Piše: Šejh Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedna od izreka koju je Šerif er-Rida u djelu Nehdžu-l-belaga, kao i drugi, pripisao hazreti Aliji, radijallahu anhu, jeste: ”Dunjaluk i ahiret su dvije suparnice; ko zavoli jednu, zamrzit će drugu.”

Ovo shvatanje se u tradicionalnim vazovima često prenosi bez dubljeg promišljanja, a nemarni i oni koji su se predali pasivnosti prihvataju ga kao utjehu za ono što su propustili od dunjalučkih dobara, uspjeha i ostvarivanja svojih interesa. Nerijetko to prikrivaju nazivajući ga zuhdom, zadovoljstvom onim što se ima ili nekim drugim pohvalnim izrazom.

Takvo shvatanje čovjeka ostavlja rastrzanog između dunjaluka i ahireta, kao da među njima nužno postoji sukob i kao da se čovjek mora opredijeliti za jedno nauštrb drugoga.

Među često navođenim predajama u ovom smislu jeste i ona: ”Dunjaluk je proklet i prokleto je sve što je na njemu, osim spominjanja Allaha i onoga što je tome blisko, učenjaka i onoga koji uči.” Ovu predaju bilježe et-Tirmizi, Ibn Madže i drugi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kao riječi pripisane Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, ova predaja je slaba (daif) i po pitanju lanca prenosilaca (sened) i po pitanju samog teksta (metn).

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio onaj koji proklinje i vrijeđa, kako se navodi u predaji koju bilježe imami el-Buhari i Muslim u svojim Sahihima. Pa ako je prokleo cijeli dunjaluk i sve što je na njemu, šta je onda uopće preostalo da nije obuhvaćeno prokletstvom? Zar bi takvo što učinio onaj koji je zabranjivao da se proklinje čak i životinja?

Povezivanje pobožnosti sa siromaštvom, bolešću, slabošću, povlačenjem iz života i nemarom – sve su to negativna značenja koja su se vremenom uvukla u poimanja nekih dobrih ljudi. Ponekad su za takva shvatanja oslonac nalazili u nevjerodostojnim predajama, a ponekad u vjerodostojnim tekstovima kojima su pripisivali značenja koja oni zapravo ne nose.

Otklanjanje takvih shvatanja jedna je od nužnosti vjerske i društvene obnove. Uspjeh na dunjaluku ne znači neuspjeh na ahiretu. Naprotiv, oni koji su bili najbolji u džahilijjetu mogu biti najbolji i u islamu, ako ga istinski razumiju i primijene.

Najveći dunjalučki uspjeh jesu sreća, radost i smirenost srca, a udio bogobojaznih u tome je najveći, shodno ajetu: ”Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97.)

Iako i vjernike, kao i druge ljude, mogu zadesiti tjelesne ili duševne bolesti, poput depresije i tjeskobe, oni su, općenito, spremniji da iz životnih okolnosti crpe nadahnuće za sreću i zadovoljstvo.

Bogatstvo je, također, oblik dunjalučkog uspjeha. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Divan li je dobar imetak u rukama dobrog čovjeka!” (Hadis bilježi imam Ahmed)

A ashabi su govorili: ”Allahov Poslaniče, imućni ljudi odniješe nagrade!” Bogati udjeljuju sadaku, obavljaju hadž, troše na Allahovom putu i učestvuju, zajedno s ostalim vjernicima, u namazu i zikru. To je Allahova blagodat koju daje kome hoće.

I djeca su jedan od najljepših dunjalučkih darova. Uzvišeni Allah kaže: ”Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključićemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti – svaki čovjek je odgovoran za ono što sâm čini.” (Et-Tur, 21.)

Uspješan brak je također blagodat i uspjeh. On je sredstvo očuvanja čednosti, zaštite od grijeha i podizanja čestitog i zdravog potomstva. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bračnu intimnost učinio je vidom sadake, kako se navodi u hadisu koji bilježi imam Muslim od Ebu Zerra, radijallahu anhu. To značenje strano je onima koji vjeru nastoje odvojiti od života, jer ne razumiju istinsku prirodu pobožnosti.

Ugled, slava i poznatost mogu biti među dunjalučkim težnjama, ali sami po sebi predstavljaju neutralno sredstvo. Štaviše, mogu postati i veliki razlog čovjekovog uspjeha i na ahiretu. Dova vjernika sadrži i ove riječi: ”Učini nas predvodnicima bogobojaznih.” (El-Furkan, 74.)

Poznato je da je predvodništvo povezano sa znanjem; predvodnici su svojim sljedbenicima poznati po mnogim pojedinostima svoga znanja i svojih djela, a kamoli po svojim ličnostima i imenima. Stoga su najpoznatiji ljudi u historiji bili upravo vjerovjesnici: Muhammed, Ibrahim, Musa, Isa i ostali poslanici, neka je Allahov mir i blagoslov na sve njih.

Činiti dobro ljudima – kroz dobročinstvo, pružanje pomoći, mirenje zavađenih ili popravljanje odnosa među ljudima – spada u djela za koja čovjek biva nagrađen, čak i kada ih učini spontano, bez posebne namjere. U tome je poticaj čovjeku da požuri činiti dobro i da ne oklijeva kada mu se pruži prilika: ”I dobra djela činite da biste postigli ono što želite.” (El-Hadždž, 77.)

Ako ti srce omekša prema siromahu, jetimu, nemoćnom ili beskućniku, ili mu pritekneš u pomoć riječju, suzom, imetkom ili bilo kojim drugim oblikom podrške, to je djelo kojim se približavaš Allahu i tražiš Njegovu blizinu, a ujedno jedan od najvećih razloga uspjeha, spasa i sreće na dunjaluku.

Među zanimljivim pitanjima o kojima su učenjaci raspravljali jeste i pitanje ko je bolji: zahvalni bogataš ili strpljivi siromah, odnosno strpljivi bolesnik ili zdravi čovjek koji je zahvalan Allahu. Ibnul-Kajjim je o tome spomenuo opširnu raspravu i naveo različita gledišta. Najbliže istini, međutim, jeste da se prednost među njima ne određuje ni bogatstvom ni siromaštvom, ni bolešću ni zdravljem, nego bogobojaznošću, kao što Uzvišeni Allah kaže: ”Najugledniji među vama kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.” (El-Hudžurat, 13.)

Riječ je o dvije skupine ljudi, ali i o dva različita stanja kroz koja čovjek može prolaziti. Isti čovjek može nekada biti imućan, a nekada siromašan; zdrav, a potom bolestan; u obilju, a zatim u oskudici. Ono što se mijenja jesu okolnosti, dok mjerilo čovjekove vrijednosti ostaje isto – njegova bogobojaznost.

Dunjalučki uspjeh, koji se ogleda u širini životnih mogućnosti, obilju imetka, zdravlju tijela, dobrom bračnom i porodičnom životu, potomstvu i uspjehu u onome čime se čovjek bavi, lijep je i vrijedan dar. Ljudi mu, po svojoj prirodi, teže i nastoje ga ostvariti. Među njima ima onih kojima je to omogućeno, ali i onih kojima je uskraćeno.

Postoji, dakle, pozitivna povezanost između dunjalučkog i ahiretskog uspjeha. Uzvišeni Allah kaže: ”I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovome i na onome svijetu – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to će, zaista, velik uspjeh biti.” (Junus, 62–64.)

To nipošto ne znači da su vrata Dženneta, Allahove milosti, dobrote i ahiretskih darova zatvorena pred onima kojima je uskraćeno uživanje u dunjalučkim blagodatima ili koji su iskušani njegovim nedaćama. Naprotiv, vrata Dženneta su širom otvorena i pred onima koji trpe glad i oskudicu, bolest, gubitak imetka, teškoće u porodici ili iskušenja s potomstvom, kao i pred siromašnima koji od dunjalučkih užitaka nisu zadobili gotovo ništa.

Njihova najveća utjeha i ohrabrenje jeste spoznaja da ih na ahiretu čeka trajno uživanje i da nijedna tegoba koju strpljivo podnesu na dunjaluku neće biti uzaludna. Upravo su takvima upućene kur'anske poruke o strpljivosti: ”Samo oni koji budu strpljivi biće bez računa nagrađeni.” (Ez-Zumer, 10.)

Vjernik prolazi kroz različita životna stanja, a u svakom od njih postoji oblik robovanja Allahu koji odgovara njegovim okolnostima.

Na to ukazuju riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Čudna je stvar vjernika, njemu je uvijek dobro. Takvo stanje nije ni kod koga osim kod vjernika. Kad je u izobilju, on zahvaljuje Allahu i bude mu dobro, a ako ga snađe kakva nevolja, on se strpi u ime Allaha i opet mu bude dobro.” (Hadis bilježi imam Muslim)

Plemenito natjecanje u onome što donosi dunjalučku korist i uspjeh je pohvalno. Ono je jedan od razloga unapređenja života, boljeg djelovanja ljudi, razvoja društva, otkrivanja skrivenih sposobnosti i rađanja novih ideja i stvaralaštva. Allah je čovjeku dao mogućnost da koristi svijet koji ga okružuje i podredio mu ono što je na nebesima i na Zemlji.

Uzvišeni kaže: ”On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.” (El-Mulk, 15.)

Zatim: ”I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.” (El-Džasije, 13.)

Siromaštvo, bolest, uskraćenost i životni neuspjeh mogu, međutim, biti praćeni nevjerstvom, nepravdom, nezadovoljstvom Allahovom odredbom i nemoći. Tada čovjek gubi i dunjaluk i ahiret.

I obrnuto, bogatstvo, zdravlje i snaga mogu postati uzrok oholosti, nezahvalnosti i nasilnog prekoračivanja granica. Stoga je jedna od vjerničkih dova: ”Gospodaru naš, podari nam dobro i na dunjaluku i dobro na ahiretu i sačuvaj nas patnje u Vatri.” (El-Bekare, 201.)

Prema tome, potrebno je iznova urediti naše predstave o dunjaluku i ahiretu, ispraviti pogrešna shvatanja i otkloniti zabune koje su se s vremenom nataložile. Tako ćemo na dunjaluku biti među onima koji se nadmeću u dobru, a na ahiretu među onima koji su uspjeli.

A Allah je zaštitnik i pomagač Svojih čestitih robova.