Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prenosi se da je Ebu Derda, radijallahu anhu, rekao: ”Jedan od znakova beznačajnosti dunjaluka kod Allaha jeste to što je on jedino mjesto na kojem se griješi prema Allahu, dok se ono što je kod Allaha može postići ostavljanjem dunjaluka.”

Ova misao razotkriva jednu od najvećih ljudskih slabosti: čovjek zna da je dunjaluk prolazan, ali se ponaša kao da će vječno trajati; zna da će ostaviti ono što je stekao, ali im često podredi svoje principe i vjeru; zna da će jednoga dana stati pred Allaha bez imetka, položaja i društvenog ugleda, a ipak je spreman zbog njih učiniti ono što bi, kada bi mogao pogledati svoj život iz perspektive vječnosti, smatrao nedostojnim sebe.

Opasnost dunjaluka je u tome što mu čovjek daje veću vrijednost od one koju mu je Allah dao.

Uzvišeni Allah kaže: ”Život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20.)

Obratimo pažnju na preciznost izraza. Allah nije rekao da na dunjaluku nema uživanja, već je potvrdio da uživanja ima, a onda nas upozorava na obmanu koja nastaje kada prolazno dobije mjesto trajnog, kada sredstvo postane cilj i kada čovjek ono što mu je dato na korištenje počne doživljavati kao svoje trajno vlasništvo. Kuća koju čovjek naziva svojom kućom jednog će dana pripasti drugome. Imetak koji je skupljao cijeli život ubrzo će nakon njegove smrti biti podijeljen među njegovim nasljednicima.

Otuda je u islamskom razumijevanju zuhda ili asketizma sadržana iznimno važna lekcija o ljudskoj slobodi. Naime, zuhd ne znači siromaštvo, niti odricanje od dozvoljenih blagodati, niti povlačenje iz života. Zuhd je stanje srca u kojem čovjek može imati mnogo, a da ono što posjeduje ne zarobi njegovo srce i ne ovlada njime. Drugim riječima, zuhd znači ne dopustiti da stvari počnu posjedovati tebe, nakon što si ti postao njihov vlasnik.

Dakle, pitanje nije: Koliko i šta posjeduješ, već šta ono što posjeduješ može učiniti s tobom?

Može li te imetak navesti da šutiš pred nepravdom? Može li te položaj navesti da danas hvališ onoga koga si jučer kritikovao i smatrao nesposobnim i nepoštenim? Može li te strah za vlastitu opskrbu navesti da se pokoriš i poniziš? Može li te slava navesti da govoriš ono u šta ne vjeruješ samo zato što to tvoja publika želi čuti? U tom trenutku postaje jasno da li ti posjeduješ dunjaluk ili je dunjaluk ovladao tobom?!

Zato je Allahov govor o poremećaju tih mjerila tako snažan: ”Ali, vi više život na ovome svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je.” (El-A'la, 16.-17.)

Problem nije u tome što volimo dunjaluk, jer je ljubav prema imetku, porodici, blagostanju i udobnosti dio ljudske prirode. Problem nastaje kada onome što je neznatno i prolazno damo veću vrijednost od onoga što je neprocjenjivo i vječno. Čovjek na položaju može učiniti nepravdu hiljadama ljudi da bi sačuvao funkciju za koju zna da je privremena i da će je jednoga dana morati napustiti. Može upropastiti svoju vječnost zbog veze, poslovnog interesa, društvenog ugleda ili pobjede u raspravama kojih se nakon izvjesnog vremena više niko neće ni sjećati.

Dakle, čovjek može posjedovati imetak, ali ako ga imetak navede da izda istinu, onda imetak posjeduje njega. Može biti na visokom položaju, ali ako zbog njega izgubi slobodu da govori istinu, položaj je postao njegov gospodar. Može imati veliki ugled, ali ako zbog straha da ga ne izgubi pristaje na poniženje, njegov ugled više nije njegova vrijednost, već njegov okov.

Tu paradoks dunjaluka doseže svoj vrhunac: zbog prolaznih stvari činimo djela čije posljedice trajno ostaju. Imetak će jednoga dana nestati, a nepravda učinjena zbog imetka ostaje. Užitak prođe, a grijeh ostane zapisan. Položaj se izgubi, a prava ljudi ostanu kao dug koji nosi na svome vratu. Zuhd, prema islamskom učenju, nije prezir prema životu niti odricanje od njegovih dopuštenih blagodati, već oslobađanje čovjeka od ropstva dunjaluku. Vjernik može raditi, graditi, stjecati, trgovati, putovati, voljeti, lijepo se odijevati i koristiti Allahove blagodati, ali on ne dopušta da mu dunjaluk određuje mjerila prema kojima razlikuje istinu od interesa, odgovornost od koristi i Allahovo zadovoljstvo od zadovoljstva ljudi.

U tom smislu razumijemo i hadis u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Budi na dunjaluku kao stranac ili putnik.” Putnik ne prezire put kojim prolazi niti odbacuje ono što mu je na njemu potrebno; on samo zna da put nije njegovo konačno odredište. Tako i vjernik uzima od dunjaluka sve ono što je halal, ali ne dopušta da prolazne stvari zauzmu mjesto konačnih vrijednosti.

Možda je najvažnije imati na umu da će većina stvari zbog kojih danas gubimo godine života jednoga dana za nas postati beznačajna. Doći će dan kada ti neće biti važno koliko imaš pratitelja, šta su ljudi govorili o tebi, ko te nadmašio niti ko ti je zavidio. Sve će te pojedinosti odjednom pasti u zaborav, a ostat će samo jedno pitanje: Šta si pripremio za susret sa Allahom?

Stoga je dunjaluk beznačajan kada se uporedi s onim što je kod Allaha, ali postaje opasan onda kada čovjek zbog njega mora birati između Allahovog zadovoljstva i vlastitog užitka. Njegovo trajanje je kratko, ali odluke donesene na njemu mogu imati vječne posljedice.

U tome je duboka poruka riječi: ”Ono što je kod Allaha može se postići samo ostavljanjem dunjaluka.” Zuhd se pokazuje onda kada dunjaluk stane između čovjeka i Allaha: kada je haram naizgled isplativ, ali ga čovjek ostavi; kada bi nepravda donijela korist, ali je odbije; kada može uzvratiti, ali izabere oprost. To je spremnost da ostavi ono što je prolazno kada bi njegovo stjecanje ugrozilo ono što je vječno. Istinski zuhd nije u tome da s dunjaluka odeš praznih ruku, već da s njega odeš čistog srca.