Piše: Sven Rustempašić
Bošnjaci i Bošnjakinje koji tavore u enklavama ove dejtonske BiH na pola razasutih teritorija unutar Federacije BiH, žrtve su 23 godine kontinuiranog genocida. Konvencija o genocidu Ujedinjenih nacija iz 1948. godine, opisuje taj najteži zločin u više tačaka, od kojih je direktno vojno izvršenje samo jedan dio cijelog procesa. Izuzetak su pripadnici naroda u stranačkim elitama na vlasti što su se na favoriziran način zaštitili imetkom, položajem, statusom… pa ne osjećaju teret procesa koji traje već treću deceniju i ne suosjećaju sa narodom koji ih bira i plaća, ali se za veliku većinu Bošnjaka i Bošnjakinja lahko može dokazati da su 23 godine ovdje u BiH žrtve genocida; to osobnim primjerom može pokazati i autor ovog teksta koji kao njihov branitelj i supatnik živi u Sarajevu na rubu egzistencije godinama jer u svojoj već trećoj deceniji borbe predstavlja totalno nepoželjnu osobu kako očiglednim neprijateljima u drugim narodima i državama, tako i, najgore od svega, bošnjačkim vlastima koje od početka šuruju sa dušmanima u projektu uništenja i podjele države Bosne i Hercegovine, a što sa sobom nosi postupno uništavanje bošnjačkog naroda.
Ovo ubojstvo u Zvorniku, nemila je ali ne i neočekivana ekstremna konzekvenca tog trajućeg stanja i mnogih nelegalnih djela koja sa njime idu kao što je to da se Presuda Svjetskog suda od 26.2.2007. potpuno ignorira a kamoli da se u vidu kazne izvršava kako inače mora biti sa takvim sudskim presudama. Kako može biti presuda za zločin a da zločin nije kažnjen nego nagrađen?!
Internacionalni sud pravde u Den Haagu, vrhovni pravni organ Ujedinjenih nacija, zvan i Svjetski sud, presudio je da je tvorevina Republika srpska počinila genocid u Zaštićenoj zoni UN, Općini Srebrenica, 1995. godine, nad pripadnicima bošnjačkog naroda, putem svojih organa, Vojske i Policije. Žrtva genocida teoretski ima svoje predstavnike: to su stranke u vlasti koje sačinjavaju pripadnici naroda nad kojim susjedne države i njihovi surogati u BiH neprekidno i sistematski sprovode agresiju, ratne zločine i genocid u njegovim raznim vidovima koji su opisani u Konvenciji o genocidu Ujedinjenih nacija iz 1948. godine, evo već 23 godine, od 1992. do danas. Ali iako su to stranke bošnjačkog naroda (SDP, SDA, SBiH), one se odriču Presude Svjetskog suda iz 2007., pa niti traže da se izvrši kazna. To je glavni problem iz kojega potiču mnogi ostali, pa i ekstremni slučaj da žrtva u Zvorniku ovih dana ¨uzima pravdu u svoje ruke¨, što cijelu situaciju dodatno pogoršava i pretvara u individualni zločin jednog Bošnjaka, a time implicite negativno oslikava i narod iz kojega očajnik potiče jer Svjetski sud nije presudio da bilo koji Srbin bude ubijen, nego je dao pravnu podlogu da se BiH reintegrira prema internacionalnom i ustavnom pravu tako da Srbi ne budu i dalje dio zločinačkog genocidnog poduhvata, što znači i to da njihovim zločinima stvorena država ne može postojati na pola BiH.
Po Svjetskom sudu odnosno Povelji UN i svjetskoj pravnoj legislativi, Ustav iz Aneksa 4 Dejtonskog ugovora je trebalo proglasiti nelegalnim i sve u BiH od 26.2.2007. tretirati kao stanje u kojemu je Republika srpska u suprotnosti sa Internacionalnim pravnim poretkom. Ali stranke bošnjačkog naroda u vlasti, Republika srpsku (a time njenu vojsku i policiju) legaliziraju, štite od Presude odnosno kazne. Zato se čak i pripadnici vojnih i policijskih snaga koji su osobno učestvovali 1992-1995 u zločinima, pa i 1995. u Srebrenici, zapošljavaju u državnim službama Republike srpske i BiH.
Bunt bošnjačkih žrtava ratnih zločina i genocida, bunt svih pravednih, časnih Bošnjaka i Bošnjakinja, kao i ljudi širom svijeta koji su protivnici nacizma, fašizma, genocida, ugnjetavanja ljudi… protiv ovakvog stanja koje vlada u BiH, neminovan je i očituje se u javnosti u stotinama hiljada glasova, milionima komentara napisanih, izrečenih i objavljenih preko slobodnog medija – Interneta!
Ali evo se dogodilo i nešto sasvim drugačije: očajnički akt u Zvorniku! Bilo koji državljanin ne smije uzimati u svoje ruke da sprovodi nad bilo kim neko nasilje, pa je ovo ubojstvo u Zvorniku neopravdano u domenu prava, ali se nameće gorak ukus da bošnjački faktor u vlasti u proteklih 25 godina odbacuje pravni metod kada je u pitanju mnogo toga, uključujući Internacionalni pravni poredak i njegova Konvencija o genocidu, iako je taj metod jedini ispravan da se uopće vlada jednom državom i da se uopće ima država i da se uopće bude narod koji može opstati i prosperirati.
ONI KOJI ZASTUPAJU BOŠNJAČKI NAROD I ZA TO SU BOGATO NAGRAĐENI, NEMAJU ODBRANU NARODA OD GENOCIDA KAO GLAVNI PRIORITET KOJEG BI MORALI IMATI, PA SE BOŠNJACI I BOŠNJAKINJE NALAZE U POZICIJI DA STRADAJU I PRI TOME SAMO ISKAZUJU SVOJU NEMOĆ. Ovo što se desilo u Zvorniku je ekstremni primjer nemoći i bunta, lična osveta jedne duboko, nepopravljivo pozlijeđene žrtve genocida. Ali se ta osveta treba staviti u kontekst opće slike odbacivanja Presude Svjetskog suda. Bošnjačke vlasti će ovaj zločin pripisati očaju počinitelja, što prije će ga nastojati zataškati uz izvinjenje Republici srpskoj, i na tome će se završiti. A genocid nad bošnjačkim narodom neće biti niti kažnjen, niti zaustavljen, nego nastavljen, u čemu će svoju mizernu ulogu nastaviti igrati bošnjački jataci počinitelja smješteni u vlasti genocidne tvorevine, dejtonske Bosne i Hercegovine!
