Onaj koga je Allah uzvisio obdarivši ga znanjem, dobrotom, uputom ili ustrajnošću na Pravome putu dužan je biti milostiv prema ljudima. U hadisu, kojim se sugerira lančanost u pogledu generalne sugestije, a koji je općepoznat, kaže se: “Prema milostivima je milostiv Milostivi pa, stoga, budite milostivi prema stanovnicima Zemlje, pa će prema vama biti milostivi oni na Nebu!”.
Iz milosti prema svim svjetovima
Hadisom se ukazuje na to da su vjernici najpreči da se prema njima bude milostivo s obzirom na onu bliskost koja ih povezuje s drugim vjernicima, ali se isto tako ukazuje da se ima biti milostiv i prema drugima. Naime, Uzvišeni Allah o svom Vjerovjesniku, s.a.v.s., kaže: Mi te nismo poslali ni zbog čega drugog osim iz milosti prema svim svjetovima! (El-Enbija’, 107) Nije ga, dakle, poslao da bi ljudima bio kazna i patnja, već ga je učinio milošću njima. Uzvišeni je još pojasnio, na čistom arapskom jeziku, da Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije poslan ni radi kojeg drugog cilja, nego isključivo “iz milosti prema svjetovima svim”. To je ono što se kazuje ovim ajetom, naime: Mi te nismo poslali ni zbog čega drugog osim iz milosti prema svim svjetovima! (El-Enbija’, 107). Tako je najprije izrečena negacija: Mi te nismo poslali (ni zbog čega drugog), a potom konstatacija: osim – samo – iz milosti prema svim svjetovima. Tako i njegovi, s.a.v.s., sljedbenici, isto tako, moraju biti sama milost.
Onda kada su nesreća ili kada su štetni za druge ljude trebaju se preispitati koliko su iskreni u svojoj vjernosti, svojoj pripadnosti i svome slijeđenju tog časnog Vjerovjesnika, koji je sav bio sve sama milost, a.s.
Isto tako, suru El-Fatiha, koju musliman uči na svakom rekatu, i za koju je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao da nije ispravan namaz onome ko je ne ne prouči, te koja se mora proučiti na svakom pojedinom rekatu i za koju oni iza imama nakon završetka učenja izgovaraju: Amin!, Uzvišeni Allah otpočinje riječima: Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim (U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog). Zatim izražava zahvalu svome Svetom Biću: El-Hamdu lillahi Rabbi-l-alemin (Hvala Allahu, Gospodaru svjetova svih!), a zatim za Sebe kaže da je Er-Rahmanu-r-Rahim (Svemilosni, Milostivi), Vladar Dana sudnjega (Maliki Jevmi-d-din). Sve to potvrđuje važnost milosti, podučava čovjeka da se uči biti milostiv čak i prema životinjama i stoci.
Potom, Vjerovjesnik, s.a.v.s., navodi primjer jedne žene prostitutke iz reda starih jevreja (Benu Israil), koja je našla jednoga psa koji je dahtao i lizao zemlju od siline žeđi, a koja je i sama bila veoma žedna te koja je, kada se napila vode, rekla: “I ovaj pas je jednako žedan kako sam i sama bila žedna!”, a onda skinula obuću, sišla u bunar i u obuću nalila vode te napojila psa. Allah joj je bio zahvalan na tome i oprostio joj grijeh!
Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., svojim ashabima ispričao ovu priču, on je to učinio da bi oni iz toga izvukli pouku, da bi naučili lekciju blagosti i samilosti prema životinjama i svemu drugome. Ashabi su se začudili – Allah bio zadovoljan sa njima! – a imali su živa srca i prosvijetljene umove, pa su rekli: “Zar ćemo, zbilja, imati nagradu i za ove životinje?!”, ako postupimo lijepo prema njima, ako ih napojimo, nahranimo ili se ponesemo milostivo prema njima. Na to im je Vjerovjesnik, s.a.v.s., odgovorio: “Da, za svaku živu jetru imat ćete nagradu!”¸jer sve dok čovjek ima živu jetru, sve dotle je i živ. Drugim riječima, za svako živo stvorenje može se imati nagrada. Tako će oni bližnji – supruga, dijete, brat, prijatelj, komšija, musliman ili jednostavno čovjek – najprije čovjeku priskrbiti nagradu, ali nagradu čovjeku može priskrbiti i lijep postupak prema životinji. Čak ako joj ništa ne možeš učiniti, za samu milost koju pokažeš prema njoj, za nježnost s kojom je dočekaš, imat ćeš nagradu.
Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: “I za ovcu prema kojoj se pokažeš milostivim dobit ćeš milost Božiju!” To je tako čak i kada se radi o klanju ovce! Naime, ako je čovjek milostivo povali na zemlju Allah će i za to pokazati neku milost prema njemu. A može li se nešto tako kazati za gruba srca? Uzvišeni kaže: Zar nije vrijeme da srca onih koji vjeruju strahopoštovanje osjete kad se Allah spomene i kad se spomene ona istina koju On objavljuje – da ne budu kao oni kojima je ranije data Knjiga i kojima su, usljed duga vremena, srca ogrubjela a mnogi od njih su i pokvarenjaci! (El-Hadid, 16)
Allah ima stotinu milosti
Milost ima velik smisao u životu. Ta Allah je sav svijet sazdao na milosti, i islamski vjerozakon je sav prožet milošću. Fascinirajuća je činjenica da musliman, nakon Kelimei šehadeta, najčešće izgovara riječi: Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim (U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog). Tom sintagmom, kojom Uzvišeni otpočinje svoju Veličanstvenu knjigu, dvaput se akcentira svojstvo milosti Uzvišenog Allaha. Prvo se On atributira kao Er-Rahman (Svemilosni). To ukazuje na dominantnost tog Njegovog svojstva nad svim drugim svojstvima, uzvišen neka je On!; na to da je milost njegovo temeljno svojstvo.
U vjerodostojnom hadisu, kojega bilježe El-Buhari i Muslim, stoji: “Allah ima stotinu milosti i od njih je samo jednu spustio dolje, među džine, ljude, životinje i gmaze i oni su na temelju nje samilosni jedni prema drugima. Zahvaljujući njoj je i zvijer nježna prema svome mladom. Allah je devedeset i devet milosti ostavio za kasnije, da ih upotrijebi za svoje robove na Sudnjemu danu!” Eto, taj smisao izražava riječ Rahman.
Što se pak tiče riječi Rahim (Milostivi) njome se sugerira da Njegova milost stiže do robova njegovih. Iz tog razloga Uzvišeni za svoga Vjerovjesnika, s.a.v.s., kaže da je prema vjernicima milostiv (El-Ahzab, 43). Još je rekao: Dolazi vam poslanik, jedan od vas, teško mu je zbog teškoća s kojima se suočavate, brižan je prema vama i prema vjernicima je milostiv i samilostan! (Et-Tevba, 128)
