Autor: dr. Imad Jubouri / Prijevod: Abdullah Nasup
Vladari Irana nisu očekiuvali da će se u Iraku i Libanu desiti masovne narodne demonstracije protiv, koje će okupiti različite vjerske i etničke grupe protiv njihovih pijuna u tim zemljama. Teheranski režim i njegovi sljedbenici u arapskim zemljama najviše se boje upravo zbog toga što su na demonstracije protiv njih masovno izašle šiije, jer to šteti njihovim skrivenim namjerama i ciljevima, s obzirom da politički projekat ekspanzije teheranskog režima počiva na sljedećim tezama koje počušavaju plasirati i unjih uvjeriti šiijske mase širom svijeta:
- Sektaški identite važniji je od nacionalnog, prema tome lojalnost teheranskom ajatolahu preča je od patriotizma i lojalnosti domovini.
- Šiije su homogena zajednica s jednim vrhovnim vođom.
- Iran je tutor svih šiija u svijetu.
Zahvaljujući dobrom plasiranjhu ovih teza Iran je uspio da ostvari veliki utjecaj u nekim arapskim zemljama. To se najbolje vidi na primjeru Sirije, Iraka, Libana i Jemana. Napose, jer je iran iskoristio slabljenje arapske nacionalne bezbjednosti i specifične međunarodne okolnosti za ostvarenje svojih interesa. Tako je Iran odlično sarađivao sa Sjedinjenim Državama u Iraku, jer je američki angažman bio koristan za teheranski režim; dok su u Siriji djelovali u sadejstvu sa Rusijom, takođe podržavajući Kinu u ideji modernog „puta svile“ od Kine prema arapskim zemljama.
Svoj utjecaj izvan Irana režim teheranskih mula ostvario je posredstvom šiijskih milicija u tim zemljama koje je vezao za sebe novcem i naoružavanjem, i posredstvom njih je u nekim arapskim zemljama kreirao militariziranu političku realnost. No, politika eliminacije političkih oponenata, nametanje svoje politike silom i uzurpiranje resursa države za sektašku korist izazvalo je kontraefekat. Posljedice takvog ponašanja nisu se zadržale u domenu politike nego su se proširile na društvena i ekonomska pitanja. Napose u ambijentu raširene korupcije u vlasti u kojoj te militarizirane političke grupe igraju veliku ulogu. Da ne govorimo da te grupe u svom djelovanju, kako na lokalnom i regionalnom, tako i na međunarodnom polju, brinu o ostvarenju interesa Irana, a ne interesa vlastitog naroda i svoje zemlje.
Općenito gledano, može se kazati da zemlje u kojima je na vlast došao iranski politički projekat, pate od korupcije, ekonomske stagnacije i neizvjesne budućnosti. Međutim, pored zajedničkih uzroka koji su doveli do masovnih demonstracija u Iraku i Libanu – poput raširenosti korupcije, dugotrajnog problema loših javnih usluga, za što su najveći krivci političke elite u tim zemlajma pčovezane sa iranskim režimom – postoje i vrlo bitni vanjski uzroci koji su doveli do eksplozije narodnog nezadovoljstva koji su doprinijneli širenju narodnog nezadovoljstva koje je započelu u Bagdadu i Bejrutu, a proširilo se na sve krajeve tih zemalja. U najvažnije vanjske uzroke koji su utjecali na eksploziju narodnog nezadovoljstva ubrajam:
Prvo: američke sankcije iranskom režimu od maja prošle godine, uz stavljanje Iranske revolucionarne garde na listu terorističkih organizacija. To je imalo vrlo negativne implikacije na iranske ekspanzionističke aspiracije, a samim time teško je pogodilo i proiranske grupe u arapskim zemljama. Dovljno je reći da je inflacija u Iranu porasla za 50%, što nije viđeno u toj zemlji od Homeinijeve revolucije 1979., a iranska valuta toman, izgubila je 30% svoje vrijednosti, i nastavlja padati. Režim je polovici stanovnika države ukinuo subvencije, a nezaposlenost u neindustrijskim sredinama prelazi 40% posto.
Drugo: saudijska intervencija u Jemenu koja je polučila određene pozitivne rezultate u korist legitimne vlasti Jemena, a husijima zadala težak udarac.
Treće: stav Evropske unije prema Iranu: EU nastoji pomoći Iranu da se suoči sa američkim sankcijama, ali Njemačka, Britanija i Francuska zahtijevaju da se djeluje preko kompanije INSTEX SAS, koja uzima profit od iranske nafte u zamjenu za kupovinu lijekova i hrane; i zahtijevaju da Iran potpiše sporazum o borbi protiv terorizma i pranja novca, što Iran za sada odbija jer bi potpisivanjem takvog sporazuma bio primoran da ograniči djelovanje Iranske revolucionarne garde i terorističkih grupa koje su sa njom povezane. Da ne spominjem materijalne gubitke usljed odustajanja od pranja novca.
Masovne demonstracije naroda protiv korumpirane elite u Iraku i Libanu, a koje su povezane sa iranskim režimom, predstavljaju narodni izazov i rušenje iranskog zida u ove dvije arapske zemlje.
