U nastavku suđenja Branislavu Lasici i Miroslavu Miloviću, optuženima za zločine počinjene u mjestu Lozje (Kokino Selo) kod Goražda, svjedoci Tužilaštva Bosne i Hercegovine ispričali su kako je tokom napada na ovo naselje bilo poginulih, među kojima i trudnica.
Emir Duhović imao je 13 godina kada je 1992. napadnuto selo Lozje nedaleko od Goražda, gdje je živio sa svojom porodicom.
– U školi mi je drug koji je sjedio sa mnom, prezivao se Lasica, rekao kako dijele oružje – kazao je svjedok, dodajući da su u Lozju živjeli muslimani i Srbi koji su u martu napustili selo i otišli prema šumama.
Duhović je ispričao kako je u aprilu 1992. godine vidio optuženog Branislava Lasicu u selu.
– Stajao je na vratima svoje kuće, te majci i ocu pokazivao uniformu. Pitao ih je: “Kako mi stoji?” – rekao je svjedok.
Duhović je naveo kako je početkom maja 1992. godine počeo napad na selo Lozje, kada su se mještani, njih oko 50, premjestili u kuću Ibrahima Bogdanića. Uslijedilo je paljenje kuća, rekao je.
– Čuo sam to jutro naredbu: “Naprijed, Bijeli orlovi”, te pjesmu: “Muslimani, žuti mravi, došli su vam crni dani” – prisjetio se svjedok, kao i da su mještani tada – dok je na njih pucano, krenuli koritom Drine ka Goraždu.
Njegov otac Ibrahim je ranjen i njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni, rekao je Duhović. Prilikom napada ubijen mu je i amidža Salko, čije je unakaženo tijelo pronađeno 1993. godine u potoku.
– U glavi mu je bilo zakucano sedam eksera – izjavio je svjedok.
Branislavu Lasici i Miroslavu Miloviću se na teret stavlja da su, kao komandanti jedinica Vojske Republike Srpske, na tom području komandovali i učestvovali u napadu na Lozje, prilikom kojeg je ubijeno oko 30 osoba. Navedeno je da su među žrtvama bili uglavnom civili – uključujući žene, djecu i starije – a da je više desetina ljudi odvedeno i zatočeno, te da je izvršeno uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerama.
Kako se navodi u optužnici, oni su planirali, dogovarali, pripremali, naredili, podstrekavali, te pomagali u planiranju, pripremi i učinjenju oružanog pješadijskog napada.
Drugi svjedok Državnog tužilaštva, Elvir Ćulov, ispričao je u Sudu BiH kako je odmah nakon napada na selo Lozje pobjegao u Goražde i da je, dok je putovao, vidio komšije Šefketa Čengića, Lutvu Sijerčića i Nazu Dragoje.
– Njih su kasnije našli u Šišetima, slučajno kada su vodu kopali. Niko od njih sedmoro, koliko ih je nađeno, nije imao nogu i bili su vezani bodljikavom žicom – rekao je svjedok.
Enesa Dedović je ispričala da se sa jetrvom i ostalima smjestila u kuću Ibrahima Bogdanića, odakle kreću ka koritu Drine, kako bi došli do Goražda.
Međutim, kako je rekla svjedokinja, toliko se pucalo da nisu uspjeli preći cestu.
– Moja jetrva Munira Dedović je ranjena – kazala je svjedokinja, te ispričala da ih je – njih oko 40 žena i djece, opkolila srpska vojska dok su pokušali doći do korita.
– Bili su u maskirnim uniformama i imali su bijele trake oko ruku. Rekli su nam da ustanemo i jače žene su poslali da izvuku ranjene – ispričala je Dedović, te dodala kako joj je jedna od tih žena rekla: “Tvoja Munira je umrla”.
U zarobljeništvu, kako je navela, ostala je 22 dana, a vojnici su ih svakih pet do sedam dana premještali na druge lokacije, da bi na kraju bile odvezene u mjesto Pothranjen.
– Vozili su nas nekim kombijima. U kombiju u kojem sam bila našla sam čovjeka, neki Ribić, bio je svezan lisicama za kombi i rekli su nam da s njim ne smijemo pričati – rekla je svjedokinja.
Nastavak suđenja zakazan je za 11. oktobar.
Birn
