Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Godine 1923. Ze'ev Žabotinski, otac revizionističkog cionizma, postavio je temelje naseljeničkog projekta u svom eseju Željezni zid, u kojem je otvoreno govorio o odnosu cionističkog kolonizacijskog projekta prema palestinskom stanovništvu.
Žabotinski je jasno priznao da su Palestinci autohtoni narod koji se neće dobrovoljno odreći svoje domovine. Stoga, prema njegovom shvatanju, nema nade za mirno rješenje, i jedini način jeste uspostaviti ”željezni zid” nadmoćne vojne sile, slomiti volju Palestinaca i natjerati ih na beznađe, kako bi kasnije prihvatili predaju.
U samom tekstu Žabotinski piše da se kolonizacija Palestine može nastaviti samo ”iza željeznog zida” – iza sile koju domaće stanovništvo ne može probiti.
Važno je ovu ideju razumjeti onako kako je zamišljena i kako se kroz decenije pretvarala u političku praksu. Jer od ”željeznog zida” do porušenih palestinskih domova na Zapadnoj obali i genocida u Gazi proteže se politički obrazac koji je teško previdjeti: prvo sila, zatim oduzimanje prostora, potom stvaranje nove činjenice na terenu, a onda traženje političkog i pravnog jezika kojim će se ta činjenica opravdati.
Zločinac Netanyahu i njegovi saveznici naslijedili su ovu doktrinu, ali su je primijenili kroz još šire i perfidnije mehanizme. Više se ne radi samo o goloj vojnoj sili, već su joj pridodate i sistematske administrativne i birokratske odluke: vojne naredbe kojima se određena teritorija proglašava zatvorenom, rušenja kuća, oduzimanja zemlje, širenja naselja, kontrole puteva i ograničavanja kretanja, s ciljem stvaranja uslova koji Palestince prisiljavaju da napuste svoju zemlju, bilo prisilno ili pod pritiskom okolnosti. Sila je tako dobila birokratski pečat, ono što je jučer bilo učinjeno tenkom danas se provodi dokumentom.
U Gazi je taj obrazac poprimio razmjere kakve je teško opisati riječima. Međunarodna nezavisna istražna komisija Ujedinjenih naroda zaključila je u septembru 2025. da su izraelske vlasti i njihova vojska počinile genocid nad Palestincima u Gazi, navodeći četiri od pet djela koja Konvencija o genocidu prepoznaje kao genocidna djela.
Komisija je posebno navela ubijanje, nanošenje teške fizičke i psihičke štete, namjerno stvaranje životnih uslova usmjerenih prema uništenju palestinskog stanovništva u Gazi i mjere usmjerene na sprečavanje rađanja.
Gaza nam posljednjih dana pokazuje i novu dimenziju tog nasilja. Naime, Izraelske bespilotne letjelice izbacivale su iznad pojedinih područja takozvane ”smrdljive mjehuriće”, koji su u kućama i šatorskim naseljima izazivali snažan i zagušljiv miris.
Na prostoru na kojem su Palestinci, uprkos potpisanom primirju, i dalje izloženi bombardiranju, gladi, raseljavanju i razaranju, na civilno stanovništvo se iz zraka ispuštaju materije koje dodatno ugrožavaju i zagorčavaju svakodnevni život.
Upravo u tome se prepoznaju posljedice ideologije koja Palestince ne doživljava kao ljude s pravom na dom, sigurnost i dostojanstvo, već ih tretira kao prepreku koju treba ukloniti, potisnuti ili im život učiniti nepodnošljivom.
Uklanjanje osjećaja krivnje i pretvaranje represije u ”svetu obavezu”
Međutim, najopasniji korak je povezivanje šovinističkog nacionalizma s ekstremnim vjerskim strujama. Kada se kolonijalni projekt spoji s iskrivljenim tumačenjima vjerskih tekstova, represija i etničko čišćenje prestaju se predstavljati kao politika i počinju se prikazivati kao ”Božija naredba i sveta obaveza”. Tada ljudska osjećanja ustupaju mjesto ideologiji, a počinilac više ne osjeća krivnju za ono što čini, već zločin doživljava kao ”svetu vjersku žrtvu” koju treba prinijeti.
Stoga se ovdje otvara pitanje koje je šire od granica Palestine. Ova brutalnost, koja je odavno prešla granice svakog ljudskog i moralnog obzira, ne predstavlja prijetnju samo Palestini. Njene posljedice već se protežu na cijelu regiju, kroz politiku aneksije, širenja i teritorijalnog prekrajanja.
Odgovor na cionističko zlo iza kojeg stoji ideologija, ne može biti inicijativa okupljanja arapskih država pod zastavom arapskog nacionalizma, jer je arapski svijet desetljećima imao zastave, vojske, konferencije, deklaracije i zajedničke parole, ali je Palestina, uprkos svemu tome, ostajala sve ranjivija, dok je cionistički projekt postajao sve snažniji.
Odgovor na ovu pošast mora biti obnova jedinstva muslimana. Jedinstva koje razumije da patnja muslimana u Palestini nije tuđa patnja i da je zaštita njihovog prava na život, dom, slobodu i dostojanstvo, pitanje vjere, časti i odgovornosti.
Stoga je neophodno obnoviti svijest o tome da muslimani, uprkos svojim državnim granicama, pripadaju jednom ummetu; da njihova solidarnost prema Palestini nije pitanje trenutne politike, nego pitanje principa; da zaštita Al-Akse nije stvar jedne nacije, nego emanet cijelog muslimanskog svijeta.
