Piše: dr. Džemal Abdus-Setar
Kampanja protiv šejha Jusufa el-Kardavija eskalirala je do te mjere da je optužen za terorizam. Možda je bilo prirodno da ga napadaju i optužuju cionisti, pa i kršćani, ili pak sekularisti, ili šiije i drugi, ali je čudno da ga za terorizam optužuju politički sistemi i političke vođe koji upravljaju muslimanskim zemljama, a najgore od svega toga je da takve potvore i izmišljotine podržavaju velike i ugledne islamske vjerske institucije.
Ja se stvarno pitam zašto spomenute persone i institucije žele da se osvete šejhu koji je prevalio devedesetu? Kakav je zločin počinio čovjek koji je svoj život potrošio u stjecanju islamskog znanja i njegovom prenošenju i koji se nije natjecao sa njima u borbi za vlast, novac ili položaj?
Zašto ga sada toliko vrijeđaju i napadaju, a do jučer su se natjecali ko će od njih steći i zadobiti šejhovu naklonost i poštovanje i bili su ponosni i počašćeni ako bi im se ukazala prilika da ga ugoste i da mu izraze poštovanje?
Zašto vrijeđaju i napadaju šejha koji nije imao nikakvu materijalnu transakciju putem koje im je zulum učinio, niti društvene veze koje je prekinuo, niti lične ambicije koje je ostvario?
Dugo sam razmišljao o odgovoru na ova pitanja i zaključio da se taj odgovor može sažeti u sljedeća tri razloga:
Prvi razlog: oni mrze šejha Kardavija zbog vjere islama čiji je on reprezent i simbol postao, koji je po cijelom svijetu širio i obznanjivao vrijednosti i principe islama, koji je ljudima ulijevao ljubav prema islamu, a koji je u isto vrijeme razotkrio njihove zabludjele doktrine i uvjerenja, devijantne metode i nesuvisle ideje.
Da, mrze ga jer je on udahnuo u islamsku sahvu i buđenje duh svoga znanja i djelovanja usmjeravajući sahvu ispravnim islamskim putem, odbijao je od nje svaki oblik odstupanja, devijacije i ekstremizma, odredio joj je prioritete kretanja i putokaze njene renesanse, objasnio je i ukazao na ozbiljnost i opasnost uvezenih rješenja i koliku su štetu takva rješenja nanijela islamskom ummetu. Neprestano je isticao da je islamsko rješenje obaveza i nužnost, suprotstavio se svjetovnom (laičkom) ekstremizmu i ušutkao je protivnike islamskog rješenja tako što je napisao i odredio pravac islamske sahve i buđenja od njene adolescencije do zrelog doba, pa zašto ga onda mrze?
Da, oni mrze čovjeka koji je obezvrijedio i raskrinkao njihove zablude onda kada je definirao i napisao izgled muslimanskog društva kojem islam teži, koji je učvrstio odnos i vezu između razuma i nauke, koji je usadio u sebi uvjerenje da je islamski ummet stvarnost, a ne uobrazilja, pa je oživio generaciju muslimana koja je željna pobjede, vjerujući da je islam civilizacija budućnosti, da se Kuds tiče svih muslimana, nagovještavajući pobjedu islama oslobođenog od neprijateljskih potvora i laži na našu povijest.
Oni mrze šejha El-Kardavija istom onom mržnjom koju su osjećali i osjećaju prema najvećim učenjacima islamskog ummeta, bore se protiv njega onako kako su se borili protiv svih muslimanskih heroja i velikana, jer oni su sinovi i učenici škole tiranije, potomci zuluma u svakom vremenu, potomci onih koji su u tamnicu bacili glasovitog islamskog učenjaka Sejida ibn Musejjeba, da bi ga nakon toga bičevali i vukli po ulicama, koji su proganjali Seida ibn Džubejra i koji su ga mučili do smrti, koji su bičevali i zatvarali imama Ebu Hanifu, koji su bičevali imama Malika, koji su hapsili i krvnički tukli imama Ahmeda ibn Hanbela, koji su se borili protiv imama Ibn Tejmijje i kažnjavali ga dugotrajnim zatvorom, koji su ubili Omera Muhtara, Sejida Kutba, Hasana el-Bennu, Izuddina el-Kassama, Abdullaha Azzama i mnoge druge velikane i uglednike islamskog ummeta.
Drugi razlog je pakost i mržnja prema šejhu El-Kardaviju. Da, pakost i mržnja prema čovjeku koji je toliko zadužio islamski ummet da nema skoro nijednog udžbenika i naučnog djela na islamskim fakultetima, a da ne sadrži mišljenja i riječi šejha El-Kardavija, ili pohvale u korist njegovog pristupa i metodologije, ili citate iz njegovih knjiga i njegovih djela.
To je pakost i mržnja prema čovjeku čije knjige su prevedene na sve svjetske jezike, čovjeka kojem je Allah podario berićet u radu i učinio da bude prihvaćen među ljudima, da uživa ugled kod muslimana i da se muslimani diljem svijeta okoriste njegovim znanjem.
To je pakost prema čovjeku koji, što više stari, sve više mu se povećava vrijednost, sve jače sijaju i blistaju njegove ideje, sve više jača njegova odlučnost i povećava se njegova korist za ummet.
Treći razlog: oni mu zamjeraju i žele mu se osvetiti zbog njegove naklonjenosti revoluciji arapskih naroda i podršci njihovim iskrenim težnjama i pravednim zahtjevima, kao i podršci arapskim narodima u borbi za slobodu i poštivanje njihove volje, te njegovo nepokolebljivo i otvoreno suprotstavljanje tiranima i diktatorima, bez kolebanja i popuštanja pred iskušenjima i izazovima.
Pred čistoćom njegovog ogrtača pali su i osramoćeni kolebljivci, pred snagom njegove odlučnosti demaskirani su lijenjivci i dangube koji su se priklonili dunjaluku i koji svoju strast slijede. Pred snagom njegovih argumenata raskrinkani su falsifikatori i hvalisavci koji sebi pripisuju učenost, i razmetljivci koji sebi pripisuju ispravno razumijevanje vjere, i cjepidlake koji sebi pripisuju predanost i dosljednost u vjeri, i oni koji odstupaju od staze Kur'ana i Suneta pod izgovorom da koriste olakšice, i šarlatani koji za sebe tvrde da su sufije.
Zbog svega toga, oni su morali naći zajednički jezik i složiti se u neprijateljstvu prema šejhu El-Kardaviju makoliko se međusobno razilazili, morali su se udružiti u borbi protiv njega bez obzira na žestinu njihove međusobne netrpeljivosti, pokušavajući tako da rijeku Nil odvoje od njenog korita, makar se time umanjio njihov ugled i pozicije te proširila njihova bruka i sramota.
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
