kaže Bašić.
Prema evidenciji Jedinstvene organizacije boraca (JOB) “Unije veterana Mostar”, ubijeni su i odvedeni Salko, Ramiz, Elvedin, Meho i Omer Čomor, zatim Rasim, Omer, Saja, Meho i Selim Gološ, Hakija Bašić, Selim Cerovina, Mirko Puljić, Jozo Jarak, Zila Bojčić, Duran i Đula Fazlić, Salko Šemić, Nikola Perić te Mile Soldo.
Tijela Mehe i Omera Čomora, te Omera, Saje, Mehe i Selima Gološa pronađena su pored njihovih kuća.
“Kada smo obilazili teren, mi smo negdje oko 15. juna 1992. godine u Gološevoj mahali i Čomorima našli ove ljude. U jednoj livadi smo našli dva brata Gološa, dok smo ispred kuće našli ženu Saju”, sjeća se Džemal.
Tog dana odveden je i njegov otac Hakija, za čijim posmrtnim ostacima još traga. Prije deset godina u jami Lipovača kod Nevesinja pronađeni su njegovi nekompletni posmrtni ostaci, koji se sada nalaze u Gradskom groblju Sutina kod Mostara.
“On se taj dan našao igrom slučaja u selu Svačići, gdje je došao da obiđe prijatelja. Tu su ga uhvatili i, zajedno sa ostalima, kombi vozilom dovezli do Nevesinja. Tu su im svezali ruke. Neke su udarali i prebijali. To znam po izjavama žena koje su odvedene zajedno s njima, ali su brzo puštene”, za BIRN BiH priča Bašić, čijem se ocu u Nevesinju prilikom razdvajanja žena i muškaraca gubi svaki trag.
On dodaje da je ova saznanja odmah poslije rata ispričao pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Mostaru.
Mehmed Bojčić je 1992. imao 13 godina i zajedno s jednom grupom civila pobjegao je na Gubavicu kod Dubrava, gdje je za njim trebala doći njegova majka Zila.
“Oni su nju ubili rafalom iz puške. I oca su maltretirali… pucali mu ispod nogu. Isto su bili uhapsili jednog gluhonijemog sina od amidže. Oni nisu vjerovali da je gluhonijem, bili ga svezali i poveli. Otac je rekao: ‘Ubili ste mi ženu, pustite mi sina’, tako ga je predstavio. I puste ga, i oca i njega, i onda se otac izvuče na slobodnu teritoriju, to se sve desilo jedan dan”, govori Bojčić za BIRN BiH ono što mu je rekao otac i što je dao istražiteljima SIPA-e u izjavi prije deset godina, nakon čega ga nikad niko više nije kontaktirao.
Mehmed je jedini preživjeli član svoje porodice danas. Od majke je sačuvao samo jednu sliku, koju pokazuje djeci.
“Volio bih da neko odgovara za ovaj zločin i bude kažnjen. Ja sam sa 13 godina ostao bez majke. Majka je jedna jedina, osjećam se ružno i izigrano”, kaže Mehmed.
Trideset godina potrage za kostima voljenih
Nepoznata je sudbina 13. juna 1992. zatekla i Elvedina i Ramiza Čomora u Vranjevićima. Elvedin je imao 16, a Ramiz 26 godina. Njih dvojica su se, po izvlačenju civila prema Rotimlji, vratili u selo, kako bi pomogli starijim osbama. Od tada im se gubi svaki trag, kažu članovi njihovih porodica.
“Ništa nismo pronašli. Čak smo imali neku informaciju da su ubijeni na Brštaniku. Išao je gore ‘Crveni križ’, bager čitav dan bio prekopavao, ništa nisu našli, 30 godina da još ništa nismo saznali. Da sam mu našao kosti, da mu imam gdje doći na harem Fatihu proučiti, ni pola muke. Ovako živim u neizvjesnosti. Do kada? Možda ću umrijeti a nikada ništa neću saznati. To će mi biti najžalosnije ako mu ne nađem kost dok sam živ”, kaže Čomor.
Ramizov brat Ćamil bezuspješno je obilazio Gradsko groblje Sutina u nadi da će tamo pronaći njegove kosti.
“Samo mi je žao bilo gledati roditelje godinama, onu tugu. Umrli su jedno i drugo, nisu dočekali da saznaju bilo šta. Dođe Bajram, dođe bilo koji dan, tu nema više finog dana za čovjeka. Svaki dan tužan, jadan. Fino je umrijeti, umro čovjek pa odeš na mezar, proučiš Fatihu. Ovako ništa. Nije to to”, zaključuje Ćamil, kojem je jedina želja da sazna istinu o bratu.
