Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.” (En-Nahl, 90.)
Kada se govori o pravednom društvu, obično se najprije pomisli na dobre zakone, uređene institucije, odgovornu vlast i pravedan društveni poredak. Naravno, sve je to potrebno, ali Kur'an nas uči da se pitanje pravde ne može početi rješavati od zakona, a završiti u institucijama. Prije zakona stoji čovjek, a prije institucije njegova savjest i svijest o odgovornosti pred Uzvišenim Allahom.
Jer, kakva je korist od zakona ako ga primjenjuje čovjek koji je spreman prodati istinu za vlastiti interes? Kakva je korist od institucije ako onaj kome je povjeren emanet svoju funkciju pretvori u sredstvo lične koristi? I kakva je korist od riječi ”pravda” ako se čovjek nje sjeti samo onda kada je njemu učinjena nepravda, a zaboravi je kada treba priznati tuđe pravo?
Islam zato ne počinje izgradnju pravednog društva izgradnjom njegovih institucija, nego odgojem čovjeka koji se susteže od nepravde i onda kada ga niko ne vidi, koji govori istinu i onda kada je protiv njega, i koji zna da će pred Allahom odgovarati za svaku riječ koju izgovori, svaku odluku koju donese i svako pravo koje drugome uskrati.
Uzvišeni Allah kaže: ”O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočeći Allaha radi, pa makar to bilo protiv vas samih ili roditelja i rodbine.” (En-Nisa’, 135.)
Ovaj ajet pokazuje da pravda ne smije zavisiti od koristi, rodbinske veze, pripadnosti, položaja niti ličnog odnosa prema drugome. Vjernik je pozvan da bude pravedan radi Allaha. Tu počinje istinska promjena čovjeka, jer pravda nije stvar ličnog osjećaja i procjene, nego zahtjev imana. Međutim, islam ne dopušta da pravda ostane samo unutrašnje moralno uvjerenje. Vjera koja odgaja ljudsku savjest istovremeno uređuje život. Ona traži da se emanet povjeri onome ko ga je dostojan, da se među ljudima sudi pravedno, da se ugovori ispunjavaju, da se tuđi imetak ne prisvaja, da se svjedoči istina, da se zaštiti slabi i da se moć ne pretvori u sredstvo tlačenja.
Uzvišeni Allah objavio je: ”Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.” (En-Nisa’, 58.)
U ovom ajetu emanet i pravda dolaze zajedno kao dva temelja društvenog života: emanet vlasti povjerava se onome ko je za njega dostojan i sposoban, a odlučivanje o njihovim pravima vezuje se za pravedno suđenje. Islam, prema tome, ne govori samo kakav treba biti čovjek u svojoj nutrini nego i kakav treba biti kada mu se povjeri emanet.
Koliko samo jedan vladar može izgubiti kada zaboravi da je i sâm povjerenik, a koliko može dobiti kada shvati da njegova čestitost nije samo njegova lična vrlina, nego emanet koji mu je povjeren i za koji će polagati račun pred Allahom.
U historiji islama ostao je zabilježen prizor koji to na upečatljiv način potvrđuje. Kada je nakon osvajanja Perzije pred hazreti Omera, radijallahu anhu, donesen ratni plijen, među kojim se nalazio i Kisrin dragocjeni nakit, hazreti Omer je, vidjevši da je sve predato bez otuđivanja, rekao: ”Zaista su ljudi koji su nam ovo predali ljudi od povjerenja!”
Tada mu je hazreti Alija, radijallahu anhu, rekao: ”Vladar se sustegao, pa se sustegao i narod.”
Ova kratka hazreti Alijina opaska otkriva jednu od temeljnih zakonitosti javnog života: ponašanje vladara nikada ne ostaje samo njegova privatna stvar. Kada čovjek kojem je povjereno upravljanje ljudima ne poseže za onim što mu ne pripada, kada vlast ne koristi za lično bogaćenje, njegova čestitost postaje mjerilo i onima koji su mu podređeni.
Ali kada vladar vlastiti položaj pretvori u priliku za prisvajanje, kada iz državnog imetka uzima ono što mu ne pripada, tada nepravda prestaje biti pojedinačan prijestup i počinje poprimati obilježje dopuštenog ponašanja. Zato je čestitost vladara mnogo više od njegove lične vrline, ona je jedna od najvažnijih brana širenju nepravde u društvu.
Tu počinje put od pravednog čovjeka do pravednog društva. Ali taj put ne može završiti na ličnoj čestitosti, ma koliko ona bila velika. Pravedan čovjek kaže: ”Neću ti učiniti nepravdu, jer se bojim Allaha.” Međutim, pravedno društvo nastoji urediti odnose među ljudima tako da tuđe pravo bude zaštićeno čak i onda kada onaj ko odlučuje ne posjeduje bogobojaznost. Jedno ne može zamijeniti drugo. Društvu trebaju pravedni ljudi, ali mu trebaju i pravila koja će ograničiti ljudsku samovolju; potrebne su mu institucije koje će štititi pravo i onda kada nečija savjest zakaže.
Zato je pitanje pravde u islamu istovremeno pitanje srca i poretka, ahlaka i zakona, bogobojaznosti i odgovornosti. Čovjek se odgaja da bude pravedan, a zajednica se uređuje tako da se nepravda ne može lahko pretvoriti u pravilo.
Pravda koja se ne pretoči u čovjekovo djelovanje ostaje tek moralno načelo u koje on vjeruje, ali ne i vrijednost koja uređuje njegov život. Ona svoju punu vrijednost dobija tek kada se prenese u stvarni život: u trgovinu, sudnicu, porodicu, upravu, školu i svaku drugu oblast u kojoj čovjek odlučuje o tuđem pravu. Tek tada moralna vrijednost postaje društvena snaga.
Pravo prije sile
U društvu u kojem sila određuje šta je dopušteno a moć određuje kome pripada pravo, nepravda ne nastaje tek onda kada neko prekrši zakon. Ona počinje mnogo ranije, onda kada ljudi prestanu vjerovati da iznad njihove sile i moći postoji pravo kojem se i oni moraju pokoriti. Stoga je jedno od temeljnih pitanja pravednog društva: ko će zaustaviti čovjeka kada mu se u rukama nađu moć, imetak i mogućnost da odlučuje o drugima?
Islam na ovo pitanje ne odgovara samo zakonom, nego prije svega imanom. Vjernik zna da iznad njega postoji Allahova apsolutna vlast i da će jednoga dana stati pred Gospodara svih svjetova, bez zaštite i mogućnosti da svoju odgovornost prebaci na nekoga drugog. Upravo ta svijest daje pravdi čvrst temelj, jer se čovjek ne suzdržava od nepravde samo zato što ga zakon može kazniti, nego zato što zna da Allah zna ono što ljudi ne znaju i vidi ono što ljudi ne vide.
Zato Kur'an od vjernika traži nešto mnogo teže od pravednosti prema onome koga voli. Traži od njega da bude pravedan i onda kada se pravda kosi s njegovim interesom: ”O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočeći Allaha radi, pa makar to bilo protiv vas samih ili roditelja i rodbine.”
Kur'an, dakle, ne dopušta da ljubav prema nekome bude razlog za nepravdu, kao što ne dopušta ni mržnji da postane opravdanje za uskraćivanje prava.
Uzvišeni Allah kaže: ”Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (El-Ma'ida, 8.)
Ovdje se jasno vidi veza između pravde i bogobojaznosti. Kur'an ne kaže samo da je pravda korisna za društvo, niti je predstavlja samo kao sredstvo očuvanja reda. On je povezuje s bogobojaznošću. Kao da se vjerniku kaže: ”Ako želiš provjeriti svoju bogobojaznost i snagu svoga imana, pogledaj kako postupaš prema onome koga ne voliš.” Lahko je biti pravedan prema onome koga voliš. Teško je biti pravedan prema onome ko ti je nanio nepravdu.
Snaga vjere ne pokazuje se samo u ibadetima koje ljudi vide, nego i u pravima koja čovjek neće pogaziti onda kada bi to mogao nekažnjeno učiniti.
Zbog toga islam ne dopušta da sila bude mjerilo prava. Vrijednost čovjeka pred zakonom ne smije zavisiti od njegovog imetka, porijekla, društvenog položaja, pripadnosti određenoj skupini ili od toga koliko je blizu onima koji odlučuju.
Pravedno društvo počinje onda kada se ovo načelo ne izgovara samo na jeziku nego se ugradi u život zajednice. Kada sudija ne pita ko je čovjek koji stoji pred njim, nego šta je istina; kada službenik ne pita ko je došao po pravo, nego pripada li mu to pravo; kada bogati ne mogu kupiti ono što im zakon ne dopušta, a siromašni ne moraju moliti za ono što im po pravu pripada. Takva pravednost ne ostaje bez traga. Ona stvara povjerenje među ljudima, čuva javni imetak, sprječava samovolju i daje čovjeku sigurnost da njegovo pravo neće zavisiti od njegove snage, bogatstva ili blizine onima koji odlučuju. Zato se pravednost vladara ne mjeri samo zakonima koje donese niti presudama koje izrekne. Ona se mjeri i po tome kakav trag ostavlja i kakav poredak gradi iza sebe.
U tom smislu posebno je snažno svjedočanstvo koje prenosi imam Evzai o emevijskom halifi Omeru ibn Abdul-Azizu. Naime, nakon Omerove dženaze, imam Evzai je krenuo prema gradu Kansarinu i na putu susreo kršćanskog monaha. Monah ga je upitao da li je prisustvovao dženazi halife Omera ibn Abdul-Aziza. Kada je Evzai odgovorio da jeste, monah je oborio glavu i počeo plakati. Evzai ga upita: ”Zašto plačeš kada nisi bio njegove vjere?” Monah mu odgovori: ”Ne plačem ja za njim, nego plačem za svjetlom koje je bilo na Zemlji pa je ugašeno.”
Teško je zamisliti snažnije svjedočanstvo o tome kakav trag pravedan vladar može ostaviti iza sebe. Omer ibn Abdul-Aziz nije bio pravedan samo prema muslimanima. Pravda je kod njega bila životno načelo koje je prožimalo njegov odnos prema ljudima i način na koji je nosio emanet vlasti. Njeni plodovi bili su toliko vidljivi i stvarni da ih je, u trenutku njegove smrti, prepoznao i čovjek druge vjere i zaplakao za njim, svjestan da je otišao pravedan vladar čija je pravednost obuhvatala sve njegove podanike, bez obzira na vjeru i naciju.
U tome je možda i najjasniji odgovor na pitanje šta pravda jednog vladara znači za ljude kojima upravlja. Ona se ne mjeri samo brojem zakona koje je donio, presuda koje su izrečene ili uredbi koje su provedene. Njena stvarna vrijednost pokazuje se u životu ljudi: u sigurnosti koju osjećaju, povjerenju koje se među njima uspostavlja, pravima koja im se ne uskraćuju i blagostanju koje ostaje iza pravednog upravljanja.
Tu se susreću vjera i društveni poredak: zakon štiti pravo izvana, a bogobojaznost ga čuva iznutra. Bez zakona, dobrota pojedinca može biti nemoćna pred organiziranom nepravdom. Bez bogobojaznosti, zakon može ostati samo slovo na papiru koje će lukavi zaobići, a moćni prilagoditi sebi. Stoga pravedno društvo ne počiva ni samo na dobrim ljudima ni samo na dobrim propisima. Potrebni su mu ljudi koji se boje Allaha i poredak koji ne dopušta da se tuđe pravo pogazi.
