Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”A na Dan kada od svakog naroda sakupimo gomilu onih koji su dokaze Naše poricali – oni će biti zadržani – i kad dođu, On će upitati: ‘Jeste li vi dokaze Moje poricali ne razmišljajući o njima, ili, šta ste to radili?'” (En-Neml, 83.-84.)
Ovo je jedan od ajeta koji jasno i nedvosmisleno podstiče čovjeka da traga za znanjem i spoznajom te da se ne upušta u raspravu o bilo kojem pitanju prije nego što ga upozna, razumije i sagleda sa svih strana. Jer, kako čovjek može donijeti pravedan sud o nečemu što nije dovoljno upoznao? Kako može poricati ono što nije istražio, razumio i o čemu nije razmislio?
Postoji, naime, jedna ljudska slabost koja je mnogo dublja od samog neznanja: čovjek često ne zna, ali ipak sudi kao da zna. Ne poznaje nešto, nije ga temeljito istražio, nije saslušao dokaz, a onda donosi presudu i izgovara kategoričku tvrdnju: ”To nije istina.”
Upravo pred takvu ljudsku drskost Kur'an postavlja pitanje koje će poricatelju biti postavljeno na Dan kada više neće biti moguće sakriti se iza neznanja, površnosti i naslijeđenih predrasuda: ”Zar ste poricali Moje ajete, a da ih niste znanjem obuhvatili, ili šta ste to radili?”
I šta će čovjek tada odgovoriti? Onaj ko poriče Allahove ajete i znakove kojima je ispunjen svijet oko njega morao bi, prije svega, objasniti na osnovu čega ih poriče. Ako u stvaranju ne vidi znakove Stvoritelja, na osnovu čega zaključuje da ono što vidi nema Onoga Koji ga je stvorio? Ako odbacuje ono što mu se pokazuje kroz sklad, poredak, život i zakonitosti svijeta, odakle mu sigurnost da iza svega toga ne stoji Mudri Stvoritelj?
Tu se otvara pitanje koje ovaj ajet čini tako snažnim i koje čovjeka potresa iz temelja: Kako možeš poricati Allahove znakove, a da ih prethodno nisi ni spoznao, ni razumio, ni znanjem obuhvatio?
Čovjeku je, naime, mnogo lakše izgovoriti: ”Ne vjerujem”, nego zastati i pitati: ”Jesam li zaista dovoljno spoznao ono što poričem?”
I možda je upravo u tome jedna od najčudnijih čovjekovih osobina: živi usred beskrajnog mora Allahovih znakova, svakoga dana prolazi između njih, a onda podigne pogled i upita: ”Gdje je dokaz?”
A pogledaj samo ono što ti je najbliže. Dovoljno je zastati pred jednim jedinim atomom pa da čovjek ostane zadivljen preciznošću i uređenošću svijeta koji ga okružuje. Dovoljno je pogledati jednu ćeliju pa shvatiti koliko je život dublji i složeniji od naše svakodnevne, površne predstave o njemu.
A onda pogledaj sebe. U vlastitom tijelu otkrit ćeš čitav svijet međusobno usklađenih procesa koje nisi stvorio, kojima ne upravljaš i čije tajne još uvijek nisi do kraja spoznao. Od jedne jedine ćelije započinje nastanak ljudskog bića: oblikuje se srce koje kuca, oko koje prima svjetlost, uho koje čuje, mišići koji pokreću tijelo, kosti koje ga nose i čitav niz životnih funkcija bez kojih čovjek ne bi mogao živjeti.
I sve se to odvija u njemu dok spava, razgovara, radi i dok o tome uopće ne razmišlja.
Ako, dakle, čovjek nije sposoban obuhvatiti ni sve pojedinosti jednog atoma, jedne ćelije ili vlastitog organizma, kako onda može tako olahko reći: ”Ne vidim Allahove znakove.”
Problem nije uvijek u odsustvu znaka. Problem može biti i u tome što ga čovjek nije dovoljno spoznao.
Kur'an, međutim, ne tvrdi da će svako ko ugleda znak nužno povjerovati. Čovjek može vidjeti dokaz, a zanijekati ga; može spoznati istinu, a zatim se pred njom uzoholiti. Može precizno opisati neku pojavu i objasniti zakonitosti prema kojima se ona odvija, a da pritom ne postavi dublje pitanje koje nadilazi samo objašnjenje načina na koji ona funkcionira: Zašto ovaj svemir uopće postoji? Zašto u njemu vladaju uređene zakonitosti koje ljudski razum može spoznavati? Kako razumjeti pojavu života u njegovoj zadivljujućoj složenosti i uređenosti?
Nauka nam omogućava da otkrivamo zakonitosti svijeta i razumijemo kako mnoge stvari funkcioniraju. To je veličanstven put spoznaje. Ali naučno znanje ne znači da je čovjek obuhvatio sve. Naprotiv, što se više širi krug našeg znanja, to jasnije postaje koliko je široko područje onoga što još ne znamo.
Istinsko znanje ne rađa oholost prema nepoznatom; naprotiv, ono čovjeka, kada je praćeno razboritošću, uči poniznosti pred veličinom onoga što još nije spoznao.
A upravo ovdje posebno snažno odzvanjaju riječi Uzvišenog Allaha: ”…a da ih niste znanjem obuhvatili.”
Kao da ovaj ajet čovjeku skreće pažnju na granice njegove spoznaje i upozorava ga da ne pretvara vlastito neznanje u dokaz protiv istine: ne žuri s poricanjem onoga što nisi dovoljno upoznao, istražio i znanjem obuhvatio.
Svemir nije mala knjiga čije su stranice već pročitane i čije je čitanje završeno. On je pred čovjekom otvorena knjiga. Svaki put kada okrene jednu stranicu, pred njim se otvore nove; svaki put kada spozna jednu zakonitost, pred njim se pojavi novo pitanje; svaki put kada podigne pogled prema nebu, pred njim se širi prostranstvo koje njegov razum ne može obuhvatiti.
Pa kako onda čovjek može gledati ovaj veličanstveni svemir, njegove zakonitosti, život i njegovu zadivljujuću uređenost, a zatim zatvoriti vrata svakom dubljem pitanju i izreći presudu: ”Nema Stvoritelja”?
Vjera ne traži od čovjeka da se odrekne razuma. Naprotiv, poziva ga da ga koristi, da gleda, promišlja i iz onoga što vidi izvodi pouke. Zato Kur'an neprestano poziva čovjeka da posmatra svijet oko sebe: ”Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto, i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta?!” (El-Gašije, 17.-20.)
A zatim kaže: ”U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene.” (Ali Imran, 190.)
Allahovi znakovi nisu daleko od čovjeka. Oni su svuda oko njega i u njemu: na nebu i na Zemlji, u vodi i zemlji, u biljci i životinji, u rađanju i smrti, u vlastitom tijelu i duši, u skladu svijeta koji ga okružuje i u njegovoj nemoći pred onim što se svakoga dana događa u njemu samome.
Ali nisu slijepe oči, već srca u grudima.
