Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”A kada Isa, sin Merjemin, reče: ‘O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći’ – i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: ‘Ovo je prava vradžbina!’ A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu laži iznosi dok se u pravu vjeru poziva? – A Allah neće ukazati na Pravi put narodu koji nepravdu čini.” (Es-Saff, 6.-7.)

Ovim ajetom se jasno ukazuje da je dolazak posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, bio najavljen u objavama koje su mu prethodile. Naime, prema islamskom učenju, izvorne objave koje su prethodile Kur'anu sadržavale su istinu o budućem vjerovjesniku, njegovom dolasku i obavezi da ga slijede, ali su kroz historiju pretrpjele izmjene i tumačenja kojima su pojedini dijelovi njihove izvorne poruke izmijenjeni, a najave dolaska posljednjeg Allahovog Poslanika uklonjene, prikrivene ili protumačene na način koji ih je udaljio od njihovog prvobitnog značenja.

Neki islamski autori smatraju da su među najvažnijim takvim izmjenama upravo one koje su imale za cilj negiranje poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i uklanjanje ili prikrivanje tragova njegove najave u ranijim spisima.

Kur'an izričito potvrđuje da je dolazak posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, bio najavljen u ranijim objavama, kao što se navodi u ajetu: ”Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli.” (El-A'raf, 157.)

Međutim, nećemo se zadržavati na kur'anskim svjedočenjima, budući da Jevreji i kršćani negiraju poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Umjesto toga, pažnju ćemo usmjeriti na tekstove Biblije, knjige na čiji se autoritet oni sami pozivaju.

Jedan od tekstova koji zaslužuje posebnu pažnju nalazi se u Knjizi proroka Izaije. U njemu se govori o posebnom Božijem slugi, odabranom i podržanom Božijim Duhom, čija je misija usmjerena prema narodima i čije se djelovanje povezuje s uspostavljanjem pravde.

U Izaiji 42:1-3 navodi se: ”Evo moga sluge, kojeg podržavam. Njega sam izabrao, moj je miljenik. Na njega sam stavio svoj Duh i on će narodima donijeti pravdu.  Neće vikati, niti podizati glas, neće ga se čuti na ulicama. Neće slomiti napuklu trsku, niti ugasiti plamićak što tinja.”

Slika postaje još jasnija u nastavku, gdje se opisuje njegova ustrajnost u uspostavljanju pravde: ”Spremno će donijeti pravdu. Neće ustuknuti, niti se obeshrabriti dok na zemlji ne uspostavi pravdu. U njegovo će se učenje pouzdati daleki otoci.” (Izaija 42:4)

Posebno pažnju privlači jedanaesti stih, u kojem se navodi: ”Neka radosno podignu glas pustinja, njeni gradovi i naselja Kedra. Neka stanovnici Sela zapjevaju od radosti, neka zaviču s planinskih vrhova. Neka daju slavu Bogu i neka ga hvale po otocima.” (Izaija 42:11)

Kršćani tvrde da je sluga koji se spominje u ovom stihu Isus, odnosno Isa, alejhis-selam. Međutim, ono što pobija njihovu tvrdnju jeste činjenica da Isa, alejhis-selam, nije iz Kedarovog potomstva. Osim toga, oni Isusa smatraju bogom ili Božijim sinom, a ne Allahovim robom, Uzvišen neka je i čist Allah od onoga što Mu pripisuju.

A da bismo saznali ko je Kedar, gdje su bila njegova naselja, ko su stanovnici Sela ili Sel'a i zbog čega će oni pjevati i klicati s vrhova gora, pročitajmo stih iz Knjige Postanka (25:13), u kojem se navodi: ”Ovo su imena Jišmaelovih sinova po redu kojim su bili rođeni: Nebajot, Išmaelov prvorođeni sin, pa Kedar, Adbeel, Mibsam, Mišma, Duma, Masa, Hadad, Tema, Jetur, Nafiš i Kedma.” (Postanak 25:13).

Kedar je, dakle, drugi sin Jišmaela (Ismaila), Ibrahimovog sina, i pripada njegovom potomstvu preko Ismaila, a ne preko Ishaka. Budući da Isa, alejhis-selam, pripada potomstvu Ishaka a ne Jišmaela, on ne može biti osoba na koju se ovo proročanstvo odnosi.

Ovakvo razumijevanje ovog imena nije nastalo u savremenoj islamskoj apologetici. Ibn Tejmijje i njegov učenik Ibnul-Kajjim među klasičnim su muslimanskim učenjacima koji su Izaijin opis Kedara povezivali s Arapima, Jišmaelovim potomcima, te u njegovom širem kontekstu prepoznavali najavu pojave poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ibnul-Kajjim u djelu Hidājetul-hajāra fī edžvibetil-jehūdi ven-nesārā izričito navodi da su Benu Kedar Arapi jer je Kedar Jišmaelov sin, dok Ibn Tejmijje u djelu El-Dževābus-sahīh li-men beddele dīnel-Mesīh, također Kedar povezuje s Arapima i Jišmaelovim potomstvom.

Knjiga Postanka u 14. i 15. stihu nastavlja nabrajati imena dvanaesterice Jišmaelovih sinova, da bi u 16. stihu zaključila ovaj niz riječima: ”Ovo su sinovi Jišmaelovi i ovo su njihova imena po njihovim naseljima i utvrdama: dvanaest knezova prema njihovim plemenima.”

Da bismo preciznije odredili područje povezano s Kedarom, zanimljivo je pogledati i podatke koje navodi kršćanski Biblijski rječnik na stranici St-Takla.org. U odrednici ”Kedar” navodi se da je Kedar bio drugi sin Išmaela, po kojem je ime dobilo i pleme odnosno područje koje je nastanjivalo, te da su Kedariti živjeli u području arapske pustinje istočno od Palestine.

U komentaru uz Postanak 25:12-16, na istoj stranici, navodi se: ”Jišmael je imao dvanaest sinova, čija imena Biblija navodi redom, prema godinama njihova rođenja. Oni su postali poglavari plemena koja su živjela na Arabijskom poluotoku. Neka od tih plemena proširila su se prema sjeveru, sve do Damaska i Iraka, gdje su zagospodarila tim područjima.

Neki od njih osnovali su poznata plemena, poput Nabajota, od kojeg potječu Nabatejci, spomenuti u Prvoj knjizi o Makabejcima (5:25; 9:35), a koji su nastanjivali područje između Akabskog zaljeva i Eufrata. Tu je i Kedar, čije ime znači ”crn”, a njegovo se pleme spominje u Pjesmi nad pjesmama (1:5). Od njega potječe Gesem Arapin (Gešem ha-Aravi), koji se suprotstavio Nehemiji (Neh 2:19), a od njega je poteklo i pleme Kurejš.”

Ovdje se otvara važna poveznica za razumijevanje ovog proročanstva: Kurejšije, kojima je pripadala i porodica Benu Hašim, iz koje potječe posljednji Allahov poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prema navodu spomenutog izvora vode porijeklo od Kedara, sina Ismaila, alejhis-selam, i unuka Ibrahima, alejhis-selam.

Time nam postaje jasnije Izaijino proročanstvo: ”Neka radosno podignu glas pustinja, njeni gradovi i naselja Kedra. Neka stanovnici Sela zapjevaju od radosti, neka zaviču s planinskih vrhova. Neka daju slavu Bogu i neka ga hvale po otocima.” (Izaija 42:11)

Muslimanski autori posebnu su pažnju posvećivali i spominjanju Sele, jer je Sel'a također ime poznatog brda u Medini, grada iz kojeg se nakon Hidžre širila poslanička misija Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

I kada se riječ Sela čita unutar čitavog odlomka, u kojem se neposredno prije nje spominju pustinja i Kedar, a zatim poziv stanovnicima tog prostora da podignu glas i kliču, takvo čitanje dobija širi kontekst.

Jer Izaija govori o ljudima koji će pjevati, klicati i podizati glas s vrhova gora slaveći Boga. Koji je, onda, narod, nakon pojave posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izrastao upravo iz pustinje Arabije, a čitav njegov ibadet bio prožet javnim veličanjem i slavljenjem Jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu?

To su muslimani. Iz Mekke, usred arapske pustinje, počeo je poziv u tevhid. Iz iste te zemlje proširio se ezan, poziv na namaz, u kojem se iznova i iznova izgovara: Allahu ekber!

Na Arefatu, u toku hadžskih obreda, milioni muslimana ponavljaju telbiju: ”Lebbejke Allahumme lebbejk.” S brda i dolina, iz gradova i pustinja, muslimani već više od četrnaest stoljeća veličaju Allaha.

Značenje proročanstva sadržanog u 42. poglavlju Knjige proroka Izaije nadilazi njegove geografske odrednice. Za našu temu još je značajniji opis misije tog Sluge. On je izabran od Boga i na njega je stavljen Božiji Duh; njegova je misija da narodima donese pravdu i da ustraje sve dok pravda ne bude uspostavljena na zemlji. Narodi iščekuju njegovo učenje i njegovu poruku.

To nije opis vjerovjesnika čija je misija ograničena na jedan narod i jedno vrijeme. Upravo ovdje dolazimo do jedne od najvažnijih osobina poslaničke misije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: njegova poruka nije bila namijenjena jednom plemenu, jednom gradu niti jednom narodu, već svim ljudima do Sudnjeg dana.

Kur'an kaže: ”A tebe smo poslali samo kao milost svjetovima.” (El-Enbija’, 107)

Zatim: ”Reci: ‘O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite – da biste na Pravome putu bili!'” (El-A'raf, 158.)

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, došao je s porukom tevhida, a njegova misija obuhvatila je i pravdu, moral, međuljudske odnose, porodicu, trgovinu, džihad, društvenu odgovornost i uređenje zajednice.

Jedan od najvažnijih izraza nalazi se u četvrtom stihu Izaije: ”Spremno će donijeti pravdu. Neće ustuknuti, niti se obeshrabriti dok na zemlji ne uspostavi pravdu. U njegovo će se učenje pouzdati daleki otoci.” (Izaija 42:4)

Riječ je, dakle, o misiji koja ima normativni karakter. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije došao samo s pozivom da ljudi vjeruju u Allaha; došao je s Objavom koja je uredila čovjekov odnos prema njegovom Stvoritelju i postavila načela njegovih odnosa prema drugim ljudima, porodici, zajednici i svijetu u kojem živi. Ona vjeru nije svela na obrede, već ju je učinila cjelovitim sistemom života. Zato je njegova misija istovremeno bila vjerovjesnička, odgojna, moralna i zakonodavna.

Još jedan tekst vrijedan pažnje nalazi se u Evanđelju po Mateju, u 21. poglavlju, 43. stihu, gdje se navode riječi Mesiha: ”Stoga će se, kažem vam, kraljevstvo Božje uzeti od vas i dati narodu koji donosi njegove plodove.”

To kraljevstvo je Uzvišeni Allah oduzeo sinovima Israilovim zato što su bili nezahvalni na Njegovim blagodatima, zato što su bili nepokorni Allahu i što su ubijali Njegove vjerovjesnike, a dao ga je Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem, ummetu, jer on donosi njegove plodove: vjeruje u Njegovu jednoću, obožava Ga i pokorava Mu se.

To jasno potvrđuju Allahove riječi upućene Ibrahimu, alejhis-selam: ”A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: ‘Učinit ću da ti budeš ljudima u vjeri uzor'” – ‘I neke moje potomke’ – zamoli on. – ‘Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernik’ – kaza On.” (El-Bekara, 124.)