Bećirović, Radončić i Džaferović: Šta je ko radio u ratu?

3468

Tema – ko je šta radio u ratu, prije ili kasnije dođe na red kada su u pitanju političari, a naročito se to propituje pred izbore. Šta su zapravo u ratu radili trojica glavnih rivala za Predsjedništvo BiH iz reda bošnjačkog naroda

Sa kakvim znanjima, vještinama, sposobnostima, iskustvom i backgroundom pojedini kandidati ulaze u utakmicu za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH kada je u pitanju odbrambeno-sigurnosna politika BiH? Kada je u pitanju vođenje odbrane BiH i civilno zapovjedanje Oružanim snagama BiH postavlja se realno pitanje šta Bošnjaci mogu i trebaju očekivati od pojedinih kandidata.

Prema dostupnim podacima većina članova za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH je služila vojni rok koji je bio obavezan u bivšoj SFRJ, ali je bio obavezan i u BiH od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do 2006. godine. Fahrudin Radončić je bivšu JNA služio 1983/84 u Sarajevu. Prvu polovinu vojnog roka je odslužio u Lukavici, a drugu je bio prekomandovan za novinara u vojnom listu Sedme armijske oblasti.

Šefik Džaferović je 1981. služio vojni rok u Bihaću na aerodromu JNA Željava. U ratu je bio u odbrambenim snagama Republike BiH.

Vojna obaveza za sve, ali ne i za Bećirovića

Denis Bećirović, rođen 1975. godine, postao je punoljetan 1993. godine i s obzirom na ratnu odluku Predsjedništva RBiH o općoj mobilizaciji bio je vojni obveznik, no u njegovoj biografiji osim aktivnosti u mladima SDP-a u tom periodu, nema nigdje podataka da je bio pripadnik Armije RBiH ili nekih drugih jedinica u okviru odbrambenih snaga. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma bio je po zakonu obavezan na odsluženje vojnog roka do 27. godine. U javnim dokumentima, kao ni istupima Denisa Bećirovića nigdje se ne navodi da li je odslužio vojni rok, taj najvažniji dug prema domovini. Navodno je Bećirović bio na odsluženju vojnog roka, ali svega nekoliko dana, i nikad nije doslužio svoj dug kao što su to morali svi drugi bosanski mladići.

Denis Bećirović

Iako je Denis Bećirović 1993. godine napunio 18 godina nikad do kraja rata nije bio pripadnik Armije RBiH. Podsjetimo u to vrijeme je u redovima Armije bilo više od 3.500 mladih od 16 do 18 godina koji su se dobrovoljno prijavljivali i s puškom u ruci branili državu. Ne, Bećirović je u ratu pravio svoju političku karijeru. S obzirom na njegove patriotske izjave, kojih su mu puna usta, i izjave o odbrani domovine bilo bi zanimljivo da Bećirović objasni javnosti, bar onoj kojoj se obraća u svojim predizbornim skupovima, zašto u ratu nije učestovao u odbrani zemlje, iako je bio i obavezan na to, kao i zašto nije odslužio puni vojni rok? Kako da mu birači, bez tih odgovora, povjere upravljanje Oružanim snagama, odnosno da povjeruju u njegove patriotske izlive prema domovini i njenoj odbrani. Rat u BiH, odnosno agresija Srbije i Hrvatske, bile su najbolje provjere za patriotizam svakog pojedinca u BiH, no Bećirović očito tada nije smatrao da je to njegova borba, a danas upravo na tome pokušava privući bošnjačke glasove, među kojima i onih koji su se borili za ovu zemlju dok je on bio mladi aktivista SDP-a, očito izbjegavajući mobilizaciju, a kasnije i služenje vojnog roka, a sada bi da bude vrhovni zapovjednik Oružanih snaga BiH.

Prema zvaničnoj evidenciji Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Federacije BiH, Radončić nije bio angažiran u jedinicima Oružanih snaga Republike BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. Činjenica je da Radončić jeste bio u ratu u Sarajevu, što sam stalno ističe, ali u kabinetu bivšeg komandanta Armije BiH Sefera Halilovića, i nikada nije bio dio operativnih snaga ARBiH, niti je rukovodio jedinicama, a niti posjeduje bilo kakavo iskustvo u oblasti upravljanja, rukovođenja i komandovanja. Nakon Dejtonskog ugovora Radončić se nastavlja baviti projektom Avaz. Ulaskom u politiku, uspio je 2012. godine postati ministar sigurnosti BiH, ali je njegov angažman prošao neslavno i smijenjen je sa ove funkcije. Iako se stalno hvali kako je prošao sve sigurnosne provjere da bi postao ministar sigurnosti, činjenica je da mu je Almir Džuvo, tadašnji direktor OSA-e dao saglasnot, a po okončanju mandata Džuvu je Radončić iz svoje kvote poslao za ambasadora BiH u NATO. Saglasnost je Radončić odbio i od tadašnjeg direktora SIPA-e Gorana Zubca, koji je potpisao sigurnosnu provjeru na intervenciju Milorada Dodika, kako bi ga imali pod kontrolom, čime se Zubac tih dana hvalio u Beogradu.

Fahrudin Radončić

Uz to, Radončić u javnosti nosi hipoteku suradnika zloglasnog KOS-a o čemu su vođeni i sudski postupci, a na građanskim protetstima 2012. povezivan je s rušilačkim pohodom na zgradu Predsjedništva BiH o čemu su mediji tada opširno pisali. Ne treba zanemariti ni da je, zbog svih njegovih drugih kriminalnih veza o kojima se također opširno pisalo proteklih godina, Fuad Kasumović, gradonačelnik Zenice, na jednom od predizbornih skupova održanih u Bosanskoj krajini upozorio građane da ne glasaju za Radončića, jer “nije vrijeme da mafija dobije državu”.

Što se tiče ratnog i poratnog angažmana u oblasti odbrane i sigurnosti, Džaferović je u vrijeme agresije na RBiH bio načelnik CSB-a (Centra službi bezbjednosti) Zenica (u ratu je MUP bio dio odbrambenih snaga RBiH, a mnoge policijske jedinice su učestovale direktno u borbama širom BiH). Nekoliko mjeseci nakon rata preuzeo je funciju sekretara Agencije za istraživanje i dokumentaciju koja je nastala upravo Dejtonskim ugovorom i koju je trebalo osposobiti i za saradnju sa Haškim tribunalom. Ogroman je doprinos Agencije u saradnji sa ovom međunarodnom institucijiom. Nakon nekoliko mjeseci Džaferović napušta Agenciju i uključuje se aktivno u politiku. Učestvovao je, sa svojim pravničkim znanjem, u svim važnijim reformama, pa, između ostalog, i u reformi Oružanih snaga u BiH, ali i sigurnosnog sistema, o čemu svjedoče i mnogi predstavnici međunarodne zajednice, od američke ambasade do OHR-a, s kojima je Džaferović surađivao.

Šefik Džaferović – fotografija snimljena u ratu

Naime, u svim ključnim razgovorima i incijativama s predstavnicima međunarodne zajednice od aprilskog paketa, butmirskog procesa i niza drugih inicijativa, Džaferović je bio član ekspertnog tima SDA, a učestvovao je i u svim najvažnijim sigurnosnim raspravama u vezi sa ustrojem BiH i njenih institucija.

Populističke inicijative kontra ozbiljnog rada

Bećirović se ne može pohvaliti svojim doprinosom u ovoj oblasti, ne samo zato što je u to vrijeme, očito, bio nezaintereisran za odbranu države, niti zato što po struci nije pravnik, ekonomski, ili stručnjak za vanjske poslove, već iz prostog razloga što se SDP skoro nikada i nije uključivala u bilo kakave ozbiljnije rasprave o odbrambeno-sigurnosnoj politici, posebno za vrijeme Zlatka Lagumdžije. A i vrijeme koje su proveli u vlasti pokazalo je da su njih prije svega interesovali poslovi u kojima se puno i brzo zarađuje, kao što su bili oni u okviru energetskog sektora, zbog kojih je Lagumdžija pravio razne dilove i sa Dodikom, kasnije i sa Čovićem, prepuštajući im sve bitne odluke i uticaj u odbrambeno-sigurnosnom sektoru.

I dok je s jedne strane Džaferović godinama nosilac svih pozitivnih inicijativa u Parlamentu BiH, s druge strane bezbroj puta je zaustavljao ili pokušavao zaustavljati negativne zakone ili rješenja koja su bila na štetu građana, ili Bošnjaka BiH, kao što je Zakon o prebivalištu ili Zakon o budžetu iz 2012. (vrijeme kad je SDP bio nosilac vlasti u BiH) koji je tada smanjen i fiksiran i ostao poguban za državne institucije BiH, posebno za razvoj Oružanih snaga i Ministarstva odbrane BiH. Treba li podsjećati da je Bećirović glasao za usvajanja ovih zakona protiv kojih je bio Džaferović ali i druge patriotske stranke?

Upravo zbog jakih barijera koje je postavljao u Parlamentu BiH da ne prođu zakoni i rješenja na štetu države, i iako nema ni jednu mrlju u karijeri, Džaferović se našao na meti diktiranih napada iz Republike Srpske, a uz podršku Fahrudina Radončića, bio je prijavljen za navodni ratni zločin o čemu je Tužiteljstvo BiH donijelo odluku po kojoj nema niti jedan dokaz za to, odbacujući prijavu iz RS-a.

S druge strane Bećirovićev glas za Zakon o prebivalištu jednak je zaustavljanju i opstrukcijama procesa revizije pred Međunarodnim sudom pravde od strane Mladena Ivanića i Dragana Čovića. Bećirovićeve inicijative, od zakona o negiranju genocida, do drugih “patriotskih” incijativa koje je pokretao u Parlamentu, unaprijed se znalo da su osuđene na propast jer je bilo općepoznazo da srpski i hrvatski zastupnici nikad neće prihvatiti bilo koji prijedlog koji ima u sebi riječ genocid.

Podrška koju dobijaju SDP i SNSD

No, bez obzira na te suprotnosti, zanimljivo je kako u izbornoj kampanji samo SDP-Bećirović i SNSD-Dodik imaju identične strategije pribavljanja podrške izvan BiH: Dodik osigurava podršku od Srbije i Vučića, preko crnogorskih separatista, evropskih fašista, odbačenih Trampovih savjetnika, do ruskih političara, a Bećirović i SDP od raznih socijaldemokratskih centrala iz svijeta. Ove ujednačene strategije dovode se u vezu sa sastancima koje su prije početka izborne kampanje imali Dodik i lider SDP-a Nermin Nikšića koji je odbio dogovor s opozicijom u Federaciji da na izbore idu sa zajedničkim kandidatom za Predsjedništvo. Tako je SDP osigurao i podršku makedonskog premijera Zorana Zaeva, koji se ničim izazvan uključio u izbore u BiH, podržavajući Bećirovića i SDP time sebe nepotrebno dovodeći u situaciju da njegovo ponašanje bude identično onome kada se Milorad Dodik uključio u makedonske izbore podržavajući Elenu Jaćimović iz DPSM-a. Istovremeno, Bećirovićev SDP (kao i Dodik) neprestano kritikuje navodno miješanje Turske u izbore u BiH, iako se do sada niti jedan zvaničnik iz Istanbula nije oglasio o tome, niti je podržao bilo koga, što je krajnje licemjerno od SDP-a.

Prema dosadašnjim analizama Šefik Džaferović, kandidat SDA za člana Predsjedništva BiH najozbiljniji je kandidat, bez mrlje u karijeri, a zasigurno su njegova posobnost, patriotizam, znanje i iskustvo najbolja preporuka glasačima da bi on ulaskom u Predsjedništvo BiH na najefikasniji način nastavio štititi državu.

Izvor: Faktor.ba