Hoću da se slobodno smijem na hrvatskom jeziku, a da mi se ne smiju u Sarajevu

963

Piše: Safet Kadić
Hoću da se slobodno mogu smijati na svome hrvatskom jeziku, a da mi se ne smiju oni u Sarajevu! Ovu antologijsku bezsmislicu izrekao je na Federalnoj televiziji u rujnu 2006. godine, tokom predstavljanja izbornog programa svoje stranke, B. Mišura iz Rame, obrazlažući zahtjev za uzpostavljanje hrvatskoga nacionalnog kanala u okviru Javnog servisa u BiH.
Na kojem bi se jeziku smihali “oni u Sarajevu” još davno je “znanstveno” utvrđeno unitarističkom koncepcijom zajedničkog književnog jezika, a nedvosmisleno izkazao predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Grga Novak, na svečanoj sjednici Akademije u Zagrebu 1976. godine povodom okončanja stogodišnjeg rada u JAZU na izradi “Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika, jezika kojim se služe još, kako je naglasio, i Crnogorci i Muslimani”. A na kakvom bi se to hrvatskom jeziku smijao spomenuti hairlija iz stare bosanske Rame možda je najbolje objasnio godinu dana ranije jedan od vodećih hrvatskih lingvista bosanskih korijena (Tuzla) i profesor na Zagrebačkom sveučilištu, dr. Ivo Pranjković, na promociji zbornika “Jezik u Bosni i Hercegovini”, koji je priredio norveški akademik Svein Mønnesland, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, polovinom 2005. godine, imenujući ga kao “hercegbosanski turbohrvatski” novogovor.

Ni rođena mater me neće razumit

– Ako budem onako govorio, ni rođena mater me neće razumit, požalio se 1990. godine na čistom bosanskom jeziku jedan bosanski katolik (Hrvat) prvom predsjedniku HDZBiH Stjepanu Kljujiću nakon završenog jednomjesečnog tečaja čistog hrvatskog jezika u Zagrebu i povratka u Sarajevo. Prema svjedočenju Stjepana Kljujića rečeni bosanski Hrvat pripadao je najužem rukovodstvu novoformiranog HDZBiH, koje je po nalogu Franje Tuđmana, pozvano u Zagreb na jednomjesečni tečaj glede općenite uljudbe i promidžbe novohrvatskog jezika, kao izravnog čimbenika suvremenog hrvatskog domoljubnog identiteta. Ali je taj hadezeov dužnostnik instinktivno upotrijebio bosanski supinski oblik riječi razumit, sa ‘i’ kao formantom glagolske osnove, a bez infinitivnog ‘i’, za razliku od hrvatskog standarda koji forsira ijekavizirani infinitivni oblik: razumjeti. Naravno, ni on ni iko drugi nije se usudio ignorirati ovaj poziv na izpiranje bosanskog mozga, jer je HDZBiH bio (i ostao) čista ekspozitura HDZ-a Hrvatske, odnosno, u ovom kontekstu, bosansko čedo hrvatske matere. Predsjedniku HDZBiH Stjepanu Kljujiću to nije teško palo, jer je on predhodno već duže vrijeme živio u Zagrebu i radio kao spotski novinar u najjačoj hrvatskoj novini “Vjesniku”. Tuđmanove ideje i takvu praksu najdosljednije je nastavio sve do danas “Večenji list BiH”, posebno akcijom “Večernjakov pečat” te Matica hrvatska u BiH sa svojim hrvatskim programima i mahanjem hrvatstvom.
Tada je, izgleda, ovaj Mišurin izpad malo kome zaparao uho, ali da je vrag odnio šalu i da nije vrijeme za smihurije potvrđuje nepunih sedam godina kasnije, Mišurin ksenofobični istomišljenik i pravovjerni Hrvat iz “stolne hrvatske stranke”, ali on sada sa položaja predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, druge po hijerarhiji državne funkcije, Vjekoslav Bevanda, koji je smrtno ozbiljan uputio ovu inicijativu na razmatranje u Parlamenat kao zvaničnu prijedlog Vijeća ministara BiH za osnivanje posebnog hrvatskog nacionalnog kanala u okviru Javnog servisa. Tako je ova nebuloza i stupidarija, kao ordinarna bezsmislica promovirana u političku antidržavnu smicalicu.

Providna maska

Zahtjev hercegbosanskih ultranacionalista iz HDZBiH za uspostavljanjem posebnog kanala na hrvatskom jeziku u okviru Javnog servisa BiH predstavlja apsolutno antibosanski čin i vodi direktno ka stvaranju trećeg entiteta i etničku podjelu BiH, ali ne po predratnom Kutiljerovom planu, nego po principu ratnog plijena i svršene stvari. I to je svojevrstna mimikrija, jer iza toga se krije nastojanje o stvaranju podloge za drugi, ekskluzivno hrvatski entitet, kao pandan entitetu RS. Drugim riječima to je završni korak ka legaliziranju i održavotvorenje zabranjene Herceg-Bosne. U suštini to je jedna providna maska za podpunu eliminaciju Bošnjaka kao političkog faktora i dvopolnu podjelu Bosne između Hrvatske i Srbije, a jezik im služi kao sredstvo. Sadašnje stanje u Mostaru je tragična paradigma te ideje. To je, praktično, smrtna zamka za Bošnjake. Ko to ne vidi, on je slijep kod očiju, zapravo kratkovid, vidom i umom, jer ne vidi ništa dalje od prve okuke. Ko to ne vidi, nije samo kratkovid, nego ili malouman ili izdajnik, a i jedno i drugo se mora odlučno odstraniti dok još ima zdravog tkiva pred galopirajućom metastazom. To je pitanje koje će getoizirati Bošnjake u nepovezanim enklavama, okruženi neprijateljima nadojenim fašističkom ideologijom. O različitim aspektima ovoga pitanja pisao sam u brojnim tekstovima posljednjih desetak godina, posebno u objavljenoj knjizi “Bosanski jezik između lingvocida i lingvosuicida” kao i u još neobjavljenoj knjizi “Antibosanska lingvocidna zavjera”.

Pohrvaćivanje

Nametanje novohrvatskog jezika kao sredstva kroatizacije (pohrvaćivanja) bosanskih katolika najbolje ilustrira političku hegemonističku pozadinu takvih nakana. Izključivi razlog je razlučivanje i razlikovnost od svojih komšija i jezičke sabraće Bošnjaka separatizam po svaku cijenu samo da se razlikuje od drugih ili od dosadašnjeg: disjunktivna, razlučujuća norma namjesto basanske spregnute, kon'junktivne norme. To samoizgnanstvo iz majkinog krila pod mećehine skute vodilo je samonegaciji i razpamećivanju, separatizmu, izključivosti, segregaciji i aparthejdu i svakovrstnom razlučivanju, sve do fašizacije i opće katastrofe u ratu. Vodilo je posebnim školama, etničkim tvrtkama, odjelitim bolnicama, posebnim tv-stanicama i radio-postajama i težnji za posebnim tv-kanalom i, na kraju, zahtjevom za posebnim entitetom.

Gdje god su bosanskohercegovački Hrvati većina, tu su ekskluzivno hrvatske škole, na novohrvatskom jeziku ili u najboljem slučaju dvije škole pod jednim krovom. U te škole ne primaju diplomirane profesore bosanskog/hrvatskog/srbskog jezika sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji, primjerice, čas i sat smatraju dubletnim sinonimima, ali je od jedne Bošnjakinje u Varešu traženo, pored ostalog, da u školskoj terminologiji izključivo koristi nastavni sat, a nikako školski čas, iako je čas slavenska (dakle, materinska) riječ, a sat ponašen, posvojen, orijentalizam iz arabskog (ekskluzivna bošnjačka jezička kreacija je verzija sahat), dakle posvojenica, tj. pomajkina riječ. Trenutačno stanje je dvije škole pod jednim krovom, dva kluba istog imena, kao što je slučaj u starom bosanskom gradiću zvučnog imena Vitez u Lašvanskoj dolini, u kojem se međusobno nadmeću vitezovi reda fudbala i reda nogometa, ali u NK ih zovu nogometna momčad, a u FK ih zovu fudbalski tim ili nogometna ekipa. Manje zvuči nelogično, nego ženska momčad.

Dokle to ide i šta to u praksi znači pokazuje svjedočenje jedne diplomirane profesorice bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti naroda BiH, koja je pretendirala za radno mjesto nastavnika hrvatskog jezika u jednoj osnovnoj školi u Varešu. Direktorica ju je odbila rekavši kako njima nije bitno znanje iz gramatike i pravopisa već da zaposle nekoga “ko tečno govori hrvatski jezik”, jer to roditelji traže. Možda je direktorici zasmetala činjenica da je ovoj kandidatkinji profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu bio i Hrvat porijeklom iz Posavine, dr. Josip Baotić, koji je studentima objašnjavao da Hrvat iz Tuzle priča sličnije Bošnjaku iz Tuzle, nego Hrvatu iz Zagreba.

Drugu kandidatkinju su, čak, pitali šta bi uradila kada bi se roditelji bunili što im “balinka” predaje djeci. Da apsurd i ironija budu veći, sve se to događa u kraju iz kojeg potiče, sela Jelaške, čuveni bosanski franjevac, Bošnjak katolik, Matija Divković, koji je još 1611. godine napisao “Nauk krstjanski za narod bosanski” iztolmačen u bosanski jezik (sa latinskog). Sličan primjer navodi u svom tekstu profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Nenad Veličković, dovodeći ga u vezu sa nacizmom: „Da bi na mjesto nastavnice hrvatskog jezika u školi Novi Šeher primila Hrvaticu, komisija je protivkandidatkinji, nehrvatici, koja ima više bodova po osnovu stručne spreme, stručnog ispita i radnog staža dala iz intervjua – 0 (slovima: nula) bodova, Hrvatici maksimalnih 3 boda.

Da se ovo desilo u Njemačkoj 1937. i da je protivkandidatkinja bila Jevrejka, svakome bi bilo jasno da su članovi/članice komisije Hitlerovo izborno tijelo, da su ga svojim kukavičlukom, egozimom, drskošću i glupošću doveli na vlast omogućivši mu da unesreći cijelu Evropu, a svoju zemlju najviše. Ali pošto se to dešava u nezavisnoj i suverenoj Bosni i Hercegovini, jadnoj i jedinoj, kojom vladaju demokratske stranke, nikome ne pada na pamet da ovakve stvari poveže s nacizmom. Nego je ovo normalna i zakonita procedura, protiv koje ni inspektor, ni sud, ni ministarstvo, ne mogu učiniti ništa. Kao da progoni i deportacije u Trećem rajhu također nisu bili prethodno legalizovani.“ Zanimljivo je da se to sve dešava u mjestu sa imenom šeher, koja je “čista hrvatska riječ” iz turskog jezika. Beogradski profesor Vojin Dimitrijević nalazi da su, danas i ovdje, “uzroci fašizma strah od različitosti, verovanje u teoriju zavere, prezir slabijeg i kult tradicije i prošlosti.“

Tečni hrvatski

Kako izgleda taj tečni hrvatski jezik napisao je u jednom tekstu poznati bosanskohrvatski intelektualac i književnik, Ivan Lovrenović: „Čest je slučaj da govornik sam sebi pregriza jezik kad, posve hrvatski prirodno, zausti da izgovori hiljadu, kafa, izvještaj, obaveza, naročito, prisutan, gledalac, lično, pa se uz vidljivu unutarnju paniku popravlja: “hilj… tisuća”, “kaf… kava”, “izvješ… izviješće”, “obav… obveza”, “nar… osobito”, “pris… nazočan”, “gledal… gledatelj”, “lič… osobno” itd. unedogled. U tu nepotrebnu, autokompromitirajuću situaciju dovode se svakodnevno intelektualci, političari, svećenici, novinari, televizijski urednici, studenti – sve u strahu od nacionalno “krive” riječi.“ Brojni su primjeri ove “autokompromitirajuće situacije” u javnom diskursu u BiH, a neke sam i ja zabilježio en passant.

Tako revnostni komentator finalne rukometne utakmice na Svjetskom prvenstvu u Španiji, Boris Bilić, “pregriza jezik”: Odbrana golmana … vratara… Snishodljivi esdeaovac Asim Sarajlić se izpravlja: Dobro veče Vama i Vašim gledaoc… gledateljima, ali je njegov esdepeovski kolega Mirsad Đugum nepokolebljiv: Dobro veče gledaocima. Esdepeovac Svetozar Pudarić u pola rečenice se dosjeti kamo pripada: Mi smo definir… definisali… Na mukama je i urednik Zvonko Marić: Termin je rezervis… pa se odmah brzo ispravi … razerviran. Sam sebe izpravlja i nogometni ex-reprezentativac BiH Vlatko Glavaš kada kaže: … koji će nam omogućiti da priko…pa se brzo izpravi i nastavi… preko Nogometnog saveza… Televizijski dopisnik iz Njujorka, Erol Avdović, pojašnjava samog sebe: Nije želio da koristi bonska ovlašćenja, zapravo svoja ovlaštenja. I novokomponovani hercegbosanski Široki Brijeg na ričici Lištici nadvisio je stari hercegovači Bili Brig kod Gruda.

Selam alejkum i meraba na hrvatskom

Hercegbosanskim puristima najviše smetaju oni Bosanci koji normalno paralelno koriste dubletne oblike i druge sinonime, poput legendarnog Ivice Osima („Oni su izpolitizirani i izmanipulisani“) ili akademika Esada Durakovića („Mora biti spreman da bude kritiziran…ako ga neko kritikuje“). Novinar BHT Slaviša Starčević, koji izvješćuje svoje gledaoce da se nalazi … u prijestonici Turske Istanbulu očito ima problema sa elementarnim neznanjem i zbog toga bi ga Ataturk, koji je stolovao u Ankari, vjerovatno poslao za Kavdak u surgun.

Ima i pozitivnih primjera. Kao častan izuzetak, što može ohrabriti one koji se bore da zaživi novinarski profesionalizam i profesionalni kodeks, može se uzeti jedan primjer sa državne televizije početkom 2013. godine, čiji je voditelj BHT1 dnevnika, Amir Krivošija, izgovorio pravilno toponim kao Gradišće dok su svi odreda bosanski mediji i agencije uzeli zdravo za gotovo FUP-ov falsifikovani oblik imenovanog toponima Gradište i tako ponovili ovu krivotvorinu bez uobičajene profesionalne provjere iz više izvora. Naime, iz FUP-a je poteklo saobšćenje, u kojem se navodi da je “u mjestu Gradište, općina Zenica” kod izvjestne osobe odkriven pravi arsenal oružja. Spomenuto mjesto i u narodu i u Zakonu imenuje se kao Gradišće pa je tako, po ko zna koji put, falsifikovan naziv ovoga drevnog bosanskog mjesta u zeničkom kraju, mnogo starijeg i od samog grada Zenice, a kamoli FUP-a. Podsjećanja radi, tu je obitavao i Veliki bosanski sudija Gradiša, vrhovni sudski autoritet za vladavine bana Kulina, o čemu svjedoči i pronađena Gradišina ploča.

Neki prevodioci turskih serija na hrvatski jezik, koje se emitiraju u BiH, na primjer, prevode pozdrave turskih aktera selam alejkum i meraba sa dobar dan i zdravo, ili, čak, danas uobičajeno u hrvatskoj svakodnevici, kao bok! Na stranu to što su ovaj turski pozdrav u bošnjačkoj varijanti merhaba, svakodnevno mogli slušati među Bošnjacima već stoljećima, riječ bok u osmanskom turskom, kako nalazimo i u Bosansko-turskom ričniku iz 1631. glasovitog bošnjačkog leksikografa i alhamijado pjesnika iz Tuzle, Muhameda Hewaije Uskufije, ima krajnje vulgarno značenje (go.no) pa to proizvodi odbojnost kod onih koji imaju nešto više jezikoslovnog znanja. Tursko baba (oslovljavanje oca od milja – hipokoristika) oni prevode kao tata, mada su mogli pola milenija slušati kako Bošnjaci oslovljavaju svoga otca hipokoristikom babo. U popularnoj seriji princ Mehmet kaže da je “sa babom” išao u džamiju, a oni prevode “sa tatom”. Ne može se reći da među Bošnjacima nema onih koji svoga oca zovu hipokoristikom tata i tajo, ali njihove tate možda i ne idu u džamiju kao Mehmet. Možda je prevodioca ponijela turska riječ ata (otac). Nasto je pravi hurnebes, rekao bi starac Kazimir iz Travnika, a svu tu jezičku zbrku hrvatski novinarski plaćenik u Bosni B. D. ovako objašnjava: „Mi Hrvati, Bosanci možda to i ne znaju, osobito smo osjetljivi na svoj jezik. Svaki je Hrvat, bio on prodavač u granapu ili konobar u restoranu, čuvar hrvatske kulture i jezika …

Vi pričajte kako hoćete, meni ne smeta

Deklaracija na pakovanju kikirikija Bosancima je možda zajebancija, ali nama Hrvatima ona je sama deklaracija nezavisnosti.“ Na sve ovo bivši član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, Željko Komšić, kaže: „Hoćete li da pričam o hrvatskom jeziku? Moja porodica živi u Kiseljaku, gdje su Hrvati većina. Znate kako su pričali moja baka, tetke, stričevi? Ikavicom! Nikad nisu govorili ujko i striko, nego daidža i amidža. Danas malo brkaju. Samo me nemojte tjerati da nešto na silu radim. I sve je u redu. A, vi pričajte kako hoćete, meni ne smeta.“

Od Bevandinog ozvaničenja ove pogubne ideje, kao po nekom tajnom migu, mediji kao da se utrkuju ko će provokativnije otvoriti tu veoma osjetljivu temu. Već ranije citirani Ivan Lovrenović upozorava urednicu Federalne televizije i voditeljicu dijaložke emisije “Pošteno” na pogubnost pogrešnog i površnog interpretiranja ove teme: “Ideju “hrvatskoga kanala”, koji bi bio medijska ekstenzija HDZ-ove politike, javno sam razobličavao i odbacivao i prije deset i prije pet godina, i ni danas ne mislim drukčije, niti je nekakva velika mudrost misliti drukčije. Ali, ako se ta ideja ikada ostvari, za to će biti zaslužan, mnogo više od namjera i mogućnosti HDZ-a, između ostaloga, i način na koji se iz sarajevskoga studija Federalne televizije pogrešno i površno taj zahtjev interpretira. Boljega mu opravdanja i preporuke ne treba! A razgovor o načinima i mogućnostima ostvarivanja prave i pune nacionalne ravnopravnosti u medijskom prostoru jest važan i neodložan, ali traži sasvim drukčiji pristup i drukčije kompetencije.“ Očito je da HDZ hoće svoju stranačku televiziju po uzoru na svog patrona i mentora iz “entiteta masovnih grobnica” i teži da po svemu nalikuje njemu. Dakle, iza zahtjeva za hrvatskim kanalom krije se zahtjev za paritetom sa Srbima; kako Srbi mogu imati posebnu tv, poseban entitet, poseban srpski jezik itd, a mi nemamo, pjene trećekanalski jurišnici.

Oni neće ravnopravnost ili “jednakopravnost”, kako oni izključivo u posljednje vrijeme govore, oni hoće dominaciju! To podpuno negira bosanski jezik i Bošnjake kao etnički subjektivitet i svođenje na amorfnu vjersku skupinu. Takav tajni pakt Čovića i Dodika očito postoji, što se vidi po Dodikovom vokabularu: on više i ne koristi etničko ime Bošnjak, nego vjersku pripadnost musliman. A Bosna ne može obstati na dominaciji bilo kojeg etnosa, nego na bosanskom multizajedništvu i jedinstvu u razlikama. Ali oni i ne žele da Bosna obstane, nego da se podijeli i nestane.
Nema nikakve sumnje da je zahtjev za hrvatskim nacionalnim kanalom podloga za legitimiranje zahtjeva za svojim trećim nacionalnim entitetom. A kakve bi to antagonizme, segregaciju i aparthejd, netrpeljivost, izključivost, zašto ne upozoriti, i krvoproliće, izazvalo već danas se može uočiti od Stolca, priko Mostara do Kiseljaka ili Novog Šehera. Već duže vrijeme u žiži javnosti je, što tajni, što javni, dogovor Dodika i Čovića o trokanalnom p(r)okopavanju Bosne i dovršetku genocida nad Bošnjacima. Bosanski srbsko-hrvatski pakt o podjeli na tri etničke federalne jedinice unutar države BiH kao federacije, na koji Dodik huška Čovića da bi dobio unutrašnju legalizaciju svoga “genocidnog entiteta”, kojeg Bošnjaci patriote ne priznaju, jer je stvoren agresijom na BiH i na nevinoj krvi Bošnjaka i genocidu nad njima – jeste, mora se to jasno reći, duboko antibosanski, antidržavni i ratnohuškački. Bevanda je tražio hrvatski nacionalni kanal, a sada kao čuvar državne hazne ucjenjuje Javni servis novčanom podržkom ako ne prihvate treći kanal. To je antidržavna politika i veleizdaja, poput raznih tajnih veleizdajničkih poteza ranijeg državnog “premijera” Nikole Špirića. Bošnjaci iz Vijeća ministara ne samo da tada nisu tražili Bevandinu smjenu i krivičnu odgovornost, nego je on izbacio iz Vijeća bošnjačke ministre one stranke uz čiju pomoć je i došao na vlast u okviru kampanje protiv najstarije i nekada najjače stranke koja se predstavlja kao bošnjačka i koja, navodno, štiti bošnjačke konstitutivne interese u dejtonskoj BiH. “Zaslugom” i ove stranke Bošnjaci su kao matični, autohtoni i najbrojniji narod u Bosni i, da nikad niko ne zaboravi, narod nad kojim je izvršen genocid, svedeni na vjersku skupinu bez vjerodostojnog političkog prezentiranja u državnoj vlasti, osuđenog da svoja kolektivna (nacionalna) prava panično pokušavaju zaštititi potezanjem vitalnog nacionalnog interesa, poput kakve nacionalne manjine, usred svoje povijestne zemlje i matične domovine, gdje su oduvijek činili većinu. Lagumdžija i Radončić su svojom poltronskom politikom osnažili srbsko-hrvatske iluzije da mogu nesmetano raditi i donosti odluke mimo i protiv Bošnjaka. Oni nisu, kao ni SDA, legitimni predstavnici Bošnjaka i neka niko ne sije iluzije ni kod koga da se mogu poigravati sa Bošnjacima, kojima je trebalo cijelo 20. stoljeće da se vrate sebi nakon tragičnog 19. stoljeća, stoljeća bošnjačkog razsapa, u kojem su doživili najveću propast u svekolikoj svojoj povijesti, bez jasne nacionalne vizije, nakon što su biološki desetkovani, kulturno marginalizirani, ekonomski uništeni, vojno poraženi, vjerski izdani, idejno dezorijentisani, bili su izloženi osvajačima i neprijateljski raspoloženim komšijama na milost i nemilost novih gospodara.

Neskrivene srbsko-hrvatske igre oko Bosne i njezinog jezika, kao organskog etničkog idioma Bošnjaka, ne prestaju još od “bečkog književnog dogovora” 1850. godine, te kobne godine za Bošnjake, i srbsko-hrvatskog jezičkog pakta mimo i na štetu Bošnjaka. Srbijanska turbofolk pjevanija i hercegbosanske turbohrvatske smihurije, zaglušile su živi bosanski avaz. Pa, šta – rekao bi svojevremeno Ćovićev prikogranični šef, kriminalni uzor i mentor, Senader – svi se slažu, u igri nisu “samo Bošnjaci”. Onaj što je dosad među Bošnjacima avazio dokle je njemu trebalo i izavazio šta je njemu trebalo, sada avazi sa njima i za njih. Zaista, kto to tjera Bošnjake u očaj, ko ih i zašto gura u terorizam u legitimnoj borbi za slobodu?

Ta udružena, lingvocidna antibosanska srbsko-hrvatska zavjera iz vremena srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta za stvaranje nacionalnih država po ugledu na Europu, na štetu Bosne i Bošnjaka i tajnog panslavenskog šurovanja bana Ivana Mažuranića i knjaza Miloša Obrenovića. Konkretan rezultat je bio tzv. bečki književni dogovor o zajedničkom jeziku koji će se zvati srbski ili hrvatski, a podpisali su ga, između ostalih, baš I. Mažuranić i guslar Vuk Karadžić. Problem je u tome što je za osnovu uzet upravo bosanski jezik, što je stotinjak godina kasnije potvrdio i “otac srbske lingvistike” Aleksandar Belić. Sve bez pitanja Bošnjaka, kao da i ne postoje, što je također stotinjak godina kasnije najefektnije izrazio jedan hrvatski zavjerenik, Ivan Maček, koji je sa predsjednikom jugoslavenske kraljevske vlade 1939. podpisao dogovor o dvopolnoj srbsko-hrvatskoj podjeli Bosne, poznat kao dogovor Cvetković – Maček. Kada su Mačeka desetak godina kasnije u emigraciji u Parizu pitali “kako to da su on i Cvetković 1939. godine podijelili BiH na banovine, a da nisu uopšte uzeli u obzir muslimane, on je odgovorio: “Mi smo se ponašali kao da oni uopšte ne postoje, jer oni nisu nacija, već obična vjerska grupa, a na njima je da se opredijele kojoj naciji pripadaju, hrvatskoj ili srpskoj”. Tu matricu slijedili su Tuđman i Milošević na tajnom dogovoru u Karađorđevu i kasnije njihovi pijuni Boban i Kradžić u austrijskom Grazu, s tim da je Boban bio mnogo eksplicitniji u pogledu sudbine Bošnjaka. Boban je predložio da linija podjele ide Neretvom i istočna obala da pripadne Srbima, a zapadna Hrvatima. –A šta ćemo sa muslimanima, gde će muslimani? – upitao je Karadžić. –Između nas… u Neretvu! – sa zluradim smiješkom odgovorio mu je Boban. Aktuelni Boban, pardon Čović, je privremeno malo merhametniji od svog predhodnika Bobana dok ne dobije treći kanal kao ubojito oružje za treći entitet, a onda Bošnjaci neće imati ni istočnu obalu Mostara. Zapravo neće smiti pomoliti glavu priko Ivan-planine. Luka Ploče će ostati samo stari nedosanjani san!
Eto, to je pozicija Bošnjaka uzpostavom trećeg kanala pa ko ima imalo mozga u glavi nek vidi šta ćemo i kako ćemo da ne bi došli između, što bi rekao Boban, u treći kanal! Dovršetak palestinizacije Bosne! Mišurino, a potom i Ćovićevo, Bevandino, Dežulovićevo i ino smijanje i podsmihivanje na trećekanalskom hercegbosanskom turbohrvatskom jeziku neminovno vodi u plakanje na bosanskom jeziku. Bilo bi to, nakon genocida, previše i za najbezobzirnije neprijatelje, a kamo li komšije ili susjede i partnere u vlasti.

Gdje je rješenje?

Svaki građanin se uvjerio da je rješenje u eliminaciji pljačkaških, antinarodnih, šovinističkih etničkih oligarhija i uzpostavu građanske demokratske vlasti sve u okviru legaliteta i na osnovu sveobćeg građanskog zahtjeva za restitutio ad integra tj. povratak na Ustav RBiH i to samo kao polaznu osnovu za donošenje novog demokratskog ustava po ustavnoj proceduri i novom teritorijalnom i administrativnom ustroju održive i prosperitetne zemlje prema modelu predratnih regija zasnovanih na temelju etničkih, geografskih, historijskih, prirodnih, ekonomskih, saobraćajnih, kulturnih i drugih specifičnosti.
Na kraju, možda bi najbolje bilo citirati jednog pametnog hercegovačkog Hrvata iz Vanjskotrgovinske komore BiH, Brunu Stojića, koji je laserski precizno detektirao problem: „Bosna i Hercegovina je, bosanskim jezikom rečeno, nezasađena i nezasijana zemlja.“