Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Trodnevni koncerti Dine Merlina na stadionu Koševo u Sarajevu izazvali su brojne reakcije u bosanskohercegovačkoj javnosti. Jedni su ih doživjeli kao kulturni događaj i izraz savremenog načina života, dok su ih drugi osporavali iz vjerskih i moralnih razloga. Društvene mreže preplavile su rasprave o tome da li je muzika u islamu dopuštena ili zabranjena, da li musliman može prisustvovati ovakvim događajima i gdje se nalazi granica između vjerskih principa i savremenih društvenih tokova.

Gubitak svijesti o vrijednosti vlastite vjere otvara prostor tuđim pozivima

Međutim, dok su pojedini imami, profesori i hafizi raspravljali o muzici i koncertu, gotovo neprimjetno dogodilo se nešto što nije izazvalo ni približno toliko pažnje, a što bi trebalo ozbiljno zabrinuti svakoga kome je stalo do vjerskog identiteta muslimana.

Naime, na tom istom koncertu jedan kršćanski misionar iskoristio je okupljanje velikog broja ljudi, uglavnom Bošnjaka muslimana, da javno govori o svom vjerovanju i pozove prisutne muslimane da prihvate učenje koje islam smatra suprotnim samoj osnovi svoje vjere – vjerovanju u čisti tevhid.

I upravo se ovdje nalazi suština cijele priče. Problem nije jedan čovjek sa megafonom koji je govorio ono u šta vjeruje. On je samo pokazatelj jedne mnogo dublje stvarnosti. Njegov nastup razotkrio je koliko smo se udaljili od svijesti da je šehadet najveći emanet koji čovjek može nositi. Pokazao je koliko često islam posmatramo kao dio identiteta, kulture ili historijskog naslijeđa, a zaboravljamo da je islam prije svega živi odnos između čovjeka i njegovog Gospodara, svjesno prihvatanje Allahove Objave i odgovornost da se istina tevhida svjedoči pred čovječanstvom.

Ovaj događaj ogolio je i jednu drugu slabost: koliko je dio muslimana postao nesiguran u vlastitu vjeru i koliko se udaljio od svijesti prvih generacija muslimana, koje nisu imale potrebu da se izvinjavaju zbog onoga što nose, nego su s uvjerenjem i dostojanstvom pozivali ljude Allahu.

Razlika između tadašnjeg i današnjeg stanja nije samo u okolnostima, već u svijesti. Nekada su muslimani razumijevali da su nosioci emaneta i da je njihova dužnost svjedočiti istinu. Danas se, nažalost, sve češće suočavamo sa stanjem u kojem muslimani više objašnjavaju i opravdavaju vlastito postojanje nego što s punom sigurnošću i mudrošću svjedoče poruku koju nose.

Posebno zabrinjava činjenica da se posljednjih godina kod nekih muslimanskih vjerskih autoriteta više energije ulaže u uvjeravanje ljudi da islam nije strog, da nije zahtjevan i da nije suprotan savremenom načinu života, nego u podučavanje muslimana o tome zašto je islam Allahova posljednja i konačna objava čovječanstvu, zašto je tevhid temelj ljudskog spasa i zašto je vjera koju nosimo najveći emanet koji nam je povjeren. Kao da se plašimo jasno i dostojanstveno izgovoriti ono što Kur'an nedvosmisleno objavljuje: “Doista je kod Allaha jedina priznata vjera – islam.” (Ali Imran, 19.)

Naravno, to ne znači da musliman treba vrijeđati pripadnike drugih religija ili im osporavati pravo da vjeruju u šta hoće. Naprotiv, Kur'an naređuje pravednost, lijep dijalog i poštivanje ljudskog dostojanstva. Ali, jedno je poštovati tuđe pravo na vjerovanje, a sasvim drugo izgubiti svijest o vlastitoj istini ili je relativizirati kako bismo se nekome dopali.

Godinama se među muslimanima vode iscrpljujuće rasprave o mnogim pitanjima iz domena svakodnevnog života. Naravno, ta pitanja nisu nevažna. Islam nije ostavio čovjeka bez upute ni u jednom području njegovog života. Kur'an i Sunnet donose jasne principe i smjernice, a islamski učenjaci su kroz stoljeća ulagali veliki trud da objasne propise i odgovore na izazove različitih vremena.

Međutim, problem nastaje onda kada se izgubi osjećaj za redoslijed vrijednosti; kada pitanja koja pripadaju granama vjere počnu zauzimati mjesto koje pripada njenim temeljima, kada detalji zasjene osnove i kada se više energije troši na rasprave o tome šta je dopušteno, a šta zabranjeno, nego na ono što je najvažnije: da musliman upozna svoju vjeru, ispravno razumije značenje tevhida, očisti svoje vjerovanje od svega što mu se suprotstavlja, izgradi iskren odnos prema Allahu i nauči živjeti svoju vjeru kao svjesnu predanost Gospodaru svjetova.

Kad nosioci istine šute o njoj

Kur'an ne ostavlja nikakvu dilemu kada govori o najvećoj vrijednosti koju čovjek može sačuvati. To nije njegova popularnost, niti njegova kulturna prihvatljivost, niti sposobnost da se uklopi u duh vremena. To je njegov tevhid – čisto vjerovanje u jednog i jedinog Boga, Allaha, dželle šanuhu.

Upravo zato Allah, dželle šanuhu, širk naziva najvećom nepravdom: “Doista je mnogoboštvo velika nepravda.” (Lukman, 13.)

A budući da je tevhid temelj čovjekovog odnosa sa Stvoriteljem, islam jasno odbacuje svako vjerovanje koje narušava čistoću tog vjerovanja i Allahu pripisuje sudruga ili svojstva koja pripadaju samo Njemu.

Kur'an posebno govori o kršćanskom vjerovanju u božanstvenost Isaa, alejhis-selam, i kaže: ”Nevjernici su oni koji govore: “Bog je – Mesih, sin Merjemin!” A Mesih je govorio: “O sinovi Israilovi, klanjajte se Allahu, i mome i vašem Gospodaru! Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći.” Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane. (El-Maide, 72.-73.)

Islam, dakle, ne posmatra pitanje tevhida kao jednu od mnogih vjerskih tema, nego kao samu osnovu vjere. Od njega sve počinje i njemu se sve vraća. Namaz, post, moral, ibadet, međuljudski odnosi i cjelokupan život muslimana imaju smisla samo ako počivaju na čistom i iskrenom vjerovanju u Jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu.

Stoga ovaj događaj ne treba posmatrati samo kao usputnu epizodu sa jednog koncerta. On je ogledalo jednog duhovnog stanja. Jer narod koji izgubi svijest o vrijednosti svoje vjere i njenih temeljnih principa prije ili kasnije postaje plodno tlo za tuđe ideje, tuđa vjerovanja i tuđe pozive.

Problem našeg vremena nije samo u tome što drugi glasno govore ono u šta vjeruju. Problem je kada oni koji nose istinu počnu šutjeti o njoj. Kršćanski misionar nije proizveo ovu krizu. On ju je samo razotkrio. Pokazao nam je koliko smo se udaljili od vremena kada su muslimani bili narod koji je druge pozivao Allahu, a ne zajednica koja se sve češće osjeća obaveznom da opravdava vlastitu vjeru pred duhom vremena.

Ovaj događaj trebao bi, prije svega, potaknuti na ozbiljno preispitivanje one kojima je povjeren emanet tumačenja i prenošenja Allahove vjere. Jer, ako su učenjaci nasljednici vjerovjesnika, onda njihova odgovornost ne može biti svedena samo na odgovaranje na pojedinačna pitanja i rješavanje pravnih dilema. Njihova prvobitna misija jeste da u srcima muslimana učvrste tevhid, probude ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, izgrade islamski identitet i odgoje generacije koje će svoju vjeru nositi s uvjerenjem, znanjem i dostojanstvom.

Zato je najveći izazov našeg vremena vratiti islam iz sfere običaja, tradicije i kulturnog identiteta u sferu živog uvjerenja koje oblikuje čovjekove misli, vrijednosti i postupke. Vratiti Kur'an iz prostora povremenog učenja u prostor svakodnevnog vođenja. Jer musliman koji razumije veličinu tevhida i vrijednost poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neće svoju vjeru doživljavati kao teret koji treba opravdavati pred drugima, nego kao najveći dar kojim ga je Allah počastio. Takav čovjek neće biti nesiguran u ono što nosi niti će osjećati potrebu da umanjuje istine svoje vjere kako bi se uklopio u očekivanja vremena.

Vrijeme je da se muslimani vrate sebi – ne sebi kao narodu, naciji ili kulturi, nego sebi kao nosiocima šehadeta. Da ponovo razumiju da islam nije samo identitet po kojem se prepoznajemo među ljudima, nego živa veza koja nas povezuje sa našim Gospodarom, daje smisao našem postojanju i određuje naš put i na ovom i na budućem svijetu.

Jer narod koji je spoznao svog Gospodara ne može biti duhovno poražen. A srce koje je ispunjeno tevhidom ne traži drugu svjetlost mimo Allahove svjetlosti, kao što je Uzvišeni rekao: “Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.” (El-Bekare, 257.)