Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Postoje trenuci u životu kada čovjek osjeti potrebu da se udalji od ljudi, ne iz oholosti, niti iz prezira, već zato što u sebi nosi nešto što ne može svako razumjeti. Ponekad mu je potrebno samo malo tišine, malo prostora i samoće u kojoj će ponovo sabrati svoje misli i oslušnuti ono što se događa u njegovom srcu. Nekada je povlačenje posljednji način da sačuvaš ono što je od tebe ostalo.
Imam Malik, jedan od velikih imama ovoga ummeta, u jednom periodu svoga života povukao se od ljudi. Nije prisustvovao džumi ni namazima u džematu, nije obilazio bolesnike niti je prisustvovao dženazama. Kada su ga upitali zbog čega, odgovorio je riječima koje mnogo govore o ljudskoj duši: ”Nije svaki čovjek u stanju kazati svoj izgovor.”
U ovoj rečenici je više razumijevanja ljudske duše nego u mnogim dugim govorima. Jer čovjek ponekad ima razlog za povlačenje čiji uzrok ne može kazati nikome. Neke izgovore prijatelj ne bi razumio, a neprijatelj bi im se radovao.
Čovjek kroz život upozna mnogo ljudi. Neki dođu i ostanu kratko. Neki ostave trag. A neki toliko uđu u naš život da se naviknemo na njihovo prisustvo, na njihove riječi, na njihovu blizinu, toliko da podijelimo s njima ono što ne bismo podijelili ni s kim drugim.
A onda se nešto promijeni. I ljudi koji su nekada bili bliski počnu živjeti jedni pored drugih kao stranci. Ah, ta srca kada se udalje i kada među njima nestane bliskosti! Tada ti otkriju da je najduža udaljenost na svijetu ona između dvoje ljudi koji su nekada bili kao jedno.
Stoga je nerazumno kucati na vrata koja se više ne otvaraju. Jer postoji granica između ustrajnosti i poniženja. Postoji razlika između praštanja i dopuštanja da te neko neprestano povređuje.
I postoji trenutak kada je povlačenje mudrije od objašnjavanja. Tada se čovjek ne treba zatvoriti u svoju bol, nego potražiti mjesto na kojem će njegovo srce pronaći smiraj. A nema iskrenijeg sagovornika od Kur'ana, niti boljeg društva od njegovih ajeta i znamenitih tefsirskih djela čija objašnjenja značenja kur'anskih ajeta i njihove duboke poruke dopiru do srca i smiruju ga.
Sve što je u srcu narušeno, popravi se učenjem i proučavanjem Kur'ana. Nekada insan prouči jedan ajet iz Kur'ana i on ga utješi onako kako ga nikakve druge riječi ne bi mogle utješiti i pruži mu onu vrstu saosjećanja koju mu nijedan ljudski govor ne može pružiti.
Kur'an je mehlem za mnoge rane koje ljudi ne vide. On je mjesto na kojem se vjernik vraća sebi. U njemu pronađe smiraj kada ga ljudi uznemire, pravac kada ga život zbuni, nadu kada mu se putevi suze i strpljivost kada više nema snage objašnjavati ono što ga boli.
Ibnul-Kajjim je u svom djelu Medaridžus-salikin zapisao da, kada srce obuzme nemir, nema ničega što ga može smiriti kao spominjanje Allaha.
Koliko je samo dubine u ovim riječima Ibnul-Kajjima! Kao da ti svojim riječima govori ono što ti je u određenom trenutku najpotrebnije: ne traži smiraj tamo gdje ga nema i ne traži od ljudi ono što ti samo Allah može dati. Pokazuje ti put prema tvome Gospodaru. A kada do Njega stigneš, mnoge stvari koje su ti se činile velikim izgubit će svoju težinu i značaj. Jer kada srce pronađe svoga Gospodara, ono više ne žali za onim što je propustilo od dunjaluka.
A onda u Tefsiru Ibn Kesira pročitaš hadis koji prenosi Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Molite Allaha iz Njegove dobrote, jer Allah voli da se od Njega traži, a najbolji ibadet je iščekivanje olakšanja!” (Hadis bilježi imam Et-Tirmizi)
Tada shvatiš da nije svako čekanje izgubljeno vrijeme. Postoji čekanje koje je ibadet. To je trenutak kada čovjek svoj slučaj prepusti svome Gospodaru, ne prestajući Ga moliti i vjerujući da Njegova odredba dolazi u pravo vrijeme.
Neke stvari Allah liječi tako što čovjeka udalji od onoga za šta je mislio da bez toga ne može živjeti. I tek kada se udalji, shvati da je mogao. Zato nemoj očajavati kada se neka vrata zatvore.
Ne znaš šta je iza njih trebalo da te zadesi. Ne znaš od čega te Allah sačuvao.
I ne misli da si zaboravljen ako olakšanje ne dolazi onda kada ga očekuješ. Možda te Allah upravo kroz to čekanje uči kako da Mu se vratiš, kako da Ga iskrenije moliš i kako da srce vežeš za Njega, a ne za ono što od Njega tražiš. A kada Allah podari izlaz, tada shvatiš da nijedan trenutak čekanja nije bio uzaludan.
Što se ljudi tiče, ne ponižavaj se pokušavajući dokazati svoju vrijednost onome ko je odlučio da je ne vidi. Ne trči za onim ko od tebe bježi. I ne pretvaraj svoju dobrotu u razlog zbog kojeg će te drugi neprestano povređivati. Drži se riječi hazreti Omera, radijallahu anhu: ”Udalji se od onoga što ti nanosi bol.”
Ako ti neko nije oprostio jedan tvoj posrtaj, iako si ti njemu toliko puta opraštao njegove posrtaje, možda je upravo čekao tvoju grešku kako bi pronašao razlog da ode.
Ako neko neprestano prebacuje krivicu na tebe, možda pokušava rasteretiti vlastitu savjest tako što će tebe učiniti krivcem. Nemoj mu u tome pomagati. Nisi dužan prihvatiti tuđu nepravdu samo zato što si navikao biti iskren i blag. I nisi dužan ostati tamo gdje se tvoje prisustvo više ne cijeni, niti beskrajno objašnjavati sebe onome ko je već odlučio da te ne razumije.
