Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Živimo u vremenu u kojem su se mjerila preokrenula, u kojem je dobro postalo zlo, a zlo dobro, u kojem je plemenitost postala mahana i razlog za optužbu, dok su laž, prevare i izdaja proglašene snalažljivošću.

U takvom vremenu, među vrijednostima koje čovjeku najviše nedostaju je čojstvo – osobina koja je nekada bila mjerilo čovjekove časti, dostojanstva i ljudske vrijednosti.

Čojstvo prije svega znači moralnu čvrstinu koja čovjeku ne dopušta da pogazi vlastiti obraz, da pristane na poniženje, da učini nepravdu radi lične koristi ili da ostane nijem pred nepravdom kada je dužan progovoriti. To je unutrašnja snaga koja čovjeku određuje granice ispod kojih ne smije pasti.

Čovjek koji ima čojstva ne dopušta sebi u samoći ono čega bi se postidio pred ljudima. Upravo tu čojstvo zadobija svoju vjersku i duhovnu puninu. Njegov temelj nije strah od osude ljudi, nego strah i stid od Allaha i svijest da od Njega ništa nije skriveno.

To je stepen ihsana o kojem je Džibril, alejhis-selam, upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Šta je ihsan?”, a on je odgovorio: ”Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.”

Čovjek, po svojoj prirodi, stidi se da ga ljudi vide u grijehu, u nečemu sramotnom ili nedoličnom. Kako onda može svjesno činiti grijeh znajući da ga vidi Onaj Koji ga je stvorio, Koji mu daje opskrbu i pred Kojim će jednog dana račun polagati?

Čojstvo se potvrđuje djelima

Čojstvo se ne potvrđuje riječima, nego načinom na koji čovjek živi, govori i postupa. Ono ima svoje jasne znakove, a među njima su plemenitost, darežljivost, čednost, pravednost, čestitost,  istinoljubivost i hrabrost.

Onaj koji ima čojstva ne može biti škrt. On voli podijeliti s drugima, pomoći i učiniti dobro bez osjećaja da je time nešto izgubio. Darežljivost nije samo spremnost da se izdvoji dio imetka; ona otkriva širinu duše i oslobađa čovjeka od robovanja onome što posjeduje.

Imam Šafija je veličinu darežljivosti izrazio u stihovima:

Ako su među ljudima poznate tvoje mnoge mahane,

a želiš da one budu pokrivene,

zaogrni ih darežljivošću,

jer, kako je rečeno,

darežljivost pokriva svaku mahanu.

Jedan od znakova čojstva je čednost i čuvanje od harama. Takav čovjek ne pruža ruku prema onome što je Allah zabranio. On obara pogled, čuva svoju čednost, savladava prohtjeve i zadovoljava se onim što je halal.

Iz istog izvora proizlazi i pravednost. Čojstvo ne dopušta čovjeku da bude pravedan samo prema onima koje voli, a nepravedan prema onima s kojima se ne slaže ili od kojih nema koristi. Uzvišeni Allah kaže: ”O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite.” (En-Nisa’, 135.)

Čojstvo se prepoznaje i po tome što čovjek ne pruža pogled prema onome što je u tuđim rukama. Pohlepa ponižava čovjeka jer ga uči da svoju vrijednost mjeri onim što drugi imaju. Čestit čovjek zna granicu između želje i pohlepe, između dopuštene težnje i ponižavajućeg zavidnog pogleda prema tuđem imetku, položaju ili blagodati.

U odnosu prema ljudima čojstvo traži blagost, susretljivost i širinu. Čovjek koji ga posjeduje ne otežava drugima život tamo gdje može olakšati: ne cjepidlači u kupovini i prodaji, ne koristi tuđu slabost da bi ostvario korist, ne hvata ljude za svaku riječ i ne pretvara njihove pogreške u trajno optuživanje. Čojstvo zna oprostiti, naći opravdanje i sačuvati tuđu čast.

Čovjek od čojstva ne govori ono što nije istina, ne vara ljude i ne iznevjerava dato obećanje. Njegova riječ ima težinu jer iza nje stoji karakter.

Rečeno je: ”Ko se prema ljudima pravedno ophodi, ko im govori a ne laže ih, i ko im nešto obeća pa obećanje ne prekrši, on je upotpunio svoje čojstvo, potvrdio svoju čestitost i zaslužio bratsku ljubav.”

O Mensure, svi su ljudi danas radosni, osim mene!

Čojstvo je ono što čovjeku ne dopušta da se pomiri s poniženjem, nepravdom i nasiljem. Ono mu daje snagu da nepravdu nazove nepravdom, a nasilnika nasilnikom, ne bojeći se u ime Allaha ničijeg prijekora.

To je bila jedna od najcjenjenijih osobina među Arapima još prije islama. Kada je došao islam, oplemenio je čojstvo i osobine koje iz njega proizlaze vjerom i dao im ispravan smisao i cilj. Hrabrost je oslobodio od plemenskog fanatizma, darežljivost od hvalisanja a ponos od oholosti.

Šta znači čojstvo kada se pretvori u djelo, najbolje pokazuju primjeri ljudi iz islamske historije kojima tuđa patnja nije dopuštala da ostanu ravnodušni. Kada je jedna muslimanka pala u bizantijsko zarobljeništvo i zavapila za pomoć, halifa El-Mu'tesim njen vapaj nije doživio kao tuđu nevolju. Pokrenuo je ogromnu vojsku da bi je oslobodio, a Ebu Temam, jedan od velikih pjesnika klasične arapske poezije, u svojoj čuvenoj kasidi o osvajanju Amurije ovjekovječio je taj događaj stihovima:

Sablja istinitije od knjiga vijesti kazuje,

njena oštrica razdvaja zbilju od igre.

Još snažnije o tome govori jedna priča iz Endelusa. Naime, 392. godine po Hidžri, u vrijeme kada je Endelus doživljavao svoje zlatno doba nauke, napretka i vojnih pobjeda, slavni muslimanski vojskovođa El-Mensur ibn Ebi Amir, poznatiji kao Hadžib el-Mensur, vraćao se iz jednog od svojih ratnih pohoda protiv kršćanskih snaga. Nakon pobjedonosnog pohoda stigao je u Kordovu upravo uoči bajram-namaza. Narod se okupljao na namaz, radujući se dvostruko: Bajramu i povratku pobjedničke muslimanske vojske.

Prije nego što je El-Mensur sišao s konja, dok su ga ljudi dočekivali tekbirima i radosnim povicima, put mu je presjekla jedna uplakana starica. Slomljenog srca rekla mu je: ”O Mensure, svi su ljudi danas radosni, osim mene!”

Upitao ju je zašto se ne raduje. Odgovorila je da joj je sin još uvijek zarobljen u tvrđavi Rabah, u rukama kršćanskih snaga. Za Hadžiba el-Mensura pobjeda nije bila potpuna dok je pred njim stajala majka čiji je sin bio u zarobljeništvu. Nije joj rekao da je rat završen, da je vojska umorna ili da će se o njenom slučaju razgovarati kasnije. Okrenuo je svoga konja, pozvao vojsku i naredio pokret prema tvrđavi Rabah. Tamo je došlo do žestoke bitke u kojoj su kršćanske snage teško poražene. Muslimanski zarobljenici su oslobođeni, među njima i sin one starice, kojeg je El-Mensur vratio njegovoj majci.

U tome je suština čojstva: da čovjek ne dopusti da ga vlastita sigurnost učini ravnodušnim prema tuđoj patnji. Da ne govori o časti dok pred njim ponižavaju drugog muslimana. Da ne slavi svoju pobjedu dok je njegov brat kojem je mogao pomoći ostavljen u nevolji.

Danas nam, možda više nego ikada, trebaju ljudi koji će obnoviti upravo takvo značenje čojstva. Ne čojstva koje se razmeće riječima o ponosu, ummetu, muškosti i časti, nego čojstva koje se prepoznaje po djelu: po čovjeku koji ne prodaje istinu za korist, ne mijenja stav zbog položaja, ne šuti pred nepravdom i ne okreće glavu od potlačenog muslimana samo zato što njegovu patnju ne osjeća svojom.