Autor: Amel Hajrović

Bošnjaci Kosova nisu narod koji se na ovom prostoru pojavio jučer. Oni na Kosovu žive stoljećima. Njihove porodice, naselja, jezik, mezarja, običaji i stari toponimi svjedoče o dubokoj historijskoj povezanosti prostora današnjeg Kosova sa Sandžakom i Bosnom.

Bošnjaci na Kosovu nisu gosti. To je jedna od starih zajednica ovog prostora. A upravo ta zajednica danas demografski nestaje.

Nisu ratovali, a platili su ogromnu cijenu

Rat na Kosovu 1998. i 1999. bio je prvenstveno sukob srpskih državnih snaga i albanskog pokreta predvođenog OVK.
Bošnjaci kao narod nisu bili strana u tom ratu.

Nisu imali svoju vojsku. Nisu vodili rat protiv Albanaca. Ogromna većina pokušavala je ostati po strani u sukobu koji nije bio njihov. Ipak, platili su ogromnu cijenu.

Helsinški odbor za ljudska prava u Sandžaku, na čijem je čelu bio Šefko Alomerović, dokumentovao je stradanje kosovskih Bošnjaka.

Prema podacima koje je Alomerović tada iznio, Kosovo je tokom ratnih događaja 1998. i 1999. napustilo oko 40.000 Bošnjaka.

Posebno je težak podatak o onome što se događalo nakon završetka rata. Prema tadašnjim podacima Helsinškog odbora, nakon dolaska KFOR-a na Kosovo, ubijen je 51 Bošnjak, među njima 11 žena.

U Vitomirici je zapaljeno 60 bošnjačkih kuća, dok su u Bošnjačkoj mahali u Kosovskoj Mitrovici zapaljene 92 kuće.
Za mnoge zločine nad Bošnjacima ni poslije više od četvrt vijeka nije utvrđena puna odgovornost.

Bošnjaci su stradali između dvije strane

Ovdje treba biti potpuno jasan. Šefko Alomerović nije bio branilac Miloševićevog režima. Dokumentovao je kršenje ljudskih prava i pomagao Albancima u vrijeme njihovog stradanja. Ali je poslije rata jednako otvoreno govorio o zločinima nad Bošnjacima.

To je princip koji mora važiti za sve:

Zločin nad Albancem je zločin.
Zločin nad Bošnjakom je zločin.
Zločin nad Srbinom je zločin.
Jedan zločin nikada ne može biti opravdanje za drugi.

Ako je neki Bošnjak počinio zločin, trebalo ga je pronaći, suditi mu i kazniti ga imenom i prezimenom.
Ali, kakvu odgovornost za politiku Slobodana Miloševića ima bošnjačka porodica iz Peći, Vitomirice, Mitrovice, Prizrena, Župe ili Dragaša?

Nikakvu.

Kolektivna osveta nad civilima nema opravdanja.

Nestala su kompletna bošnjačka naselja

Posljedice nisu bile samo pojedinačne tragedije. Promijenjena je demografska slika čitavih krajeva.

Jedan od najupečatljivijih primjera jeste Kosovska Mitrovica. Nekada brojna bošnjačka zajednica u južnom dijelu grada danas je svedena na malobrojne ostatke nekadašnjeg stanovništva.

Vitomirica kod Peći bila je još jedno veliko bošnjačko središte koje je teško pogođeno ratom, nasiljem i kasnijim iseljavanjem.

Prizren i njegova Župa ostali su jedno od najvažnijih središta bošnjačkog života na Kosovu, ali se stanovništvo i sa tog područja godinama iseljava.

Kada se izuzme zapadna Evropa, među važnim pravcima iseljavanja kosovskih Bošnjaka bili su Bosna i Hercegovina i Sandžak, posebno Novi Pazar.

Zato danas u Novom Pazaru živi veliki broj porodica porijeklom sa Kosova. Neke su došle prije 1999., druge tokom ratnih događaja, a treće poslije rata.

„Da nije bilo međunarodnih snaga…“

Posebno su potresna svjedočenja Bošnjaka prizrenskog kraja.
Ljudi koji su preživjeli 1999. godinu govore da je dolazak njemačkih i turskih jedinica KFOR-a bio presudan za njihovu sigurnost u danima kada su se albanske izbjeglice masovno vraćale na Kosovo.

Među dijelom Bošnjaka prizrenskog kraja i danas postoji uvjerenje da bi bez brzog dolaska međunarodnih snaga posljedice po Bošnjake i Gorance bile još teže.

To su svjedočenja ljudi koji su te dane preživjeli i kao takvo mora ostati zabilježeno.

Bošnjački politički predstavnici na Kosovu godinama su ukazivali i na značaj Ambasade Sjedinjenih Američkih Država i drugih međunarodnih predstavništava u zaštiti manjinskih prava.

Došlo se do apsurdne situacije da Bošnjaci, iako imaju svoje predstavnike u kosovskim institucijama, za ostvarivanje nekih prava moraju tražiti podršku stranih ambasada.

Među bošnjačkim političkim predstavnicima moglo se čuti upozorenje koje najbolje opisuje osjećaj nesigurnosti među Bošnjacima: bez podrške SAD i drugih međunarodnih predstavnika koji štite manjine, pitanje je koliko bi Bošnjaka danas uopšte ostalo na Kosovu.

Zašto Bošnjaci nemaju svoju lokalnu samoupravu?

Nije dovoljno imati nekoliko zagarantovanih mjesta u državnom parlamentu.

Za opstanak jedne male zajednice potrebni su škola, jezik, kultura, radna mjesta, lokalni budžet i mogućnost da stanovništvo odlučuje o razvoju prostora na kojem živi.

Bošnjački predstavnici godinama su pokretali pitanje formiranja lokalnih samouprava u sredinama sa koncentrisanim bošnjačkim stanovništvom.

Jedan od najpoznatijih zahtjeva odnosi se na Rečane i područje Prizrenske Župe.

Proces decentralizacije omogućio je stvaranje novih opština sa srpskom većinom i proširenje položaja pojedinih postojećih lokalnih zajednica. Turska zajednica ima Mamušu.

Bošnjaci, međutim, uprkos dugogodišnjim zahtjevima, nisu dobili odgovarajuću opštinu na prostoru svoje najveće koncentracije.

To pitanje bošnjački politički predstavnici moraju ponovo otvoriti.
Jer lokalna samouprava nije samo tabla sa nazivom opštine.

Ona znači budžet, zapošljavanje, škole, službenu upotrebu jezika, kulturu, infrastrukturu i mogućnost da zajednica sama određuje dio svojih razvojnih prioriteta.

Za malu zajednicu kojoj stanovništvo odlazi, to može biti pitanje opstanka.

Bošnjacima ne treba milostinja, treba im šansa da opstanu

Bošnjacima Kosova ne treba sažaljenje.

Treba im omogućiti da ostanu, rade i žive na svojoj zemlji.

Potrebni su posao, obrazovanje na bosanskom jeziku, privredni razvoj, kulturne institucije, zaštita identiteta i odgovarajuća lokalna samouprava tamo gdje postoje uslovi za njeno formiranje.

Potrebna im je snažnija veza sa Bosnom.

Potrebna im je snažnija veza sa Sandžakom.
Potrebni su im investitori.

Potrebne su stipendije njihovoj djeci.

Potrebno je povezivanje škola, univerziteta, kulturnih institucija i privrednika.

Jer kada posljednja bošnjačka porodica napusti jedno kosovsko selo, ne odlazi samo nekoliko stanovnika.
Sa njima odlazi i trag postojanja jednog naroda.

Ostaje prazna kuća.

Ostaje mezarje bez potomaka koji će ga obilaziti.

Nestaje dio kolektivnog pamćenja.

I prekida se višestoljetni kontinuitet jednog naroda na njegovom prostoru.

Zato ovo više nije samo pitanje kosovskih Bošnjaka.

Ovo je pitanje svih Bošnjaka.