Granice komšiluka u islamu: Komšiluk obuhvata 40 kuća sa svih strana

424

Priredio: Semir Imamović
Komšija u islamu uživa poseban status. Njegova prava su neprikosnovena, a njegova sigurnost, porodični mir, zaštita od bilo koje vrste uznemiravanja/neugodnosti i mirna koegzistencija sa drugima, zagarantovana. Brojni su šerijatski tekstovi koji naređuju i oporučuju lijep odnos prema komšiji i potvrđuju njegova prava, kao što su riječi Allaha, dželle šanuhu: „I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu…“ (En-Nisa, 36) i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Džibril mi je toliko govorio o pravima komšije, da sam pomislio da će mu dati pravo na nasljedstvo.“ (Buharija, 6015., Muslim, 2625.) „Tako mi Allaha, ne vjeruje, tako mi Allaha, ne vjeruje, tako mi Allaha, ne vjeruje, onaj od čijeg ezijeta/uznemiravanja, nije siguran njegov komšija.“ U Muslimovoj verziji stoji: „Neće ući u Džennet, onaj od čijeg ezijeta/uznemiravanja nije siguran njegov komšija.

“ Negiranje imana/vjerovanja, tj. njegove potpunosti, i potvrda te negacije zakletvom, i negiranje ulaska u Džennet onome ko uznemirava svoga komšiju, ukazuje na to da uznemiravanje komšije spada u velike grijehe (kebāir), a veliki grijeh je svaki grijeh za kojeg je određena zakonska sankcija (hadd) ili posebna kazna na budućem svijetu. Lijep odnos prema komšiji, čuvanje njegove časti i dostojanstva, ispunjavanje njegovih potreba, pomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti, uzvraćanje na (njegovo)zlo dobrim, spada u najveće moralne vrline i uzdižu čovjeka u najveće sfere dobročinstva i ljudskosti. Moglo bi se reći da čovjek vrijedi onoliko koliko sežu njegove dobročiniteljske ambicije, a posebno prema onima u njegovom bližem okruženju (porodica i komšije).

Upravo je jedna od prepoznatljivih odlika poslanika Muhameda, sallallahu alejhi ve sellem, bila njegovanje/širenje pozitivnog komšijskog duha i ustrajavanje u dobročinstvu prema komšijama, makar oni bili njegovi ljuti protivnici i neprijatelji. Poznat je slučaj Poslanikovog komšije, koji je svaki dan, pred njegovu kuću, bacao otpad i smeće, a kada jednog dana, zbog bolesti, nije mogao izaći iz kuće, i uraditi ono što je radio svaki dan (uznemiravati svoga komšiju, poslanika), Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga je posjetio i rekao mu da se, kada je vidio da ne izlazi iz kuće, zabrinuo za njega i da ga je zbog toga došao obići.

Islamski pravnici nemaju jedinstven stav oko definicije pojma „komšija“, na kojeg se odnose spomenuti tekstovi. Veliki broj učenjaka, među kojima su Ahmed, Šafija i Evzai, smatraju da se komšiluk proteže na 40 kuća sa svih strana. Svako ko živi u tom prostoru smatra se komšijom i uživa pravo komšiluka. Svoj stav dokazuju predajom: „Pravo komšiluka proteže se na četrdeset kuća, u ovom, ovom, ovom i ovom pravcu“, tj. desno, lijevo, napred i nazad. (Ovu predaju zabilježio je Ebu Davud i drugi, u formi „mursela“, i ima više verzija koje se međusobno pojačavaju).

Ibn Abdin, i još neki učenjaci pojam komšiluka vežu za običaj, s tim da se razilaze u primjeni ovog šerijatskog principa. Prema Ibn Abidinu komšija, u običajnom smislu, predstavlja osobu koji graniči s drugima ili živi s njima u istom mjestu (četvrti, selu) (Hašija, 2/259.), dok se prema Ibn Kudami i Merdaviju, taj običaj razlikuje, zavisno od mjesta i vremena (El-Mugni, 6/233, El-Insaf, 11/256.). Kaže šejh Ibn Usejmin: „Komšija je onaj koji graniči s tobom i čija je kuća odmah do tvoje, a prema nekim predajama komšija je svako ko se nalazi u krugu od četrdeset kuća. Status komšije, bez sumnje, ima onaj koji graniči s tobom, ili se nalazi u tvojoj neposrednoj blizini. Što se tiče drugih, ako je spomenuta predaja – koja pravo komšiluka ograničava na prostor od četrdeset kuća sa svih strana – vjerodostojna, onda je to istina koju treba slijediti, a ako nije vjerodostojna, dozvoljeno je, u određivanju granica komšiluka, pozvati se na običaj. Ono što se, prema običaju nekog naroda, smatra komšilukom, to je komšiluk.“ (Šerhu rijadis-salihin, 3/176.)