SAFF

Da Vučićev sin ne bi ostao “magarac”: “Njegov otac bi morao izgovoriti istinu o Srebrenici”

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Dejan Ilić

„Samo magarac se ne mijenja“ – eto mudrosti predsjednika republike Aleksandra Vučića. Nevolja je u tome što on ovu glupost izgovara u kontekstu krajnje ozbiljnom. Da odmah otklonimo moguću zabunu: pod kontekstom ovdje ne podrazumijevam sâm intervju u kome Vučić pominje magarca; niti kanal koji je taj intervju upriličio. Naime, prije nego što izgovori sud o magarcu, Vučić će reći nešto i o „zločinu“ (dakle, insistira na „zločinu“, a ne genocidu) u Srebrenici: „Tamo se dogodio stravičan zločin, moja je obaveza kao predsjednika Srbije da ukažem na iskrena osjećanja sa porodicama, da izrazim nadu da se takav zločin nikada neće ponovo dogoditi, da smo mi Srbi izvukli lekcije i pouke i iz tog zločina, ali i onih u Bratuncu, Oluji i da ne govorim o najstrašnijem od svih, onoga koji se desio u Jasenovcu“.

Vezu između „stravičnog zločina“ i poslovičnog magarca predsjednik republike pravi preko svog sina. Vučićev sin, saznaćemo, sklon je da kaže – „sve je bilo dobro osim onog o Srebrenici“. Na šta otac planira da mu odgovori: „Reći ću mu da sačeka još pet godina pa će drugačije misliti… kao mlad sam vjerovatno bio i gori od njega“. I onda, naravno, slijedi pouka o magarcu. Vučić valjda hoće da nam objasni kako je on nekada mislio kao i njegov sin danas, ali je stav promijenio pošto nije magarac. Implicitno, Vučić nam sugeriše da se nada da se ni njegov sin neće pokazati kao magarac. Ako se ne varam, sin bi sad već mogao biti blizu punoljetstva, ako već i nije punoljetan. (To dijete samo po sebi me nimalo ne zanima, i ne želim ništa da znam o njemu, ali sam otac ga je uvukao u priču, i mi sad nemamo kud nego da se bavimo i sinom predsjednika republike.)

Dakle, sin je završio neku ovdašnju školu i formirao se u miljeu koji već pet godina presudno oblikuje njegov otac, a i dalje postoji opasnost da ostane magarac. Zašto? I šta će se dogoditi u narednih pet godina što će pomoći da dijete promijeni stav i više ne izgovara – „sve je bilo dobro osim onog o Srebrenici“. I šta to tačno nije bilo dobro u Srebrenici? Ponovimo šta kaže otac: „Tamo se dogodio stravičan zločin, moja je obaveza kao predsjednika Srbije da ukažem na iskrena osjećanja sa porodicama, da izrazim nadu da se takav zločin nikada neće ponovo dogoditi, da smo mi Srbi izvukli lekcije i pouke i iz tog zločina, ali i onih u Bratuncu, Oluji i da ne govorim o najstrašnijem od svih, onoga koji se desio u Jasenovcu“. Može li sa takvim ocem i takvim očevim stavom o Srebrenici, to dijete, kao i sva druga djeca u Srbiji izbjeći sudbinu magaraca?

Šta bi otac kao učitelj morao da zna, e da mu dijete ne bi ostalo magarac? To jest, šta je sve otac morao da nauči, kakve je „pouke i lekcije“ trebalo da izvuče, a nije, e kako on sâm ne bi ostao magarac? U Srebrenici se nije dogodio „stravičan zločin“, nego se dogodio – genocid. Kada se u rečenici o genocidu u Srebrenici odmah pomenu, poslije jednog „ali“ i Bratunac i Oluja, onda od saosjećanja sa porodicama žrtava genocida praktično ne ostaje ništa, jer smisao te rečenice nije da se pokaže saosjećanje nego da se genocid porekne a zločin opravda. I da ne bude zabune, da slučajno ova lekcija iz poricanja ne bi ostala neshvaćena, njeno značenje zakucaće pominjanje „najstrašnijeg od svih“ zločina – Jasenovca. Tako da od Srebrenice i saosjećanja ne ostane ništa, a da u prvi plan dođe jedna izopačena želja da se pobijedi u naopakom nadmetanju za žrtvu „najstrašnijeg od svih“ zločina.

Sin predsjednika republike ne odrasta u vakuumu. On svoje stavove formira na osnovu znanja, stavova i vrijednosti koji dominiraju u njegovom okruženju – porodici, školi, medijima. Kada on kaže – „sve je bilo dobro osim onog o Srebrenici“ – to nije njegov lični, nezreli uvid u događaje iz nedavne prošlosti. Naprotiv, to je stav koji dominira svuda oko njega i koji on zdravo za gotovo prima i ponavlja. Dok se to okruženje ne promijeni, sin predsjednika republike neće promijeniti mišljenje ni u narednih pet, pa ni u narednih pedeset godina. Da sin ne bi ostao „magarac“, da ostanemo pri retorici predsjednika republike, otac bi morao konačno da prihvati i izgovori istinu o Srebrenici.

Peščanik.net, 11.07.2017.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA