Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Neupućeni vjeruju da čovjekov život počinje njegovim rođenjem i završava njegovom smrću. Takvo shvatanje, međutim, čovjeka svodi na prolaznu biološku pojavu i previđa ono najvažnije: pitanje smisla njegovog postojanja, prirode njegove slobode, njegove odgovornosti i konačnog ishoda.

Čovjek je razumno i moralno biće, obdareno sposobnošću da razlikuje dobro od zla, da bira između različitih puteva i da svojim izborima mijenja vlastiti život, ali i živote drugih ljudi. Obdaren je razumom koji mu omogućava da otkriva zakonitosti svijeta, da ih povezuje i koristi na nove načine, iznalazeći izume i rješenja koja prije njega nisu postojala, te da u velikoj mjeri preobražava prostor u kojem živi.

Ako čovjekov život počinje rođenjem i završava smrću, onda bi između onoga koji je cijeli život činio zlo i nepravdu i onoga koji je činio dobro na kraju ostala samo prividna razlika.

Kakav je smisao pravde ako zločinac i njegova žrtva na kraju dijele istu sudbinu?! Kakva je vrijednost dobročinstva ako onaj koji je činio dobro i onaj koji je drugima nanosio zlo završavaju na istom mjestu?!

Takav završetak nije samo teološki neprihvatljiv, već je on u suprotnosti i sa zdravim razumom i s ljudskim osjećajem pravde. Čovjekov razum teško može prihvatiti da moralni čin nema konačnu vrijednost, da zločin i dobročinstvo na kraju imaju isti ishod i da se pitanje odgovornosti završava trenutkom kada tijelo prestane živjeti.

Allah nikome ne čini nepravdu. Dunjaluk je mjesto iskušenja, a ne mjesto konačne pravde. Na dunjaluku se često dogodi da nepravda ostane nekažnjena, da dobro prođe nezapaženo, da nasilnik umre prije nego što odgovara za ono što je učinio i da čovjek koji je cijeli život pomagao drugima ode sa ovoga svijeta bez ikakve nagrade koju bi ljudi mogli vidjeti. Ali to nije kraj priče.

Kur'an upravo na tom mjestu čovjeka izvodi iz uskog horizonta prolaznog života i otvara pred njim širu sliku njegovog postojanja ukazujući nam da čovjekovo postojanje prolazi kroz više etapa.

Prva etapa je vrijeme kada je Allah stvorio Adema u liku i sa svojstvima koja je Uzvišeni odredio, a koja će se nasljednim putem prenijeti na njegovo potomstvo, na ljudski rod.

Kur'an podsjeća na početak ljudskog roda riječima: ”Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melekima rekli: ‘Poklonite mu se!’ – i oni su se poklonili, osim Iblisa, on se nije htio pokloniti.” (El-A'raf, 11.)

S Ademom, alejhis-selam, započinje ljudska historija kao historija posebnog stvorenja – bića obdarenog razumom, slobodom i odgovornošću. Čovjek nije samo još jedan oblik života među drugim oblicima života. Njegova posebnost nije u fizičkoj snazi, jer postoje snažnija stvorenja. Njegova posebnost je u razumu i sposobnosti da razmišlja, razumije, bira, procjenjuje i preuzima odgovornost za ono što bira.

Svjedočenje kojim je počela čovjekova odgovornost

Druga etapa jeste vrijeme kada je Allah zatražio od svih duša da posvjedoče da je On njihov Gospodar, pa su one posvjedočile.

Uzvišeni Allah objavio je: ”I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovarali: ‘Jesi, mi svjedočimo’ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ‘Mi o ovome ništa nismo znali.'” (El-A'raf, 172.)

Dakle, u sâm temelj ljudskog postojanja položena je svijest o Stvoritelju i odgovornosti pred Njim.

Ovo razdoblje iščekivanja udahnuća života čovjeku, odnosno trenutka kada će duša biti nastanjena u njegovom tijelu u majčinoj utrobi, Allah je nazvao prvom smrću, shodno ajetu: ”Kako možete da ne vjerujete u Allaha, vi koji ste bili mrtvi, pa vas je On oživio, zatim će vas usmrtiti, zatim ponovo oživiti, potom ćete Njemu biti vraćeni.” (El-Bekara, 28.)

Treća etapa je čovjekov život na dunjaluku, počevši od njegovog nastanka u majčinoj utrobi, u obliku oplođene jajne ćelije, pa kroz faze oblikovanja tijela, sve dok čovjek ne bude stvoren u najljepšem obliku, kao što se navodi u ajetu: ”Pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti načinili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo – pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj!” (El-Mu'minun, 14)

U tim fazama čovjek dobija svoje osobine i svoju individualnost. Ne nastaje kao kopija nekoga drugog. Iako od roditelja nasljeđuje mnoge osobine, on postaje posebna i neponovljiva osoba. Čak ni kod jednojajčanih blizanaca ne postoji potpuna podudarnost svih bioloških karakteristika. U njegovom tijelu nastaje jedinstvena biološka građa koja ga razlikuje od svih drugih ljudi.

Čovjek se, dakle, ne rađa samo kao pripadnik ljudske vrste; rađa se kao jedinstvena i neponovljiva osoba. A ta jedinstvenost nije bez značenja. Svaki čovjek nosi vlastitu odgovornost, vlastite izbore i vlastitu priču. Niko ne može živjeti njegov život umjesto njega, niti će na Sudnjem danu odgovarati za tuđe postupke.

Dunjalučki život: mjesto izbora i odgovornosti

Rođenjem čovjek ulazi u novu etapu svog postojanja. Tu počinje njegovo vrijeme izbora. Na dunjaluku se susreću sloboda i ograničenje, razum i strast, dobro i zlo, istina i zabluda. Upravo mogućnost izbora daje moralni smisao njegovim djelima. Stoga dunjaluk nije mjesto konačnog obračuna, nego mjesto ispita.

Ova faza traje od dana čovjekovog rođenja pa sve do njegove smrti. Međutim, smrt označava kraj života tijela na dunjaluku, dok Allah uzima dušu, odnosno, ona se vraća svome Stvoritelju kako bi svoj život nastavila u četvrtoj etapi.

Berzeh: život između dva svijeta

Nakon smrti čovjek nastavlja svoje postojanje u berzehu – razdoblju između dunjalučke smrti i Dana proživljenja. Priroda tog života pripada svijetu gajba i ne možemo je u potpunosti obuhvatiti ljudskim iskustvom. O njemu znamo onoliko koliko nam je Allah objavio.

Ipak, sama činjenica da smrt nije kraj čovjekovog postojanja mijenja naše razumijevanje dunjaluka. Čovjek, prema tome, nije biće čije je postojanje omeđeno rođenjem i smrću, nego putnik kroz različite etape postojanja. Smrt je zato promjena stanja, a ne nestanak.

Dan susreta s Uzvišenim Allahom

A onda dolazi posljednja etapa – Dan proživljenja. Tada se završava razdoblje čekanja i počinje konačni obračun za ono što je čovjek činio u svom životu. Ljudi će žurno izaći iz svojih grobova i pohrliti svome Gospodaru.

Kur'an taj prizor opisuje riječima: ”I u Rog će se puhnuti, i umrijet će oni na nebesima i oni na Zemlji, ostat će samo oni koje bude Allah odabrao; poslije će se u Rog po drugi put puhnuti i oni će, odjednom, ustati i čekati.” (Ez-Zumer, 68.)

Toga dana čovjek više neće moći promijeniti ono što je izabrao na dunjaluku. Neće biti još jednog roka. Neće biti prilike da se vrati u život i popravi ono što je pokvario.

Nakon pravednog obračuna, svaki čovjek će saznati svoju konačnu sudbinu kao što se navodi u ajetu: ”I Zemlja će svjetlošću Gospodara svoga zasjati i Knjiga će se postaviti, vjerovjesnici i svjedoci će se dovesti, i po pravdi će im se svima presuditi, nikome se neće nepravda učiniti; svako će dobiti ono što je zaslužio, jer On dobro zna šta je ko radio.” (Ez-Zumer, 69.-70.)

Budući da su i život i smrt određeni radi iskušenja, nakon završetka dunjalučkog života više neće biti potrebe za životom ni smrću u dunjalučkom smislu. Zbog toga će njihov budući život biti vječan: jedni će ostati u Džennetu, a drugi u Džehennemu.

I tako se zatvara krug čovjekovog postojanja: od stvaranja, preko života na dunjaluku, smrti i berzeha, do ponovnog proživljenja i konačnog susreta s Allahom.

Zato najvažnije pitanje nije: Koliko čovjek živi, niti kada će umrijeti?

Najvažnije je s kakvim će djelima stati pred svoga Gospodara na Sudnjem danu.

Jer čovjekov život ne završava smrću – njome završava samo vrijeme u kojem je imao mogućnost izbora.