Ispovijest Fatiha Al Hasaneina, velikog prijatelja i saradnika Alije Izetbegovića

5979

Fatih Ali Hassanein iz Sudana je čovjek koji je, kao pojedinac, najviše pomogao BiH. Ovaj bivši direktor organizacije TWRA  bio je vjerni prijatelj rahmetli Alije Izetbegovića i BiH.  Fatih je U ekskluzivnoj ispovijesti samo za Saff progovorio o svojoj ulozi u događajima s kraja prošlog stoljeća.

c221c24fa6c2e9da8b2cc8b7a087dd5a_XL

 

Kad smo iz Sudana došli u bivšu Jugoslaviju bili smo veoma mladi. Ja nisam imao više od sedamnaest godina. Bili smo orijentirani prema islamskom pokretu, ali došavši u bivšu Jugoslaviju i upoznavši neke Bošnjake, muslimane iz Bosne, Sandžaka, Kosova, Makedonije… dobili smo veću snagu i to nam je povećalo iman. Ja sam i ranije znao da u Bosni ima muslimana. Moj amidžić je studirao vojnu akademiju u Mostaru 1959. godine. Kad se vratio, donio nam je slike iz mostarskih džamija, sa čuvenog mostarskog mosta, slike mezara, tekija, muslimanki u dimijama. Sve je to ostavilo lijep dojam na mene. Položivši maturu pružila mi se šansa da studiram van Sudana. Mogao sam upisati stomatologiju u Egiptu ali mi babo nije dozvolio. Onda sam dobio priliku da studiram medicinu u Abadanu u Nigeriji. Ni to mi nije dozvolio. Kada mi se pružila prilika da studiram u bivšoj Jugoslaviji odmah je pristao da idem tamo jer smo već imali lijepo mišljenje o Jugoslaviji, sve na osnovu fotografija koje je donio moj amidžić.

Mladi muslimani

Najinteresantnije i najdraže što mi se dogodilo dolaskom u Jugoslaviju je što sam se upoznao sa organizacijom ”Mladi muslimani”. Kad sam prvi put otišao u Sarajevo saznao sam da je grupa koja je bila zarobljena puštena na slobodu. To su bili Salih i Omer Behmen, Kasim Dobrača, Alija Izetbegović i dosta drugih koji su bili osuđeni krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina. Čuli smo da su već uhapsili više od 600 mladih muslimana. Imao sam priliku vidjeti i upoznati se sa velikim brojem njih. Ne sjećam se sad svih njihovih imena, ali dosta sam se družio s njima. Saznali smo da je taj pokret osnovan 1939.-1940. godine i svi su bili mladi, studenti, muslimani u istim godinama. Saznao sam kako se komunisti bore protiv njih i kad je pobijedila Komunistička partija kako su im sudili. Neke od njih su ubili kao što je bilo sa šehidima Nusretom, Biberom, Korkutom, … Već sam počeo zaboravljati imena nekih. Zato, kad smo mi došli šezdeset pete godine i pokušali osnovati organizaciju, veliki broj muslimana se uplašio političkog angažmana…
Već sam spomenuo da smo se dogovorili da počnemo prevoditi knjige sa arapskog i engleskog jezika. Alija rahmetli je bio glavni za to. Izabrali smo deset prvih knjiga i počeli smo sa „Uvodom u islam“. Prijevod je bio u rukopisu, u odvojenim poglavljima. Podijelili smo poglavlja knjige. Veliki broj omladine bio je zainteresiran za to. Interesantno je da su mnogi mladi ljudi koji su čitali te prijevode plakali i govorili: „Ovo kao da je napisano za nas ovdje u Bosni a ne za vas Arape.“ Bila je velika korist od toga. Kao što sam ranije rekao, veliki broj mladih ljudi je posjećivao džamiju. Bio je puno veći procenat mladih ljudi u džamijama nego starijih. To je primijetila i UDB-a..

bakir-alija-fatih

Izdali me prijatelji

Najinteresantniji i najtraženiji za čitanje bili su dijelovi knjige „Islam religija budućnosti“. I poslije izvjesnog vremena mi smo odlučili da to štampamo. Štampana knjiga je uvijek mogla imati puno veći utjecaj od rukopisa. Otkada smo počeli prevoditi ja sam planirao kako da to odštampamo. Sprijateljio sam se sa četiri direktora najvećih štamparija u Beogradu. Kada bismo mi iz Sudana, ili braća iz Jordana i drugih zemalja išli kući donosili bismo ženske torbice pravljene od zmijske kože ili slične poklone. Mijenjali smo im novac po boljem kursu kako bi oni mogli da ga iskoriste kad putuju u zapadnu Evropu ili drugdje. To je imalo velik značaj. Malo-pomalo počeli smo zvati jedni druge na ručak itd. Jednog dana Alija me zvao da dođem u Sarajevo. Rekao mi je: „Znate šta, već je vrijeme da štampamo te knjige.“ Onda sam uzeo dvije knjige: „Islam religija budućnosti“ i „Putevi islama“. Već su bile prevedene. Došao sam u Beograd i bio sam siguran da ću to odštampati bez problema. Tada sam bio predsjednik Saveza studenata Sudana i u Odboru Saveza studenata arapskih zemalja. Otišao sam kod prvog direktora štamparije, dao sam mu to i rekao da mi, arapski studenti, želimo poboljšati srpskohrvatski jezik štampajući i iščitavajući knjige koje pišu o našoj tradiciji. Da ne bi primijetio šta je napisano unutra, rekao sam mu da se radi o osnovama naše vjere. Uzeo je onda da pregleda knjigu „Putevi islama“ i odmah je pročitao da je islam najbolja vjera i da će islam pobijediti sve ostale religije i sve ostale teorije i da će muslimani na kraju zavladati cijelim svijetom. Pogledao me je, vratio mi knjige i rekao: „Znate šta, to je težak govor. Ja ovo ne želim ni pročitati ni štampati. Savjetujem vam da to ne pokušavate ovdje u Beogradu.“ Od četverice mojih poznanika štampara trojica su mi isto rekla. Četvrti mi je rekao: „Ja bih zbog tebe Fatih to štampao, ali za to mi trebaju četiri dozvole. Prvo je dozvola od UDB-e, drugo od Ministarstva unutrašnjih poslova, treće od Ministarstva za kulturu i četvrta je dozvola od vašeg sudanskog ambasadora.“ Ustvari, ja nisam mogao donijeti ni jednu dozvolu. Odmah sam mu rekao: „Nije problem, mogu sve to da ti donesem u roku od dva-tri dana.“ Uzeo sam knjige i pobjegao iz njegove kancelarije. Bio sam tužan. Ušao sam u svoj stan. Stanovao sam tada u Novom Beogradu, ulica Braće Jerković. To je bila posljednja stanica na koju je vozio autobus br. 26. Izišao sam iz autobusa i pošao pješice prema stanu. Usput sam se sjetio da me predsjednik Kućnog savjeta često zvao i želio razgovarati sa mnom. Znao sam da nije komunista i da radi u nekoj štampariji, ali nisam ga nimalo volio niti sam htio s njim razgovarati. Ali, sad kad su me ova četverica, za koje sam mislio da su mi prijatelji, odbila, palo mi je na pamet da odem do njega. Dok sam razmišljao o tome, slučajno je on u tom trenutku izišao iz zgrade, pozdravio me i pozvao na kahvu…

Pomoć odakle se nisam nadao

…Tada sam bio apsolvent Medicinskog fakulteta. Dao sam sve ispite osim jednog kojeg sam namjerno odložio da bih riješio izdavanje te knjige, jer ne smijem se kao stranac zadržavati u Jugoslaviji ako sam dao sve ispite. To je s jedne strane, a s druge strane još prije dvije godine počeo sam skupljati pare za štampanje knjiga. Dobro se sjećam da sam u Sudanu sakupio oko dvjesto dolara. U Jordanu sam skupio oko sedamdeset dolara i u Siriji isto tako. Sjećam se da sam uspio sakupiti oko 400 dolara, a da bih odštampao minimalno, znači po hiljadu primjeraka ove dvije knjige, trebalo mi je dvije hiljade dolara. Imao sam svega 400. Nisam ni znao odakle da nabavim ostale pare….
Hamdija ef. Jusufspahić je još tada bio imam Barjakli džamije i bio je zaista vrijedan. Pošto su u Beogradu bile ambasade islamskih zemalja jedan dobar broj diplomata, radnika u ambasadama klanjali su u toj džamiji. Hamdija ef. bio je pametan i znao je kako treba da lijepo održi hutbu u kojoj je na lijep način ukazivao na probleme koje su imali muslimani Beograda i Jugoslavije. Jednog dana kad smo završili džumu-namaz prišao nam je jedan čovjek iz jedne arapske ambasade i upitao ko je Fatih Hassanein. Rekao sam mu: „Ja sam Fatih.“ Zamolio me da se malo izdvojim jer jedan čovjek želi razgovarati sa mnom. Sklonili smo se, prišao mi je jedan diplomata i rekao mi: „Ja sam tek došao u Jugoslaviju, ako nemate ništa protiv i ako imate vremena poslije podne ili pred akšam da dođete na čaj kod mene. Smješten sam u hotelu Slavija.“ Otišao sam u dogovoreno vrijeme kod njega i našao ga kako me čeka na recepciji. On me je lijepo poselamio i odveo me u jedan restoran u hotelu i počeli smo razgovarati. Pitao me je o razmišljanjima studenata, njihovoj političkoj opredijeljenosti, međusobnim odnosima, kako je živjeti u Jugoslaviji kao stranac. Vidio sam da čovjeka zaista interesira stanje među muslimanima. Onda mi je rekao da je od nekih studenata čuo da imamo neke aktivnosti i upitao me može li nam on pomoći u našim aktivnostima. Pomislio sam da mu kažem da nam treba novac ali sam se bojao. Na kraju, nakon njegovog insistiranja rekao sam mu da planiramo štampati neke knjige i da nam fali oko 1600 dolara. Pokušali smo to obezbijediti ali do sada nismo uspjeli. Promijenio je temu razgovora i pozvao me da sutradan dođem na večeru kod njega u hotel. Kada sam došao na večeru razgovarali smo i dao mi je jednu kovertu i rekao: „Fatih, kad dođeš kući otvori kovertu i vidi može li ti to šta pomoći.“ Završio sam večeru i kad sam došao kući otvorio sam kovertu i vidio da ima šesnaest novčanica od po sto dolara. To je prvi put u životu da sam držao toliku količinu novca. Bio sam radostan i mislio sam da ću brzo završiti naše planove.

Bunar s naftom u avliji
Kada sam otišao do ovih direktora štamparija stavio sam nekoliko ovih novčanica u džep. Nakon što su me odbili vratio sam se u stan i taj me predsjednik Kućnog savjeta pozvao na kahvu. Ušao sam kod njega i rekao mi je: „Znam da si musliman i da ne piješ alkohol, zato ću ti spremiti jednu dobru tursku kahvu.“ Kad smo sjeli da pijemo kahvu, odlučio da mu ponudim knjige jer je to možda sudbina da ih on odštampa. Rekao sam mu: „Ti gospodine Jovane znaš da sam ja predsjednik Studentskog udruženja iz Sudana i mi želimo odštampati nekoliko knjiga kako bi naši studenti bolje naučili jugoslovenski jezik, preko naše tradicije.“ Čim je otvorio knjigu pomislio sam da će se i on šokirati kao i ostali i da neće htjeti da je odštampa. Kad sam mu to dao malo sam se sageo i udario pare koje su mi bile u džepu i one su ispale. Pogledao sam u njega, vidio sam da gleda u svaku novčanicu. Upitao je: „Šta je to Fatih?“ Rekao sam: „To je moj džeparac.“ Upitao je: „Kako džeparac, pa šta ti radi otac?“ Rekao sam mu da moj otac ne radi, ali da smo u našem dvorištu u Sudanu našli bunar nafte, pa su Englezi dali mom babi pare za to, a on ih meni šalje za svakodnevne troškove, za džeparac. Upitao me je: „Šta, šta ćeš da radiš s tim parama?“ Rekao sam mu da namjeravam izdavati knjige i da ću to dati onome ko će da ih odštampa. Tražio je da mu odmah dam pare a da on počne sa poslom. Rekao sam da se prvo moramo dogovoriti. Rekao je da će on to sve sam odštampati u štampariji u kojoj radi, poslije radnog vremena. Uzet će još nekog da mu pomogne i najdalje za mjesec-dva će to odštampati. Rekao sam da ću mu platiti tek kad završi posao. Obećao sam mu platiti više nego što traži. Dogovorili smo da će on svake nedjelje navečer donositi odštampane primjerke, a da ja to trebam korigovati. I tako smo počeli. Uzimao sam to što je on odštampao i slao Aliji u Sarajevo da on uradi korekciju. Ja, ustvari, nisam vjerovao ovom Jovanu. Bojao sam se da me u svakom momentu može ocinkati UDB-i. A mislim da ni on nije bio u mene toliko siguran.
Imao sam jednog prijatelja u sudanskoj ambasadi. Njemu sam to ispričao.
Predložio mi je da položim ispite a da diplomiranje i prijevod diplome odložim do nekog vremena, dok ne završim izdavanje knjige. Tako sam i uradio. On mi je rekao da me može privremeno zaposliti u ambasadi. Rekao sam da ću ga svaku noć zvati telefonom. Ako ga slučajno jednog dana ne nazovem do pet sati odmah neka zna da sam uhapšen i neka uradi šta može da mi pomogne. I tako su išli dani. Ja uzmem ono što je odštampano od Jovana, nosim Aliji da koriguje, onda opet Jovanu…

Knjiga je gotova
Osmog marta 1977. godine, na Dan žena, JAT je napravio relaciju do Londona za duplo manje cijene. Tada sam uzeo Alijinu ”Islamsku deklaraciju” i riješio sam da idem u London da dam našoj braći da to ljepše štampaju i da naprave bolje korekcije. Uzeo sam knjigu, otišao tamo i dao njima ”Islamsku deklaraciju” i oni su to korigovali. Prije toga sam vodio Aliju u London, a prije toga smo poslali jednu grupu Bošnjaka u Njemačku i u Englesku da se upoznaju s braćom tamo, i da vide na koji način funkcioniraju naše organizacije.
Vratio sam se brzo iz Londona i jednog dana Jovan mi je rekao: „Treba da dođete sutra navečer (u petak, dobro se sjećam) da uzmete knjigu, gotova je.“ A prije toga ispao je jedan mali problem. Trebao nam je dizajner koji će napraviti koricu. Pomislio sam u sebi: To znači da još jedan čovjek treba da sazna za našu tajnu i to još znači da trebamo izdvojiti još novca za njegovu uslugu! Rekao sam Jovanu da sam, prije nego što sam upisao medicinu, bio grafičar i da sam radio neku novinu u jednoj štampariji. Došao sam u štampariju i razmišljao. Uzeo sam prazan papir, povukao dvije zelene linije u vrhu i dvije u korice, a između tih linija jedan krug. Rekao sam mu: „Eto stavi to tako i stavi naslov „Putevi islama“. Onda je nastao drugi problem, kako potpisati ime autora knjige. Seid Kutb je bio ubijen od Abdunasira, Titovog velikog prijatelja. Onda sam napisao samo tri slova KTB da ne bi neko poznao da se radi o ovom piscu. Pročitao sam preko hiljadu knjiga o islamu i o politici. Vidio sam da na nekim knjigama pišu brojevi na koricama. Pomislio sam da i mi trebamo imati na svojoj knjizi neki broj. A najbolje je staviti neparne brojeve. To je i po islamu lijepo. Odlučio sam da počnemo od broja tri pa sam na jednu knjigu stavio broj tri a na drugu broj pet. Jovan me pitao koje će boje biti korice. Rekao sam: „Znate šta, mi smo socijalisti, crvenu ćemo boju!“ Tako da smo lahko riješili ovaj problem sa štampanjem knjige. Kad mi je rekao da sutra trebam doći i preuzeti knjigu, još uvijek nisam bio siguran da će to uspjeti. Tražio mi je pare odmah. Rekao sam: „Ne, kad uzmem knjigu sutra, dobit ćeš pare!“ Preko puta štamparije je bila njegova novoizgrađena zgrada. Rekao sam mu da me ujutro u pola pet čeka u podrumu te zgrade. „Ponesi sa sobom knjige, ja ću doći da ih preuzmem i da ti dam pare, ali treba da budeš sam. Ne smije niko da bude s tobom.“ „Dobro“, rekao je. Ja sam izabrao dvojicu naših da dođu ranije i posmatraju da li će doći sam i na vrijeme. Kad sam došao oni su mi rekli da je on ušao sam. Ušao sam unutra, dao sam mu pare. On je krenuo da izađe, a ja sam mu rekao: „Ne smiješ prije mene izaći, jer jedan čovjek čeka ispred i ako ti izađeš prvi to će značiti da si mi oteo pare i naudio mi. On će te udariti ako izađeš prvi.“ Dogovorio sam se sa jednim iz naše grupe, koji je imao auto, da dođe u pola šest autom i da čeka ispred zgrade da nosi knjige. I stvarno, sve je dobro prošlo. Čovjek je došao na vrijeme, natovarili smo knjige u auto, pozadi, u sredini, naprijed. Ja sam ovome rekao da ne smije izaći najmanje sat vremena nakon što mi odemo ili će imati problema. Otišao sam u jednu radnju kod jedne muslimanske porodice. Oni su imali svoju slastičarnu. Imali su dva podruma u radnji. Podijelili smo knjige na deset kamara. Svaka od tih kamara bila je određena da ode u drugi muslimanski grad. Stavio sam knjige u kutije, povezali smo to. Trebalo je deset naših prijatelja da uzme te kutije i da ih odnesu u gradove u kojima sam ja ranije boravio. Svaki je trebao iz Beograda krenuti navečer i tamo stići ujutro. Tamo će ga neko čekati. To je bilo oko 20. aprila 1977. godine. Trebao je da preda kutiju i da se sakrije kod tog čovjeka koji ga dočeka da niko ne zna da je on boravio tu. Navečer, kad padne mrak istim načinom i prijevoznim sredstvom treba se vratiti u Beograd. U Beogradu 21. aprila su se trebale dijeliti knjige. A 21. aprila mi polazi avion iz Beograda preko Rima za Kurtum. Sve je bilo fantastično isplanirano i urađeno. Devet od deset ljudi koji su odnijeli knjige, vratili su se. Dogovorili smo ranije kad dođu na stanicu da odmah dođu na aerodrom da me isprate. Spremio sam negative originalne knjige da bih eventualno mogao odštampati knjigu i negdje vani. Vratili su se svi osim jednoga. Na aerodromu sam im dao savjet da sa tim desetim više ne smijemo nikako raditi ni jedan projekat i on treba da bude izbačen iz naše organizacije. Dvadeset prvog u deset sati Alija Izetbegović i gospođa Halida čekali su me na aerodromu zajedno sa još nekim našim prijateljima. Ispratili su me i trebao sam ući u avion koji je trebao da poleti u jedanaest sati iz Beograda i da me odnese  van Jugoslavije. Sve je išlo normalno…

POVEZANI SADRŽAJ

Ispovijest Fatiha Hasaneina: Upoznavanje sa muslimanima Jugoslavije

Ispovijest Fatiha el-Hassaneina III: Zašto sam osuđen na smrt