Autor: Amir Taheri
Nekoliko dana nakon reaktiviranja američkih ekonomskih sankcija Iranu, politička reakcija tamošnjeg režima može se opisati kao mješavina radosti i bolnog prkosa, a cilj je da se prikrije opetovana nesposobnost režima da reagira na pozitivan način i s kredibilitetom.
Iranski vrhovni vođa Hamenei je dao izjavu iz koje se razumije da mu je drago zbog reaktiviranja američkih sankcija njegovoj zemlji, očito zbog toga što se nada da će to doprinijeti većem oslanjanju na politiku ekonomske samodovoljnosti po uzoru na Džuče (Juche) ideju sjevernokorejskog režima. Dugotrajna međunarodna izolacija pomaže iranskom režimu da pojača kontrolu u zemlji.
S druge strane, iranski predsjednik Hasan Rohani izrazio je nadu da će Trumpova administracija oslabiti zbog rezultata izbora za Kongres i njegovih priprema za predstojeće predsjedničke izbore u 2020.
Obojica iranskih lidera, kojima su iznenada Sjedinjene Države postale najbitnija tema, upali su u zamku, ali na različite načine. Hamenei smatra da uspjeh njegove politike ekonomske samodovoljnosti leži u nastavku odolijevanja američkim sankcijama, bez obzira koliku cijenu će Iran platiti za to. Hameneijeva politika me podsjeća na insekta iz jedne od Volterovih priča, kojeg izluđuje kucanje kazaljki sata, pa odluči da uništi satni mehanizam iako o njemu ne zna ništa. Insekt iz priče usljed tok glupok pokušaja izgubi život, ali pred iranskim majstorom Džučea je još uvijek veliki manevarski prostor.
Ruhani, također, upada u zamku prihvatajući da su Sjedinjene Države centar političkog života u Iranu povezujući sve što se dešava u Iranu sa američkim izborima. On me u tome podsjeća na kozu iz perzijske narodne pjesme rugalice. Pjesma govori o kozi koja skapava od gladi, ali umjesto da krene u potragu za hranom, sve nade polaže u pastira koji joj pjeva: “Malena, nemoj mi umrijeti, uskoro će proljeće, pa ćeš obilno jesti i piti.”
Hamenei nije svjestan ili ne želi priznati da je stanje u iranskoj ekonomiji izuzetno haotično i to zbog čudne i kontradiktorne ideologije vladajućeg režima, nekompetentnosti odgovornih i raširene korupcije među najvišim dužnosnicima režima, više nego zbog
međunarodnih sankcija.
Najoštrije sankcije Iranu su uvedene u vrijeme predsjednika Billa Clintona, kada je postalo jasno da iranski režim razvija program za proizvodnju nuklearnog oružja. To znači da je Iran imao priliku dužu od deset godina da se na adekvatan način suoči sa „dubljim ekonomskim sankcijama“ kako ih je tada nazvao Clinton. No, usljed smušenosti režima, nekompetentnosti i raširenosti korupcije, i ciljanog dugotrajnog rata s Irakom, iranski režim nije uspio da izgradi potrebne državne institucije za ekonomski razvoj.
Uzrok neuspjeha iranske ekonomije u velikoj mjeri je kontradiktornost samog režima, a ostrašćeno neprijateljstvo prema Sjedinjenim Državama je samo jedan dio problema. Rohani, također, pravi veliku grešku kada stvari postavlja tako da najvažnija pitanja za Iran zavise od odnosa snaga između američkig republikanaca i demokrata, čija međusobna borba se tiče unutrašnjih američkih pitanja i nema veze sa Iranom. Pored toga, on griješi kada misli da su demokrati popustljiviji prema Iranu od republikanaca. Od novembra 1979. godine, kada su Homeinijevi studenti provalili u američku ambasadu u Teheranu, različite američke administracije su Iranu nametnule ukupno 35 serija sankcija, a samo 11 od njih su im nametnuli republikanski predsjednici, a 24 demokratski. Iranu je 14 serija sanksdija nametnuto u mandatu predsjenika Obame koji je, kao i Clinton, pokazao neobične simpatije prema Homeinijevom režimu. Clinton se mulama čak i izvinio za „greške iz prošlosti“, a onda je potpisao nametanje ekonomskih sankcija Iranu. Obama je izrazio spremnost da ukine „duboke sankcije“, ali ih je ipak ostavio da, poput Damoklovog mača, vise nad Iranom. On je, također, progledao Iranu kroz prste dok su krijumčarili novac kako bi mogli isplaćivati plate vojsci, ali je istovremeno ograničio pristup režima njihovim naftnim prihodima.
S druge strane, Donald Trump nije nametnuo Iranu ni jednu novu sankciju. Sve što je učnio je reaktiviranje sankcija koje su Iranu uvodili, pa ih povremeno ignorirali, njegovi prethodnici. S tim da ovaj put postoji jasna razlika u vezi s tim.
Kada su poslije 1979. godine Iranu prvi put uvedene američke sankcije od strane Carterove administracije, novonastali iranski režim je uspio uspostaviti mrežu kontakata pomoću kojih je uspješno zaobilazio sankcije. U vrijeme Ahmedinedžada je već stvorila sistem koji im je omogućio da zaobiđe brojne sankcije Sjeidnjenih Država ili njenih saveznika. Razlika koja je vidljiva ovaj put je u tom što je Trumpova administracija razotrkila gotovo kompletnu mrežu iranskog režima pomoću koje Teheran zaobilazi sankcije. Otkriveno je preko 700 fizičkih i pravnih lica, uključujući banke, avioprijevoznike, kompanije za pomorski prijevoz tereta koje plove pod zastavama tridesetak različitih zemalja u regiji Bliskog istoka, Azije, Evripe i Latinske Amerike. Čak i pod zastavom Sjedinjenih Država.
Kao što reče iranski ministar vanjskih poslova, Zarif, pred Iranskom trgovačkom komorom: „Sjedinjene Države su otrkile sve tačke kroz koje dišemo i u svakom trenutku nas mogu zadaviti.“
Skupina Homeinijevih pristaša koji su skloni američkim demokratima uvijek su sankcije koje su Iranu nametali demokratski predsjednici objašnjkavali ako popuštanjem pred cionističkim lobijem, ističući da su ti predsjednici uvijek blagonaklono gledali na iransko zaobilaženje i jasno kršenja tih sankcija.
Međutim, za Donalda Trumpa ne može se reći da ima takvu vrstu osjećanja, dok, istovremeno, raspolaže s informacijama o svim načinima na koje iranski režim izbjegava sankcije, što ga dovodi u poziciju da Homeinijevom režimu u Teheranu život pretvori u pakao, kad god poželi.
Iran se veoma obradovao što je osam zemalja izuzeto iz nametnutih sankcija na uvoz iranske nafte, makar uz uslov da se ostvareni prihod strogom kontrolom toka novca koristi isključivo za nabavku prehrambenih atrikala i humaniratnih potreba. Ovo je vrlo slično programu „nafta za hranu“ koji je bio nametnut Iraku pod režimom Saddama Huseina.
Švicarska, koja je posrednik, u diplomatskoj korespondenciji između Irana i SAD-a, trenutno vodi razgovore sa administracijom američkog predsjednika s ciljem da se jednako izuzeće primijeni i na neke kompanije, te da se tim kompanijama dozvoli određena trgovačka aktivnost sa Iranom, također uz uslov da se iranskom režimu zabrani da ostvarenim profitom raspolažu po svojoj volji.
Sve u svemu, može se reći da je danas, četiri decenije nakon što su Homeinijevi učenici zauzeli američku ambasadu u Teheranu i njeno osobolje pretvorili u svoje taoce, kompletan Homeinijev režim postao talac „Velikog šejtana“, kako mu vole tepati.
