Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Starac iz jordanskog grada Zerka, ispričao je sljedeću priču: ”U gradu Zerka kafane nisu bile toliko rasprostranjene tokom britanskog mandata kao danas. ”Al-Nasr Café” bila je najpoznatija kafana u gradu, i nalazila se blizu željezničke stanice.
Redovni posjetioci kafane bili su grupa mišićavih mladića, koji su većinu vremena provodili igrajući karte. Oni nisu ništa radili bez odobrenja njihovog vođe, a vođa im je bio izrazito visok muškarac koji je imao kovrdžave brkove koji su se gotovo spajali s njegovom dugom, gustom kosom. Bio je hrabar do bezobzirnosti. Niko nije znao njegovo pravo ime. Svi su ga zvali Gerbal.
Jedne večeri u kafanu je došao jedan engleski oficir. Pogled mu je pao na prazan sto pored stola za kojim je sjedio Gerbal. Engleski oficir je izvukao jednu od razbacanih stolica da sjedne, ali je Gerbal neprimjetno i brzim pokretom izmakao stolicu ispod njega, pa je engleski oficir pao na zemlju.
Kafanom se prolomio gromoglasni smijeh. Oficir je ustao sa zemlje i obrisao prašinu sa svoje odjeće, a gosti su se smijali kao da se ništa nije dogodilo.
Engleski oficir je prišao Gerbalu i pružio mu ruku, tresući je, a zatim je rekao: ”Čestitam ti na ovoj smjelosti i hrabrosti. Mnogi poput tebe nemaju takvu hrabrost. Ti si, uistinu, posebna osoba dok si se osmjelio da izmakneš stolicu ispod engleskog oficira.”
Gerbal je bio iznenađen reakcijom oficira, pa mu je rekao: ”Nisam očekivao ovakve pohvale i komplimente.”
”A šta si očekivao”, upitao je engleski oficir.
Gerbal je rekao: ”Očekivao sam šamar ili bar psovke.”
Oficir je rekao: ”Iskreno ti se divim i sve tvoje narudžbe u kafani idu na moj račun. Tako sam sretan što sam upoznao nekog posebnog kao što si ti.”
Na to je Gerbal rekao: ”Ja sam tvoj sluga, Gerbal.”
Engleski oficir, odgovorio je: ”A ja sam kapetan Cooper. Ovo je moj broj telefona, i ako naiđeš na bilo kakav problem, samo pozovi ovaj broj.”
Neopisiva radost i ushićenje preplavili su Gerbalovo mišićavo tijelo. Pomislio je da može raditi šta god hoće, bez straha da će snositi bilo kakve posljedice, jer sad ima jaku zaleđinu i čvrst oslonac u engleskom oficiru.
Njegovo djetinjasto i bezobzirno ponašanje počelo je da se povećava iz dana u dan. A kada ga je lokalna policija u gradu Zerka uhapsila, on je odmah nazvao kapetana Coopera koji mu je rekao: ”Ne brini, Gerbal! Ja sam uvijek uz tebe. Radi šta god hoćeš, ja ću te izbaviti i iščupati iz svih nevolja kao što iščupam dlaku iz tijesta.” Zatim je naredio da ga odmah puste.
Kapetan Cooper je ponekad dolazio u kafanu i sretao se sa Gerbalom. Jedanput je prišao njegovom stolu i šapnuo mu na uho: ”Veoma sam impresioniran tvojom hrabrošću, Gerbale. Donio sam ti pištolj da se možeš zaštititi. Koristi ga samo kada je to neophodno. Ja imam povjerenje u tebe i ne pričaj nikome za pištolj da ti ga ne bi oduzeli.”
Gerbal je odgovorio tihim glasom: ”Hvala Vam, gospodine. Bit ću veoma oprezan i čuvat ću ovu stvar u tajnosti.”
Gerbal je bio jedan od kupaca sedmičnih aukcija koje su se održavale u centru grada petkom nakon džuma-namaza. Ako bi mu se nešto svidjelo, uzeo bi to milom ili silom. Na jednoj aukciji svidio mu se skupocjeni kožni kaput. Vrijednost aukcije bila je dvadeset dinara, ali on nije imao taj iznos.
Da bi se domogao skupocjenog kaputa, započeo je svađu nakon koje je izbila tuča u kojoj je učestvovala skupina ljudi. Međutim, Gerbal je naletio na čovjeka koji je bio viši i snažniji od njega, i koji ga je snažnim udarcem oborio na zemlju. Gerbal nije mogao ustati, vidio je samo crni oblak iznad sebe koji mu je zaustavljao dah. Tada je izvadio pištolj iz čarape lijeve noge i ispalio nekoliko metaka u grudi krupnog čovjeka, koji je mrtav pao pored njega.
Ljudi su panično vrištali, bojeći se da će ih pogoditi zalutali metak. Gerbal je ubrzo uhapšen i strpan u zatvor pod optužbom za ubistvo s predumišljajem.
Tražio je da kontaktira kapetana Coopera, i dozvolili su mu.
Kapetan Cooper mu je rekao: ”Ne boj se, Gerbale. Kao što sam već rekao, uz tebe sam i ostat ću s tobom sve vrijeme. Ali, kao što znaš, mora se provesti sudski postupak da bi stvari išle svojim tokom. Ponavljam, Gerbal, ostajem s tobom do kraja.”
Suđenje Gerbalu trajalo je tri mjeseca. Na kraju, sudija je izrekao smrtnu kaznu vješanjem.
Ujutro, na dan izvršenja kazne, kapetan Cooper je došao na stratište sa stolicom i tražio je od dželata da Gerbal stane na tu stolicu.
Dok se omča omotavala oko Gerbalovog vrata, kapetan Cooper mu je prišao i rekao mu: ”Sjećaš li se ove stolice, Gerbale?”
Gerbal je rekao: ”Ne sjećam se. Molim vas, kapetane Cooper, spasite me kao što ste obećali da me nećete zaboraviti i da me nećete ostaviti.”
Kapetan Cooper nije obraćao pažnju na Gerbalove molbe, već mu je rekao: ”Ova stolica je ista ona koju si izmakao ispod mene u kafani prilikom našeg prvog susreta. I znaj, Gerbale, nisam te zaboravio.”
Kapetan Cooper je zatim svom snagom udario stolicu ispod Gerbala, govoreći: ”Ovako se izmiču stolice!”
Starac je završio svoju priču, riječima: ”Ovo je poruka onima koji stavljaju ruke u ruke svojih neprijatelja i neprijatelja svoje zemlje.”
