Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Mi smo poslali Nuha narodu njegovu: ‘Opominji narod svoj prije nego što ga stigne patnja nesnosna!‘ ‘O narode moj‘ – govorio je on – ‘ja vas otvoreno opominjem: Allahu se klanjajte i Njega se bojte i meni poslušni budite, On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kada Allahov određeni čas dođe zaista se neće, neka znate, odgoditi.‘” (Nuh, 1.-4.)

Sura Nuh govori o narodu koji je dugo odbijao poziv svoga vjerovjesnika, ustrajavao u nevjerovanju i čvrsto se držao onoga što je naslijedio od svojih predaka. Kur'ansko kazivanje, međutim, ne zadržava se samo na opisu njihovog nevjerovanja. Ono nam pokazuje kako nevjerstvo prerasta u društveni sistem, kako odbacivanje poslanice postaje organiziran kolektivni stav, a ne samo pojedinačni grijeh, i kako društva stvaraju obrasce kojima štite vlastite zablude, brane svoje idole i sprječavaju čovjeka da iz svijeta oponašanja i slijepog slijeđenja prijeđe u svijet spoznaje i preuzme odgovornost za vlastiti izbor.

Sura počinje riječima Uzvišenog Allaha: ”Mi smo poslali Nuha narodu njegovu: ‘Opominji narod svoj prije nego što ga stigne patnja nesnosna!‘“ (Nuh, 1.)

Ovaj početak nosi snažnu poruku. Pred nama je narod koji ide prema katastrofalnom ishodu, ali mu se prije toga ostavlja mogućnost da promijeni svoj pravac.

Zato kazivanje o Nuhovom narodu ne počinje kaznom – potopom. Prije njega dolazi poziv, zatim upozorenje, potom dugotrajno nastojanje da se narod vrati istini, a tek nakon ustrajnog odbijanja dolazi kazna. Takav redoslijed jasno pokazuje da između čovjekovog izbora i njegovih posljedica postoji veza koju Kur'an iznova potvrđuje. Allah daje priliku za povratak, šalje upozorenje i ostavlja čovjeku mogućnost da promijeni svoj put. Kada se, uprkos tome, ustraje u nevjerovanju i nepravdi, posljedica dolazi nakon dugog perioda upozorenja i opomene.

Drugim riječima, kazna nije čin odvojen od čovjekovog ponašanja, već posljedica zakona koji Allah uspostavlja u životu pojedinaca i društava: onaj ko zatvori puteve spoznaje, utopit će se u posljedicama vlastitog izbora.

Potop nije počeo onda kada je voda počela nadirati sa svih strana; počeo je onda kada je čovjek prestao slušati, gledati i misliti; kada je istinu počeo odbijati prije nego što ju je uopće pokušao razumjeti; kada je prestao preispitivati vlastite zablude i izgubio sposobnost da prizna istinu čak i onda kada mu je postala sasvim jasna.

Tradicija ne može biti iznad istine

U tome je jedna od važnih pouka kazivanja o Nuhu, alejhis-selam: čovjek svoje stavove ne oblikuje samo vlastitim promišljanjem; na njih snažno utječu porodica, naslijeđe, društvo kojem pripada, ljudi kojima vjeruje i interesi za koje se veže. Sve to samo po sebi nije prepreka istini, ali postaje prepreka onda kada čovjek zbog toga odbije preispitati ono što je naslijedio od predaka. Tada pripadnost postaje važnija od istine, a čovjek počinje braniti određeno uvjerenje ne zato što je spoznao njegovu ispravnost, nego zato što ga doživljava kao dio vlastitog identiteta.

Koliko duboko može sezati vezanost za naslijeđenu zabludu, pokazuje upravo iskustvo Nuha, alejhis-selam: “Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo.” (Nuh, 5.–6.)

Međutim, Nuh, alejhis-selam, nije odustao od svog poziva. Opisujući različite načine na koje im je nastojao približiti istinu, rekao je: ”Zatim, ja sam ih otvoreno pozivao, a onda sam im javno objavljivao i u povjerenju im šapatom govorio.”(Nuh, 8.–9.)

No, odgovor naroda bio je suprotan onome čemu se nadao: ”…ali ga je pozivanje moje još više udaljilo.” Ovdje se jasno pokazuje dubina njihove udaljenosti od istine. Problem nije bio u tome što im poziv nije bio dovoljno jasno upućen, već u tome što su oni odbili slušati. Narod, dakle, nije bio nesposoban da razumije, nego je bježao od razumijevanja.

Uzvišeni Allah prenosi Nuhove riječi: ”I kad god sam ih pozivao da im oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali – bili su uporni i pretjerano oholi.” (Nuh, 7.)

Ovo je jedan od ključnih ajeta ove sure. Ovdje vidimo prizor čovjeka kada se uplaši istine. On o njoj ne raspravlja, nego sprječava da do njega uopće dopre. Ne želi slušati jer bi ga slušanje moglo prisiliti da razmišlja. A ne želi razmišljati jer bi ga razmišljanje moglo prisiliti da se promijeni. Ne želi se promijeniti jer bi promjena mogla ugroziti njegov položaj, naslijeđenu tradiciju, interese i sliku koju je stvorio o samome sebi.

Zato sura ne tretira nevjerstvo kao apstraktnu ideju, već kao sistem psihološke i društvene odbrane od istine. I dok ih upozorava na posljedice njihove udaljenosti od istine, Nuh, alejhis-selam, istovremeno im pokazuje vrata povratka: ”Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i dat će vam bašče, i rijeke će vam dati.” (Nuh, 10.–12.)

Na prvi pogled, ovi ajeti mogu izgledati kao neposredno obećanje kiše, imetka i blagostanja onome ko mnogo traži oprost. Međutim, njihovo dublje značenje pokazuje da istigfar nije odvojen od čovjekovog života, nego da iskreni povratak Allahu treba biti praćen popravljanjem čovjeka i njegovog odnosa prema životu. Istigfar nije samo riječ koju jezik izgovara; on podrazumijeva priznanje grijeha, napuštanje zablude i nastojanje da se život uskladi s Njegovim uputama.

Kada društvo izgubi sposobnost istigfara, odnosno sposobnost da preispita svoje postupke, prizna vlastite greške i vrati se istini, ono biva zahvaćeno duhovnom sušom mnogo prije nego što nastupi ona materijalna. A kada se vrati istini, ne vraća se samo ibadetu; vraća se i ravnoteži koju je svojim udaljavanjem narušilo.

Kur'an zato istigfar povezuje s obilnom kišom koja natapa zemlju, imetkom koji omogućava dostojan život, potomstvom koje osigurava budućnost, baščama koje donose plod i rijekama koje održavaju život. To su različiti vidovi jednog istog životnog reda: kada se popravi čovjekov odnos prema Allahu, otvaraju se putevi popravljanja života i vraćanja blagodati koje su bile uskraćene.

Kada nestane svijesti o Allahovoj veličini, nestaje i poštovanja prema istini

Zatim dolazi ajet: ”Šta vam je, zašto se Allahove veličine ne bojite, a On vas postepeno stvara?!” (Nuh, 13.-14.)

Ovaj ajet je jedno od središnjih mjesta sure. Naime, Nuh, alejhis-selam, ne ukazuje samo na pogrešnost njihovog obožavanja kipova, nego na mnogo dublji poremećaj: na gubitak svijesti o Allahovoj veličini, uzvišenosti i svemoći.

Kada nestane svijesti o Allahovoj veličini, nestaje i poštovanja prema istini. A kada nestane poštovanja prema istini, nestaje i poštovanja prema čovjeku. A kada nestane poštovanja prema čovjeku, vlast se pretvara u otimačinu, imetak u obmanu, tradicija u idola, zajednica u stado, vjera u običaj, a politika u spletke i manipulacije.

Nakon toga Kur'an širi pogled čovjeka izvan granica njegovog neposrednog svijeta: podsjeća ga na njegovo stvaranje, na nebesa, Mjesec i Sunce, na Zemlju od koje je stvoren i kojoj će se vratiti. No, smisao ovog podsjećanja ovdje nije u pojedinačnom tumačenju tih znakova, nego u tome da čovjeka izvede iz skučenosti njegovog vlastitog svijeta i vrati ga svijesti o njegovom mjestu u Allahovom stvaranju i odgovornosti pred Njim.

A onda se kazivanje ponovo vraća na ono što je bio stvarni problem Nuhovog, alejhis-selam, naroda: kome su vjerovali i za kim su se povodili.

Nuh, alejhis-selam, kaže: “Gospodaru moj, oni mene ne slušaju i povode se za onima čija bogatstva i djeca samo njihovu propast uvećavaju.” (Nuh, 21.)

Ovaj ajet razotkriva društvenu strukturu zablude. Nuhov narod nije odbacio njegov poziv zato što je slobodno i neovisno razmišljao, već zato što je slijedio utjecajni društveni sloj.

Zanimljivo je da Kur'an ne kaže da su slijedili učenjake ili mudrace, nego ljude kojima su imetak i potomstvo samo povećavali propast.

Upravo je ovo jedno od mjesta u suri koje je najizravnije povezano s našim savremenim svijetom. Koliko je samo društava koja vođe biraju prema imetku i utjecaju, a ne prema mudrosti, sposobnosti i odgovornosti. I koliko je samo masa koje slijede onoga ko posjeduje moć, a ne onoga ko posjeduje znanje i moral; onoga ko ima sposobnost utjecaja, a ne onoga ko ima sposobnost da ih povede pravim putem.

Zatim Uzvišeni Allah kaže: ”I spletke velike snuju.” (Nuh, 22.)

Spletka ovdje nije tek pojedinačna obmana, već nastojanje da se zabluda učvrsti i predstavi kao istina. Kada se takvo djelovanje poveže s moći, interesima i autoritetima, zabluda više ne ostaje samo uvjerenje pojedinca, nego poprima snagu koja oblikuje čitavo društvo.

U savremenom svijetu ovu vrstu spletke možemo prepoznati u različitim oblicima: medijima koji proizvode strah, vlasti koja proizvodi neprijatelja, ekonomiji koja proizvodi ovisnost, vjerskom ili ideološkom govoru koji simbole pretvara u sredstva poslušnosti, te elitama koje zaštitu društva miješaju sa zaštitom vlastitih privilegija.

Nuh, alejhis-selam, nakon svega toga kaže: ”Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika, jer, ako ih ostaviš, oni će robove Tvoje u zabludu zavoditi i samo će grješnika i nevjernika rađati.” (Nuh, 26.–27.)

Ove riječi ne treba čitati izdvojeno od dugotrajnog Nuhovog, alejhis-selam, pozivanja njegovog naroda u vjeru u Allaha. On nije počeo svoju poslaničku misiju dovom protiv svoga naroda. Pozivao ih je, kako se naglašava u ovoj suri, noću i danju, javno i tajno, otvoreno i u povjerenju, koristeći različite načine da im približi istinu. Tek nakon dugog ustrajavanja njegovog naroda u nevjerovanju, kada mu je Allah objavio da od njih više niko neće vjerovati osim nekolicine onih koji su već povjerovali, Nuh, alejhis-selam, uputio je ovu dovu. To više nije bio sud čovjeka koji je izgubio nadu u svoj narod, nego dova vjerovjesnika nakon što mu je Allah objavio da je njihov izbor postao konačan i da im je određen kraj.

Zabluda postaje najopasnija kada preraste u sistem

Tu se otkriva jedna od najdubljih poruka ove sure: kada se pokvarenost pretvori u odgoj, ona počinje oblikovati budućnost; kada zabluda postane kultura, ona se prenosi kao sudbina društva; a kada se oholost pretvori u sistem, ona u sebi već nosi klicu vlastitog potopa, kao što se navodi u ajetu: ”I oni su zbog grijeha svojih potopljeni i u vatru će biti uvedeni i nikoga sebi, osim Allaha, kao pomagača neće naći.”(Nuh, 25.)

Kur'an ovdje jasno povezuje njihov kraj s njihovim djelima: ”Zbog grijeha svojih”. Potop nije došao bez prethodnog upozorenja, niti je bio odvojen od dugog niza njihovog odbijanja, oholosti i spletki. Ono što se dogodilo izvana bilo je samo konačna posljedica onoga što je dugo sazrijevalo iznutra.

Utopili su se u zabludi prije nego što su se utopili u vodi; utopili su se u idolima prije nego što su ih prekrili valovi; utopili su se u slijepom slijeđenju svojih vođa prije nego što je potop prekrio njih i njihove tragove.

U savremenom svijetu idoli Nuhovog naroda nisu nestali; samo su promijenili imena i oblike. Idol više nije nužno kamen postavljen na postolje. To može biti vođa kojem se slijepo vjeruje, ideologija kojoj se čovjek bez razmišljanja podređuje, politička pripadnost koja postaje važnija od istine, historijski narativ ili brižljivo konstruirana slika o stvarnosti koju proizvode mediji.

Savremeni čovjek, uprkos svom tehnološkom napretku, i dalje može staviti prste u uši da ne bi čuo istinu. Samo što mu danas za to nisu potrebni prsti. Dovoljan mu je algoritam koji mu servira ono što želi čuti, digitalni prostor koji ga okružuje ljudima koji misle poput njega i govor koji ga uvjerava da je za sve što je pogrešno uvijek kriv neko drugi.

U tome je trajna poruka sure Nuh. Ona nas oslobađa od nekoliko opasnih zabluda: od uvjerenja da većina sama po sebi jamči istinu, da imetak i utjecaj daju pravo na autoritet i da tradicija postaje mjerilo istine samo zato što je naslijeđena od predaka.

Sura Nuh, u tom smislu, nije samo kazivanje o prošlosti, već trajno ogledalo sadašnjosti. Ona se obraća savremenom čovjeku, društvu i elitama, i pita ih: ”Šta vam je, zašto se Allahove veličine ne bojite? Šta vam je pa ne slušate glas istine prije nego što se utopite?”

Jer onaj ko ne sluša glas istine dok je u vremenu blagostanja i mogućnosti, čut će huku potopa kada više ne bude vremena za povratak.