Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
”O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: ‘Ne obožavajte šejtana, on vam je neprijatelj otvoreni, već u ibadetu budite Meni; to je Pravi put.’ A on je mnoge od vas u zabludu odveo, pa zašto se niste opametili?” (Jasin, 60.-62.)
Iblis je svoje neprijateljstvo prema čovjeku objavio još prije nego što je Adem, alejhis-selam, započeo život na Zemlji. Nakon što je odbio Allahovu naredbu da učini sedždu Ademu, otvoreno je najavio da će nastojati zavesti njegovo potomstvo i odvratiti ga od Pravoga puta. Čovjek, dakle, ne mora nagađati ko mu je neprijatelj. Allah ga je jasno upozorio na Iblisove namjere i razotkrio cilj kojem teži – udaljiti čovjeka od Allahove upute. To neprijateljstvo traje i neće prestati do Sudnjega dana.
Međutim, čovjek nerijetko zaboravlja ovo jasno upozorenje i postupa suprotno njemu, kao što se navodi u ajetu: ”A kad smo rekli melekima: ‘Poklonite se Ademu!’ – svi su se poklonili osim Iblisa, on je bio jedan od džina i zato se ogriješio o zapovijest Gospodara svoga. Pa zar ćete njega i porod njegov, pored Mene, kao zaštitnike prihvatiti, kad su vam oni neprijatelji? Kako je šejtan loša zamjena nevjernicima!”
U ovom ajetu posebno je upečatljiv prijelaz od kazivanja o Iblisovoj neposlušnosti do neposrednog obraćanja Ademovim potomcima: ”Pa zar ćete njega i porod njegov, pored Mene, kao zaštitnike prihvatiti, kad su vam oni neprijatelji?” (El-Kehf, 50.)
Kao da Allah ovim pitanjem čovjeku ukazuje na svu besmislenost i pogubnost takvog izbora: kako možeš tražiti zaštitu od onoga ko ti je otvoreno objavio neprijateljstvo? Kako možeš slijediti onoga ko te želi udaljiti od tvoga Gospodara, ko se oglušio o Allahovu naredbu u vezi s tvojim praocem Ademom, a zatim najavio da će nastojati zavesti njegovo potomstvo?
Korijeni Iblisovog neprijateljstva prema čovjeku sežu do njegove oholosti i pobune protiv Allahove naredbe, nakon čega je zatražio odgodu kazne i najavio svoju namjeru: ”E zato što si odredio pa sam u zabludu pao”, reče, ”kunem se da ću ih na Tvome Pravome putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti.” (El-A'raf, 16.-17.)
Prema tome, šejtanov cilj je da udalji čovjeka od Allahove upute i učini slijeđenje njegovih poziva prihvatljivijim od pokornosti Stvoritelju. Njegovo neprijateljstvo usmjereno je protiv čovjekove vjere i njegovog konačnog ishoda na ahiretu.
Od šejtanovog došaptavanja do prihvatanja njegovog puta
Šejtan rijetko započinje svoje djelovanje otvorenim pozivom u nevjerstvo. Njegovo zavođenje uglavnom počinje uljepšavanjem grijeha, opravdavanjem neposlušnosti i poticanjem čovjeka da vlastite prohtjeve stavi iznad Allahovih naredbi. On nastoji poremetiti čovjekova mjerila dobra i zla, dopuštenog i zabranjenog, istine i neistine.
Kur'an nas na to upozorava riječima: ”O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo i odjeću njihovu im skinuo da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju.” (El-A'raf, 27.)
U ovom upozorenju prepoznajemo trajni obrazac šejtanskog djelovanja. On čovjeku prikazuje neposlušnost kao nešto korisno, a kršenje Allahovih granica kao potvrdu vlastite slobode. Njegov krajnji cilj jeste promijeniti čovjekov odnos prema grijehu, tako da ono što je nekada odlučno odbacivao i zbog čega se stidio i kajao s vremenom počne prihvatati i opravdavati.
Sura El-Kehf i četiri velika iskušenja
Ako pažljivije promotrimo sadržaj sure El-Kehf, vidjet ćemo da ona donosi četiri kazivanja kroz koja nam predočava četiri vrste iskušenja s kojima se čovjek može suočiti i koja mogu ugroziti njegovu vjeru ako im se prepusti i zanemari Allahovu uputu.
U kazivanju o stanovnicima pećine susrećemo mladiće koji su se našli pred izborom između vjere i pritiska mnogobožačke sredine. Njihovo iskušenje nije bilo materijalne prirode, nego iskušenje vjere: sačuvati tevhid i ostati na istini, čak i po cijenu gubitka sigurnosti, društvenog položaja i svega što su dotad imali.
Kazivanje o vlasniku dviju bašča otkriva drugu vrstu iskušenja. Čovjek kojem je Allah podario obilje imetka dopustio je da ga blagostanje odvede u oholost, umišljenost i zaborav na Darovatelja blagodati. Njegov slučaj pokazuje kako imetak, umjesto da bude sredstvo zahvalnosti i dobra, može postati uzrokom čovjekove propasti.
Musaovo, alejhis-selam, putovanje i druženje s Hidrom poučava nas da ljudsko znanje, ma koliko bilo veliko, ostaje ograničeno i da čovjek ne može o svemu što se događa donositi konačne sudove samo na osnovu vlastitog razumijevanja. Iznad svakog znalca je Onaj Koji sve zna, pa je priznavanje granica vlastitog znanja sastavni dio istinskog robovanja Allahu.
Kazivanje o Zul-Karnejnu suočava nas s iskušenjem vlasti i moći. Allah je Zul-Karnejnu podario vlast i moć, ali ga to nije odvelo u oholost i nasilje. Naprotiv, svoju moć stavio je u službu pravde, zaštite potlačenih i uspostavljanja reda među ljudima.
Ne želimo reći da ova kazivanja predstavljaju različite oblike uzimanja šejtana za zaštitnika, već ukazati na to kako sura El-Kehf upozorava čovjeka na različita iskušenja i poziva ga da ostane postojan u robovanju Allahu, ne dopuštajući da ga zavede bilo koje od dunjalučkih iskušenja.
Dakle, kazivanje o Ademu, alejhis-selam, u suri El-Kehf nosi jasnu poruku: najveća opasnost za čovjeka nije samo u šejtanovim došaptavanjima nego u tome što može prihvatiti poziv svog otvorenog neprijatelja, početi slijediti njegov put i na kraju ga uzeti za zaštitnika.
Oblici iskušenja se mogu smjenjivati, bilo da je riječ o imetku, znanju, vlasti ili strastima, ali vjernik ne smije zaboraviti jednu nepromjenjivu činjenicu: njegov neprijatelj otvoreno je objavio svoje neprijateljstvo još od trenutka kada je Allah stvorio našeg praoca Adema.
Zato ne uzimajmo svoga neprijatelja za zaštitnika, ne dopustimo da nam dunjaluk postane važniji od pokornosti Allahu i svoj ibadet iskreno posvetimo samo Njemu.
