Autor: Jasin el-Hadž Salih
Treba proći još mnogo vremena da bismo shvatili sve što se desilo sa sirijskom revolucijom od njenog početka i kakve će sve posljedice biti. Ono što iz današnje perspektive možemo pretpostaviti jesu tri važne promjene na dugoročnom planu.
1. Okupatori i pet ratova
Možemo konstatirati da je Sirija pod okupacijom pet stranih zemalja. Pored „starog“ okupatora Izraela, tu su Rusija, Sjedinjene Države, Iran i Turska. Ove zemlje ne ratuju jedna protiv druge, nego svaka od njih vodi svoj rat za vlastite interese u Siriji, s tim da se ponekad nekima od njih interesi poklope. U svemu tome izgleda da Rusija igra ulogu „glavnog kooridinatora“ u djelovanju okupatora, jer ima dobre veze sa Iranom i Turskom, i odlične sa Izraelom. Odnosi između Rusije i Sjedinjenih Država iako u mnogim pitanjima zategnuti, u Siriji su u mnogo čemu skladni i saglasni. Skoro da bismo mogli kazati kako je jedino ozbiljno pitanje u kojem se dvije sile ne slažu u Siriji pitanje prisutnosti Irana i sektaških plaćenika iranskog režima. Zabrinjavajućeje to što je Sirija jedina zemlja u kojoj postoji istovremeno vojno prisustvo SAD-a i Rusije, nakon njihovog prisustva u Njemačkoj krajem Drugog svjetskog rata, a što je bilo uzrok podjele Njemačke na dvije zemlje. Dakle, jako prisustvo ove dvije zemlje u Siriji ima potencijal da stvori nove realnosti za dugi period, koje mogu potrajati decenijama, kao što je Njemačka bila podijeljena gotovo pet decenija. Tome u prilog govori i činjenica da jeRusija ove godine sa Asadovim režimom potpisala sporazum o korištenju Luke Tartus 49 godina, a Sjedinjene Države su odustale od povlačenja svojih snaga koje je prošle godine Trump najavio putem twittera.
Osim Izraela, čija okupacija traje gotovo koliko i vlast dinastije Asad, ostala četiri okupatora imaju lokalne zastupnike, Sirijce i strane paravojne snage. Rusiju i njene interese zastupaju dijelomi Asadovog režima, naročito neke strukture obavještajnih službi i dijelovi vojske, poput Petog korpusa, jedinica pukovnika Suhejla „Tigra“; Iran zastupaju šiijske paravojne jedinice: Hezbolah iz Libana, razne plaćeničke šiijske horde iz Iraka, Afganistana i drugih zemalja, uz Asadovu vojnu obavještajnu službu i Četvrtu diviziju pod komandom Mahira Asada; Američke interese zastupaju jedinice kurdskih separatista i neke beznačajne arapske grupe u sklopu kurdskog separatističkog YPG-a, a koje se nazivaju Sirijskim demokratskim snagama. Valja napomenuti da se uz američke trupe u Siriji nalaze i neke britanske i francuske jedinice, ali one su podrežene Amerikancima, te djeluju kao jedinstvena strana; Tursku i njene interese zastupaju dijelovi sirijske oružane opozicije. Ponajviše jedinice sastavljene od etničkih Turkmena, ali i ostaci drugih jedinica Slobodne sirijske vojske.
Izrael pola vijeka pod okupacijom drži Golansku visoravan, ali između te države i Asadovog režima nikad nije bilo ozbiljnih problema. Netanyahu je 2018. godine, tokom posjete Moskvi, izjavio: „Mi nemamo problem sa Asadovim režimom. Tokom četrdeset godina taj režim nije ispalio ni jedan metak na Golanskoj visoravni.“ (Članak Patrika Helsmana objavljen na portalu Intercept, 2019.)
Također, izraelski uradi an iranske položaje u Siriji bili su umjerenog intenziteta s ciljem da se Iran i njegove paravojne falange discipliniraju, a ne da se iskorijeni njihovo prisustvo.
No, svaki od pet okupatora ima svog posebnog neprijatelja u Siriji: neprijatelji Rusije i Irana su Sirijci koji su protivnici Asadovog režima, od kojih su stotine hiljada pobijeni, a onima koji su ostali na područjima pod kontrolom režima uništena je svaka volja za otporom i potpuno su se predali stanju pokornosti režimu, dok se jedan dio njih nalazi u područjima pod turskom kontrolom. Američki specijalni neprijatelj je ISIL, turski su kurdske separatističke snage (YPG), izraelski su iranskevojne i paravojne snage, naročito libanski Hezbolah.
Turska i Iran su dva nasjlabija okupatora, pri čemu je slabiji Iran koji se nalazi na udaru izraelske avijacije, pod političkim pritiskom Rusa, a čini se i da se ekonomska šteta američkih sankcija počinje sve jasnije pokazivati.
2. Podjela i zavisnost lokalnih aktera od služenja okupatorima
Druga promjena, koja je u snažnoj vezi sa prethodno rečenim, jest faktička podjela Sirije, a Sirijci će izgubiti svaki utjecaj na sudbinu svoje zemlje. Svjedoci smo da Asadov režim ni nakon gotovo potpunog poraza opozicije nema mogućnost da samostalno donosi odluke, nego je primoran da slijedi uputstva onih koji su mu produžili život.
Možda će Rusija i Asad osvojiti Idlib i područje oko njega, možda će područje dobiti poseban status, a možda će to biti ostavljeno kao u postojećem stanju da bi svaka stra, po potrebi, mogla imati povod odbnovu vojnih aktivnosti. U svakom slučaju, očigledno je da Rusi i Asad nisu mnogo zainteresirani za dijelove Sirije koji su pod kontrolom Sjedinjenih Država ili Turske ili Izraela.
Asadov režim osigurao je svoj osptanak pod zaštitom Rusije i Irana, koje dijele utjecaj na režim. S tim da Iran ima veći društveni utjecaj, podršku članova dinastije Asad i određeni obavještajnih i vojnih struktura, dok je Rusija „veliki gazda“ koji, u konačnici, odlučuje o svemu.
No, situacija ej takva da je vrlo teško predvidjeti kako će se dalje razvijati u narednim mjesecima i godinama. Evidentno je, međutim, da se vladavina dinastije Asad bliži kraju u sklopu međunarodnih i regionalnih pogodbi na koje Asadov režim nema apsolutno nikakvog utjecaja. Asadov opstanak danas zavisi od plana Rusije, koja ima takav utjecaj u Siriji da je jedan od njenih oficira slobodan da na sirijskom tlu rukom povuče Bešara Asada da sačeka dok Putin ide naprijed; djelimično i od Irana, pred čijim voćom Asad u Teheranu sjedi poput pravog poslušnika i pod zastavom Irana, uz potpuno odsustvo zastave njegovog režima.
Elizabeth Tsurkov u jednom od svojih istraživanja navodi da dio Asadove društvene baze (tj. alevijske sekte kojoj pripada) želi da ruske snage trajno ostanu prisutne u Siriji kao „garant bezbjednosti“. Asadov režim, dakle, daje do znanja da želi da se održi, makar i po cijenu da bude poslušnik okupatorske sile.
Mogući rasplet
Nije isključeno da se postigne pogodba na štetu dva najslabija okupatora: Turske i Irana, da bi se sačuvali interesi Izraela, Sjedinjenih Država i Rusije. Izrael i SAD bi mogle pristati Rusiji da slobodno upravlja Sirijom, ukoliko Rusija istjera Iran iz te zemlje, a to bi uključivalo predaju svih područja pod kontrolom SAD-a i Turske pod ruski mandat. Ako se to desi, moguće je da će Rusija prisiliti Asada da odstupi sa vlasti, da bi zadržala njegov režim sa drugim ljudima. Na taj način bi se moglo spriječiti pokretanje suđenja za ratne zločine Asadovom režimu pred međunarodnim sudovima, i olakšalo bi zapadnim zemljama učestvovanje u „obnovi“ Sirije.
Naravno, nije nimalo lahko istjerati Iran iz Sirije, jer je utjecaj iranskog režima prodro duboko u državne strukture Asadovog režima, bilo direktno, bilo preko svojih pijuna iz Libana i Iraka. Asadov režim bi, svakako, volio da ga štite i ruski i iranski okupator, jer mu to ostavlja makar malo manevarskog prostora. Stoga nije isključeno da se dva najjača okupatora, Rusija i SAD, dogovore o kontroliranom prisustvu Irana u Siriji, dok bi Izrael bio zadušen da povremenim napadima na iranske položaje održava disciplinu Iranaca i njihovih paravojnih formacija. U takvom razvoju situacije svih pet okupatora mogli bi dugoročno koegzistirati na tlu Sirije; Turska bi ostala na dijelovima Sirije koji su pod njenom kontrolom, a američke snage bi zacementirale svoje prisustvo istočno od Eufrata.
3. Rastakanje arapskog sunijskog korpusa
Treća promjena koja se može očekivati je fragmentacija arapskog sunijskog korpusa koji je čak i tokom sektaške vladavine dinastije Asad ostao čvrsto povezan, čineći kičmu sirijske države zahvaljujući svojoj geografskoj rasprostranjenosti, utjecajnom građanskom sloju i jasnoj viziji Sirije kao arapske zemlje. Asadov režim i njegovi zaštitinici, Rusija i Iran, nanijeli su veliku štetu arapskom sunijskom korpusu: najmanje je 600.000 ubijenih, mnogi gradovi i sela su pretrpjeli ogromna razaranja i gotovo zbrisan s lica zemlje; više od šest i po miliona je izbjeglih izvan zemlje, oko dva miliona invalida i blizu 100.000 nestalih.
Tračak nade
Prije osam godina željeli smo promjenu političkog režima. Nismo postigli ono što smo željeli, ali Sirija se danas promijenila više nego što su se nadali i sanjali svi oni koji su željeli promjenu diktatorskog režima u politički sistem koji pruža jednake žanse za različite političke opcije i uvjerenja. U posljednjih 101 mjesec sudbonosnih dešavanja Sirija se promijenila možda više nego za 101 godinu od Prvog svjetskog rata.
Zajednica sirijskih izbjeglica broji preko šest i po miliona osoba, od toga blizu jedan milion u zapadnoevropskim zemljama. To su oni koji su izmakli Asadovim zločincima. Zajednica sirijskih izbjeglica odlikuje se većom socijalnom slobodom i slobodom uvjerenja, većom nezavisnošću i težnjom za većim ličnim slobodama.
Oni imaju mogućnost da se slobodno izraze i oni mogu imati značajan utjecaj u budućnosti.
