Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Pripovijeda se da je kokoš stala ispred sokola koji se spustio na zemlju, i rekla mu: “Zašto letiš tako visoko i živiš na uzvišenim mjestima, zar ne vidiš da vas sokola ima malo? Nego, hajde uđi sa mnom u kavez u kojem nas drugi hrani, ne umaramo se letenjem i nema vuka da nam prijeti.”
Soko se grohotom nasmijao i rekao: ”Kad visoko letiš osjećaš ushit ponosa, dostojanstva i uzvišenosti, kad živiš u visinama svi ti zavide, a kad jedeš ono što zaradiš svojim trudom, u tome pronalaziš smisao života. Zar ne vidiš da onaj ko te hrani ostacima svoje hrane kolje tvoju djecu, uzima ti jaja i zatvara te svo vrijeme pod izgovorom da će te vuk ubiti?!”
Kokoš se nasmijala i rekla: ”Govoriš nerazumljive riječi kao što su ushićenje – ponos – dostojanstvo – plemenitost – život, ti si bez sumnje lud.”
Soko joj je odgovorio: ”Ja u potpunosti shvatam to što govoriš, jer si ti rođena u kavezu i živiš u kavezu, a ti ne možeš razumijeti ono šta ja govorim. Onaj koga su kao dijete zadojili ponosom i dostojanstvom ne može se porediti sa onim koga su u mladosti zadojili poniženjem, pa on poniženje smatra užitkom i kad odraste.”
Ponos, samopoštovanje i osjećaj časti su izvanredna svojstva koja posjeduju velike ličnosti, iskreni vjernici, vlasnici istinskih vrijednosti i čvrstih principa.
Samopoštovanje je suprotnost poniženju i puzavosti, a ponižen i prezren je onaj čovjek koji prihvata da bude ponižavan i omalovažavan bilo čime i na bilo koji način, jer je to odlika slabih i bezvrijednih ljudi, lišenih ponosa i dostojanstva.
Samopoštovanje donosi svom vlasniku ugled i poštovanje u dušama i srcima drugih ljudi i daje mu psihološki imunitet i osjećaj časti, i sprječava ga da se dovede u situacije koje su uvredljive i ponižavajuće za njega ili druge.
Ponos, dostojanstvo i muževnost su tvrđave otpora protiv nepravde, tiranije i ugnjetavanja, te borbe za slobodu i nezavisnost.
Nažalost, danas su muslimanski narodi zadovoljni ponižavajućim, da ne kažem robovskim, statusom, i vole da ih neko kontroliše i vlada nad njima, kao da im nije dozvoljeno živjeti osim pod kontrolom, poniženjem i potlačenošću.
I pogrešno je tvrditi da današnji tiranski vladari kontrolišu muslimanske narode isključivo snagom biča, gvožđa i vatre. Takvu tvrdnju i mišljenje demantira upravo naša stvarnost koja nam govori da su muslimanski narodi danas navikli na potlačenost i poniženje, te da oni aplaudiraju i izražavaju dobrodošlicu svakom vladaru, bez obzira na njegovu tiraniju, na raširenost korupcije, zuluma i nepravde u društvu.
Poniženje se naprosto ugnijezdilo u njihovim umovima, pa je izuzetno teško da ih neko oslobodi onoga na što doborovoljno pristaju i što njihove duše žele, jer su izabrali poniženje i potlačenost umjesto ponosa, slobode i dostojanstva.
I ako narod ne smatra vladara odgovornim za počinjenu nepravdu, ako ga ne spriječi u njegovom zulumu i ne stane hrabro i odvažno na put njegovim devijacijama, smutnji i korupciji, to će ga podstaći da istraje u svojoj nepravdi, nasilju i tiraniji, i produžit će život njegovom korumpiranom režimu.
Kad god narod aplaudira vladaru uprkos njegovoj nepravdi, korupciji i neredu koji čini, on postaje arogantniji i nastavlja sa svojom nepravdom, tlačenjem i tiranijom.
Stoga je jedan od znakova vitalnosti jednog naroda to što sprječava vladara tiranina u njegovom zulumu i tiraniji. I ako to ne učini, može se poselamiti sa pravdom, slobodom, mirom i prosperitenim životom, i osim toga, bit će saučesnik u njegovom zulumu i tiraniji i snosit će posljedice svog saučesništva u tom velikom grijehu, na dunjaluku i na Ahiretu.
Prenosi se da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao: ”O ljudi, vi učite ovaj ajet: ”O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao! Allahu ćete se svi vratiti i On će vas obavijestiti o onome šta ste radili.” (El-Maide, 105.), a ja sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ”Ako ljudi vide nasilnika (tiranina) i ne spriječe ga u njegovom zulumu silom, bojim se da ih sve ne obuhvati Allahova kazna.” (Ebu Davud i Et-Tirmizi)
U drugoj predaji se navodi: ”Ako moj ummet vidi tlačitelja i ne preduzme mjere protiv njega (ne spriječi ga u njegovom zulumu i tiraniji), Allahova kazna će sve njih obuhvatiti.”
Uzvišeni Allah navodi primjer faraona, koji je bio najveći tiranin svog vremena, koji je tlačio ljude i činio im nepravdu, i tvrdio je za sebe da je bog, kao što se navodi u ajetima: ”Da li je do tebe doprla vijest o Musau kad ga je Gospodar njegov u svetoj dolini Tuva zovnuo, “Idi faraonu, on se osilio, i reci: ‘Da li bi ti da se očistiš, da te o Gospodaru tvome poučim, pa da Ga se bojiš?'” I onda mu je najveće čudo pokazao, ali je on porekao i nije poslušao, već se okrenuo i potrudio i sabrao i povikao: “Ja sam gospodar vaš najveći!” – on je rekao.” (En-Nazijat, 15-24.)
On je sebi dao ovlasti da se miješa u misli i umove ljudi i učinio je sebe centrom svemira, tako da nema djela i govora, pa čak ni misli, bez njegove dozvole i dopuštenja. Stoga je, kada su sihirbazi povjerovali u Allaha, povikao: ”Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!” (El-A'raf, 123.)
Faraon jeste bio tiranin i silnik na zemlji, ali je problem u tome što mu je njegov narod aplaudirao sa strahopoštovanjem i nadom u njegovu bliskost i milost. Slagao se s njim u njegovim postupcima, pokazao mu lojalnost i poslušao ga uprkos njegovoj pokvarenosti i tiraniji, očekujući da će dobiti mrvice dunjaluka i da će biti sigurni od njegovog zla.
Međutim, ove manifestacije podaništva navele su faraona da omalovažava i ismijava one ljude koji su mu se pokoravali u nepravdi i zulumu, pa im nije pridavao nikakav značaj, niti je obraćao pažnju na njih, i samo je povećao svoju tiraniju, nasilje i tlačenje.
Šutnja faraonovog naroda u pogledu njegove nepravde, tiranije i nevjerovanja učinila ih je grješnicima, shodno Allahovim riječima: ”I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod grješni. A kad izazvaše Naš gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, i učinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim.” ( Ez-Zuhruf, 54-56.)
Stvar se nije zaustavila na potvrđivanju njihove grješnosti i saučesništva u faraonskom zulumu, već je i običan narod, zajedno sa faraonom i njegovim glavešinama, kažnjen utapanjem u morskim valovima, jer su šutjeli na zulum i nepravdu.
Stoga, muslimanski narodi moraju donijeti konačnu odluku da li žele biti sokolovi ili će i dalje biti ”kokoške”. Ako žele biti sokolovi, a to je prirodna težnja iskrenih vjernika, onda moraju otresti prašinu sa svojih krila i poletjeti visoko da zagrle nebeske visine, i moraju se pokrenuti da iz korijena iščupaju nepravdu i tiraniju u muslimanskim društvima, jer je zabranjeno šutjeti o očitom skretanju sa staze islama od strane muslimanskih vladara i njihovoj tiraniji i nepravdi, i jer šutnja neće promijeniti našu gorku stvarnost, već će samo povećati odvažnost i odlučnost tlačitelja da ustraje u svojoj tiraniji i nepravdi.
