Budi Ibrahimovski čvrst u vjeri, pa će ti, usred vatre, džennetska bašča procvjetati

250

Piše: Dr. Selman el-Avde

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Predstavnici arapskih plemena Adel i Karre, došli su kod Poslanika, s.a.v.s., tražiti da im pošalje učitelje koji će ih podučavati islamskim propisima, jer među njihovim saplemenicima ima onih koji žele primiti islam. Muhammed, s.a.v.s., poslao je sa njima sedam odabranih ashaba da ih podučavaju vjeri, ali su ih oni izdali i prevarili kod izvora Er-Redži'a. Neke su ubili a neke zarobili. Među onima koje su zarobili bio je i poznati ashab Hubejb ibn Adijj el-Ensari.

Odveli su ga i prodali idolopoklonicima Mekke. Glavešine Mekke odlučili su ga ubiti, pa su ga, do pogubljenja, zatvorili u kući jednog Mekelije. Hubejb je jednom prilikom tražio nož da podreže kosu pa su mu dali. Nakon toga, kod njega je ušlo dijete tog Mekelije, pa ga je Hubejb uzeo i posjeo u svoje krilo. Kada je to vidjela majka dječaka, prepala se da Hubejb ne ubije njenog sinčića kako bi osvetio sebe. Primijetio je to Hubejb, pa se nasmijao i rekao: ”Bojiš se da ga ne ubijem?! Ne boj se, neću to učiniti!” Zatim je poljubio dijete i poslao ga majci.

To je moral sljedbenika Muhammeda, s.a.v.s., u pogledu čuvanja i poštivanja ugovora i nenanošenja štete nevinim ljudima, te veličanstven primjer uzdizanja iznad pakosti, zlobe i mržnje.

Kada su ga izveli da ga ubiju, Hubejb, r.a., je zamolio da mu dozvole da klanja dva rekata namaza. Nakon što je završio sa namazom, okrenuo se prema svojim katilima i rekao: ”Da se nisam bojao da ne pomislite kako sam zbog straha od smrti namjerno oduljio sa namazom, još bi duže klanjao.”

Upitali su ga: ”Da li bi želio da Muhammed umre umjesto tebe?” Odgovorio je: ”Tako mi Allaha, ne bih volio da sam sa svojom porodicom na sigurnom, a da Muhammeda, s.a.v.s., i trn ubode.”

Eto, to je velika pobjeda imana, iskrenog vjerovanja, kada se učvrsti u srcu.

Hubejb, r.a., je smatrao da bi bilo dobro da pošalje poruku Muhammedu, s.a.v.s., i ashabima, kao i svojoj porodici. Znao je da su, što se Arapa tiče, stihovi najefikasniji način za tako nešto, pa je svoje stanje, pred pogubljenje, ovako opjevao:

Nevjerničke skupine oko mene su se sjatile

i mnogobrojne saplemenike svoje dovele,

neprijateljstvo i želju da me napadnu nisu krili

dok su na meni teški i tijesni okovi bili.

Djecu i žene, sviju su ih bili sakupili

a onda me za visoko stablo privezali,

Allahu se žalim na nedaću i samoću svoju

i na skup koji je došao da gleda smrt moju.

Gospodar Arša saburom me opskrbio

za muke koje mi je neprijatelj priredio.

Meso su mi čupali i od kosti odvajali

i svaku nadu da ću živ ostati uništili.

Dali su mi da biram između islama i smrti,

pa su mi suze potekle, al ne od straha i brige

već od strašne i nesnosne džehenmmeske žege

Ta, zar da se smrti bojim, kad ću je ionako okusiti.

Onaj ko je spreman na Allahovom putu poginuti

Allah će njegovo raskomadano tijelo blagosloviti.

Ako kao musliman poginem, ja ne marim gdje će to biti

Zato, ni strah ni brigu, pred neprijateljem nisam htio pokazati

jer ću se, Allahu svome, uskoro vratiti.  

To je veličanstven primjer strpljivosti, postojanosti, predanosti i zahvalnosti Allahu, dž.š., Koji ga je odabrao za šehida.

Upravo takvi primjeri strpljivosti i postojanosti potrebni su onima koji su potlačeni od strane neprijatelja koji nema milosti u Palestini i okupiranim arapskim državama u okruženju, kojim vladaju nepravedni zulumćari, koji prolivaju nevinu ljudsku krv, nipodaštavaju i vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, napadaju na djecu, starce, žene i muškarce podjednako i izmišljaju razloge kako bi maltretirali nevine ljude i kako bi ih učinili primjerom i opomenom svakome kome naumpadne da izrazi i kaže svoje mišljenje ili uputi i najmanju kritiku.

Ništa se ne može porediti sa zdravljem i sigurnošću. Poslanik, s.a.v.s., rekao je svom amidži Abasu: ”O Abase, o amidža, moli Allaha da ti podari sigurnost na dunjaluku i na Ahiretu.” (Ahmed, Tirmizi)

Međutim, slobodan i ponosan čovjek i kada bude stavljen na iskušenje, on sabura i pokaže se otpornim, pa mu Allah vatru učini hladnom i spasonosnom. Kao što je rekao veliki muslimanski pjesnik, Muhamed Ikbal: ”Budi Ibrahimovski čvrst u vjeri, pa će ti, usred vatre, bašča džennetska procvjetati.”

Hubejb ibn Adijj, r.a., bio je okružen mirom, sigurnošću i zadovoljstvom, nije klonuo duhom, nije se ljutio na svoje stanje, jer se čvrsto uhvatio za Allahovo uže, jer je očekivao susret sa Allahom i radovao se džennetskoj nagradi.

Na ova značenja podsjetili su nas oni koji danas bdiju na granicama islama, koji u našem vremenu oživljavaju duh hrabrosti, strpljivosti, discipline i predanosti istinskim vrijednostima i principima kojih se musliman drži i na bojnom polju. Zbog toga, njegove strelice neće otići kud ne treba, on ne gubi kompas ni islamski moral koji je suština islamske poslanice. Ahlak je najvažnija stvar koju posjeduje i on je odraz njegove vjere i uvjerenja.

Priča o Hubejbu, r.a., slična je priči o ”vlasnicima rovova”,  o vjernicima koji su u rovove napunjene vatrom bačeni, pa su bili strpljivi i postojani u svom vjerovanju. Njihova reakcija na zločinačko mučenje i kažnjavanje značila je pobjedu načela i principa koje su slijedili i zbog kojih su se žrtvovali. Nevjernici su spalili i njihovu djecu i žene, ali oni se nisu pokolebali u svom vjerovanju.

Allah im je dao pobjedu tako što je kaznio vlast i vladare koji su ih ubijali, pa ih je na kraju zla kob snašla i doživjeli su poniženje i propast.

Allah je iskrenim vjernicima dao pobjedu i time što im je slao meleke da ih bodre i obraduju u najtežim trenucima, govoreći im: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan.” (Fussilet, 30.)

Allah im je dao pobjedu i time što je ovjekovječio spomen na njih objavljujući o njima suru u Kur'anu koja će se učiti do Sudnjega dana, i time što ih je učinio primjerom na koji će se ugledati svi vjernici koji budu iskušani sličnim iskušenjem.

To je primjer istinske i prave pobjede, koju teško mogu razumjeti ogrubjele i tvrdokorne ljudske duše koje su opterećene materijalnim, koje ne uzimaju u obzir osim sadašnji trenutak, kao da je u njemu sadržan cijeli život, koje ne uzimaju u obzir ništa osim njihovog geografskog područja, kao da to područje predstavlja cijeli kosmos.

Takve duše zaboravljaju na kur'anske ajete: ”Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovome svijetu, a i na Dan kad se dignu svjedoci.” (El-Mu'min, 51.);

”A riječ Naša je davno rečena o robovima Našim, o poslanicima: “Oni će biti, doista, potpomognuti i vojska Naša će zacijelo pobijediti!” (Es-Saffat, 171-173.)