Piše: Adem Zalihić
Srce me je boljelo dok sam gledao jučerašnji licemjerni pir srpske političke elite, sa obje strane Drine, nakon što su još jednom uspjeli likovati nad našom, bošnjačkom boli i tugom.
Još jednom su uspjeli na naše krvareće rane posuti soli i obliznuti krvave zube nakon ugriza u srce bošnjačke tragedije.
Nisu se zadovoljili samo time što su uspjeli iznuditi veto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija na Rezoluciju o Srebrenici, niti što su pokrenuli sramotno hapšenje komadanta odbrane Srebrenice, Nasera Orića i njegove zabrane dolaska u Potočare, nego su htjeli da upravo tu, u Srebrenici, centru najveće bošnjačke patnje, zadovolje svoje zlikovačke apetite time što će oskrnaviti i obezvrijediti samu džennazu.
Uspjeli su barem nakratko, najdostojanstveniji ispraćaj, džennazu žrtvama fašističkog akta genocida srpske vojske sa obje strane Drine iz jula devedeset i pete, potisnuti u drugi plan, i nametnuti da je padanje naočara sa teleće glave srbijanskog premijera veća tragedija od pokolja osam hiljada tristotine i sedamdeset dvije žrtve četničkog orgijanja po Srebrenici prije dvadeset godina.
Kako da mi se srce ne grči od bola i bijesa, kada vidim da je upravo ta teleća glava koja je zvjerski rikala u skupštini Srbije prije dvadeset godina da će ubiti stotinu muslimana za jednog srbina, uspjela na dan najveće tuge u Evropi napraviti sebi medijsku pažnju i držati lekcije o podnošenju boli zbog divljačkog ponašanja, upravo nama, žrtvama pokolja njegovih mentora.
Bože dragi kad ćemo već jednom naučiti da je napad najbolja odbrana, da je prevencija najbolji vid liječenja, da nije dovoljno samo formalno postojanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, Svjetskog bošnjačkog kongresa i inih zvučnih institucija bez stvarne akcije, a sto je slučaj sa četničkom SANU i njihovim političarima. Kako smo dopustili, mi Bošnjaci, generalno, a politički predstavnici posebno, da se četnici poigravaju sa našom tragedijom. Na žalost jučer smo ponovo doživjeli da sa licemjernim osmjehom na licu i kamom za leđima, Aleksandar Vučić pred cijelim svijetom izigrava dobročinitelja, mirotvorca, dobronamjernog komšiju i nadasve žrtvu „bošnjačkog divljaštva“.
Po ugledu na svoje ratne mentore, sa kojima je iznad Sarajeva u ratnom vihoru pravio prve korake zatiranja „Turaka“, usta četničkog vojvode su licemjerno pred kamerama snuždena, molećivo ponovo „pružala ruku“ bošnjačkom narodu, tek samo što je jedva preživjela najsvirepiji pokušaj linčovanja i atentata upravo od sinova bošnjačkog naroda. Uspjela je ta četnička glava, odaslati poruku čitavom svijetu da je srpski narod doživio katarzu, a da su zapravo Bošnjaci ti koji ne pokazuju ni najmanji mogući vid razumijevanja za golemu, dobronamjernu srpsku susretljivost, srdačnost i želju za pomirenjem i uspostavljanjem dobrih komšijskih odnosa između dva naroda. Još nam obećava, iako su ga zamalo linčovali Bošnjaci, da će našeg predsjednika on dočekati po starom, dobrom srpskom običaju sa pogačom i solju. Frcale su tako kapljice licemjerne pljuvačke sa golemih četničkih usana i padale po bijelim maramama srebreničkih majki i zelenim tabutima žrtava srpskog genocida, a mi Bošnjaci smo raširenih ruku i očiju gledali čudeći se šta nam se ovo dešava.
Moramo priznati da su nas četnici još jednom politički porazili, jer smo ponovo bili inertni, neorganizovani, nesvjesni, zatečeni, dovedeni pred svršen čin priznavanja nekulturnog i divljačkog ponašanja sopstvenog naroda. Zašto smo dozvolili da neka anonimna grupa preuzme inicijativu i svojim uličarskim potezima pruži četničkom premijeru argument da može glumiti žrtvu u srcu bošnjačke tragedije i tako oskrnaviti svetost džennaze i ukopa bošnjačkih žrtava četničkog genocida. Zar nakon otvorenog protivljenja Rezoluciji o Srebrenici, lobiranja da se iznudi veto u Vijeću sigurnosti u Ujedinjenim nacijama od strane njihove bratske Rusije i pokretanja sramotnog hapšenja našeg komadanta Nasera Orića, pred samu džennazu, zar to nije bio dovoljan razlog i argument da ini bošnjački političari preko zvaničnih struktura, kao i brojne nevladine bošnjačke organizacije i udruženja, zabrane dolazak licemjernog četničkog premijera u Srebrenicu.
Sigurno da se moglo ali se nije znalo, moramo priznati. Još jednom nismo uspjeli gledati korak dalje, već smo dopustili da nam četnici iz beogradske kuhinje ponovo pišu scenarij kako ćemo biti prinuđeni da se izvinjavamo za naše nedolično ponašanje prema jednom dobronamjernom državniku, koji dolazi iz nama dobrosusjedske Srbije. Moralo se o ovome razmišljati, moralo se ovo spriječiti. Moralo se i moglo, na dostojanstven, ali nadasve odlučan način poslati poruka da, ne da nije dobro došao u Potočare na džennazu nakon što je izlobirao zabranu rezolucije o Srebrenici, već da ne može tamo pristupiti ni po koju cijenu.
Zasigurno se vojvoda Vučić, nakon što su se kamere medija u Beogradu sklonile, slavodobitno grohotom „smejao“, kako je ponovo uspio Bošnjake ostaviti raširenih ruku i očiju i otvorenih usta nad sopstvenom nesrećom u nesreći. Bio je to zasigurno onaj isti „osmeh“ poput Mladićevog nakon što je u Srebrenici pred kamerama UN-a u julu 95. demonstrirao „časnog“ vojnika koji garantuje sigurnost svim zarobljenim civilima.
