Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Kāf. Tako Mi Kur'ana slavnog, oni se čude što im je došao jedan od njih da ih opominje, pa, nevjernici, govore: ‘To je čudna stvar: zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak!’ Mi znamo šta će od njih zemlja oduzeti, u Nas je Knjiga u kojoj se sve čuva. Oni, međutim, poriču Istinu koja im dolazi i smeteni su.” (Kaf, 1.-5.)
Sura Kaf ne govori samo o smrti, nego i o čovjeku onda kada živi kao da je smrt daleka, kao da je polaganje računa izmišljotina, kao da riječ ne ostavlja trag, kao da se za emanet vlasti neće odgovarati, i kao da zemlja, gutajući ljudsko tijelo nakon smrti, zajedno s njim guta i istinu.
To je sura koja svijest izvodi iz njenog najopasnijeg stanja: iluzije da postoji bijeg. Suštinsko pitanje u njoj nije samo dokazivanje proživljenja, nego osvješćivanje uma koji odbacuje proživljenje. Jer proživljenje nije samo metafizička ideja, nego i moralni proglas o ljudskoj odgovornosti: niko nema pravo da prikrije zločin, da zakopa istinu, niti da se silom zaštiti od konačnog svjedočenja.
Odatle sura počinje zakletvom: ”Kāf. Tako Mi Kur'ana slavnog.” (Kaf, 1.)
Ovo usamljeno slovo ”Kaf” na početku sure je poziv čovjeku da zastane i razmisli. Kao da mu govori: ”Čovječe, stani! Jezik na koji si navikao ovdje gubi svoj uobičajeni tok. Znaj da Kur'an nije objavljen samo kao savjetnik, nego i kao svjedok koji čovjeka iz buke svakodnevice izvodi u prostor odgovornosti i značenja.”
Zatim slijedi čuđenje nevjernika izraženo riječima: ”To je čudna stvar: zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak!” (Kaf, 2.)
To je čuđenje onoga koji se pokušava odbraniti. Jer nevjerničko odbacivanje proživljenja ne proizlazi iz slabosti dokaza, nego iz težine onoga što taj dokaz nosi, a to znači: ako je proživljenje istina, onda vlast nije apsolutna, imetak nije vječan, a nepravda nije prolazna pojava.
Nakon toga sura razotkriva prvi oblik obmane: ”Oni, međutim, poriču Istinu koja im dolazi i smeteni su.” (Kaf, 5.) Ovaj ajet može biti ključ za razumijevanje svakog vremena. Kada se istina porekne, društvo ne ostaje neutralno nego ulazi u stanje haosa. Istina se pretvara u mišljenje, neistina dobija status alternativne verzije, izvjesnost se izlaže poruzi a žrtva postaje predmet različitih tumačenja i interpretacije.
”Stanje smetenosti” (”emrun meridž”) označava zapravo stanje sistemskog nereda u kojem se brišu jasne granice značenja: vlast proizvodi konfuziju iz straha od istine, mediji razvodnjavaju činjenice do neprepoznatljivosti, novac kupuje glasove a strah uči ljude šutnji.
Zato ova sura ne počinje apstraktnom moralnom osudom, nego čovjeka upućuje na veličanstvena Allahova stvorenja: nebo, zemlju, planine, biljke, kišu, rastinje. Kao da mu kaže: ”Poričeš proživljenje zato što si svoj um zatvorio u mali i tijesni kabur, a kada bi pogledao veličinu i širinu stvaranja, vidio bi da proživljenje nije ništa čudnije od prvog stvaranja.”
”Pa zar smo prilikom prvog stvaranja malaksali? Ne, ali oni u ponovno stvaranje sumnjaju.” (Kaf, 15.)
Zatim sura prelazi na čovjekovu nutrinu: ”Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.” (Kaf, 16.)
Ovaj ajet podsjeća čovjeka da njegov život nije skriveno područje prekriveno tamom. Ono što skriva od ljudi ne može sakriti od Allaha, a ono što zakopava u dubinama svojih prsa nije izvan okvira Allahovog znanja. Zato svijest u suri Kaf počinje spoznajom Allahove blizine, ne blizine koja čovjeka steže i guši, nego blizine koja ga oslobađa od privida usamljenosti i zablude da može umaći odgovornosti.
Nakon toga dolazi ajet koji govori o neizbježnom trenutku smrti: ”Smrtne muke će zbilja doći – to je nešto od čega ne možeš pobjeći.” (Kaf, 19.)
U ovom ajetu smrt nije predstavljena samo kao biološki kraj, nego kao trenutak u kojem se ruši poricanje. Jer ne radi se zapravo samo o umiranju, nego o buđenju. Sve što je čovjek odgađao dolazi pred njega, a sve od čega je bježao staje mu na put.
A zatim mu se Uzvišeni Gospodar obraća riječima: “Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid.” (Kaf, 22.)
Problem nije u tome što čovjek nema oči, nego što mu je na očima koprena. On vidi dunjalučki život, ali ne vidi svoje konačno odredište; vidi moć, ali ne vidi polaganje računa; vidi tijelo, ali ne vidi dušu; vidi državu, ali ne vidi pravdu; vidi sadašnji trenutak, ali ne vidi njegove posljedice. Kada se taj zastor ukloni, njegov pogled postaje prodoran i nepogrješiv, ali tek onda kada više nema mogućnosti da išta promijeni.
Na ovom mjestu fokus sure prelazi sa pojedinca na društvo. Ona ne govori samo o grješniku u njegovom uskom, individualnom značenju, nego o čitavom obrascu ponašanja: “Baci u Džehennem svakog nezahvalnika, inadžiju, koji je branio da se čine dobra djela i koji je nasilnik i podozriv bio, koji je pored Allaha u drugog boga vjerovao – zato ga baci u patnju najtežu!” (Kaf, 24.-26.)
To nisu prolazne osobine niti izdvojeni grijesi. To su crte jednog karaktera koji se može pojaviti u različitim oblicima društvene, ekonomske i političke moći: tvrdoglavo odbijanje istine, sprječavanje dobra, prekoračivanje granica i trajna sumnjičavost. Tu se bogatstvo pretvara u monopol, snaga u nasilje, vlast u tiraniju, a ego u malo božanstvo kojem se čovjek pokorava.
Nasuprot tome, sura spas ne vezuje za puko izgovaranje riječi niti za formalnu pripadnost, već za živo i budno vjerničko srce: ”A Džennet će biti primaknut čestitima, neće biti ni od jednog daleko – ‘Ovo je ono što vam je obećano, svakome onome koji se kajao i čuvao, koji se Milostivoga bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio.”’ (Kaf, 31.-33.)
To je srce koje se boji Allaha iako Ga ne vidi, koje Mu se vraća prije nego što bude dovedeno pred Njega, i koje se bori protiv nemara prije nego što zastor bude podignut.
Stoga se na kraju sure spominje mjerilo cjelokupnog razumijevanja: ”U tome je, zaista, pouka za onoga ko ima srce – srce koje razumije, prima pouku i odaziva se – ili ko sluša, a priseban je.” (Kaf, 37.)
A na kraju, sura povlači odlučnu granicu pred svakom prisilom u ime istine: ”Mi dobro znamo šta oni govore; ti ih ne možeš prisiliti, nego podsjeti Kur'anom onoga koji se prijetnje Moje boji!” (Kaf, 45.)
Ovaj završetak je veličanstven, jer sura koja govori o obračunu i prijetnji istovremeno zatvara svaku mogućnost prisile u ime istine, bilo da je riječ o poslaniku, vlasti ili zajednici. Zadaća poruke nije da potčini, nego da podsjeti; nije da uguši, nego da probudi; nije da zamijeni jedan zastor drugim, nego da ukloni zastor u cjelini.
Sura Kaf dolazi da podsjeti da se čovjek ne može svesti na broj, tijelo, zanimanje, publiku, birača ili potrošača. Čovjek je biće koje će polagati račun; on je svjedok i onaj nad kojim se svjedoči; u njemu je nemir koji ga opominje, a pred njim dan u kojem će se svi zastori podići.
Proživljenje o kojem govori sura Kaf nije izdvojena dogma, nego mjerilo koje iznova uređuje cjelokupan ljudski život. Onaj ko vjeruje u proživljenje i povratak Allahu čuva svoj govor, strahuje od nepravde, ne pretvara imetak u idola, ne prodaje svoju savjest onome ko posjeduje moć, niti svoj ahiret za svoj dunjaluk.
Sura Kaf govori čovjeku svakog vremena: nećeš umaći – ni Allahu, ni sebi, ni istini od koje si bježao. Možeš odgađati, možeš se izvlačiti, možeš oko sebe podizati zastor od imetka, moći, medija i straha, ali trenutak razotkrivanja neminovno dolazi. A kada se zastor podigne, neće ti trebati poseban dokaz – pogled će biti oštar i nepogrješiv. Ali suština je da progledaš prije nego što bude kasno.
