Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama, a i vijesti o vama provjeravaćemo.” (Muhammed, 31.)
Ovaj ajet podsjeća nas da se čovjekova iskrenost i postojanost u vjeri najjasnije pokazuju onda kada život pred njega postavi iskušenje koje traži da svoje riječi potvrdi djelom. Dok nema velikog iskušenja, lahko je govoriti o principima i zaklinjati se u njih. Pravo lice čovjeka pokazuje se u trenucima velikih iskušenja, onda kada mu se ponudi ono za čime ljudska duša žudi: vlast, sigurnost, bogatstvo i ugled, a zauzvrat se od njega zatraži da napusti ono čemu je bio odan. Tada riječi više nisu dovoljne. U takvom času vjera prestaje biti samo riječ koju čovjek izgovara i postaje zavjet koji se potvrđuje vlastitim izborom.
Jedna takva priča vezana je za Adžemi-pašu es-Sa'duna, istaknutog prvaka porodice es-Sa'dun, koja je predvodila veliku plemensku konfederaciju Muntefik u južnom Iraku.
Kada su Britanci 1914. godine započeli invaziju na Irak, Adžemi-paša stao je uz Osmansku državu i borio se protiv britanskih snaga. Njegova borba u ratnim godinama predstavljala je ozbiljnu prepreku britanskom napredovanju na području Muntefika. Osmanske vlasti dodijelile su mu čin mîr-i mîrân (emir nad emirima), visok vojni čin u Osmanskom Carstvu, kao priznanje za njegove ratne zasluge.
Prava težina njegove odluke pokazala se tek kada mu se otvorila mogućnost da izabere drugi put. U vremenu kada je rat mijenjao političke odnose i kada su pojedini arapski prvaci i vodeće porodice tražili svoje mjesto u novom poretku koji se rađao uz britansku podršku – od Šerifa Husejna i njegovih sinova, koji su otvoreno ustali protiv Osmanlija, do porodice Al Saud u Nedždu i porodice Al Sabah u Kuvajtu, koje su također gradile odnose s Britancima, svaka u svojim političkim okolnostima i prema vlastitim interesima.
U takvom vremenu pred Adžemi-pašom otvorila se mogućnost da izabere isti put. Mogao je procijeniti da će Osmanlije izgubiti, da se treba pobrinuti za sebe, svoju porodicu i svoj položaj i da je razumno prikloniti se nadolazećoj sili. Ponude koje su mu stizale iz britanskih krugova bile su upravo takve da je mogao očekivati položaj i vlast ako napusti Osmanlije.
Naime, historijski dokumenti navode da je britanski agent Thomas Edward Lawrence, poznat kao Lorens od Arabije, ponudio Adžemi-paši da izda hilafet u zamjenu za to da nakon završetka rata bude postavljen za vladara Iraka, upravo onako kako su Englezi obećavali šerifu Husejnu i njegovim sinovima. Međutim, Adžemi-paša je to odlučno odbio.
Britanski visoki komesar Sir Percy Cox također je pokušao pridobiti Adžemi-pašu ponudom da postane vladar južnog područja Iraka. I tu je ponudu odbio.
Prema predaji koju prenose kasniji izvori, kada ga je njegov amidža upitao zbog čega je u ratu stao uz Osmanlije, odgovorio je: ”Englezi su bili osvajači i nevjernici. Kako da stanem uz njih protiv svoje osmanske muslimanske braće, ljudi koji su živjeli s nama, s kojima smo jeli i zajedno klanjali namaz? To je protiv naših arapskih običaja i naših islamskih vrlina. Mi smo se zakleli Kur'anom na odanost hilafetu.”
Njegova odluka, dakle, nije proistekla iz uvjerenja da će Osmanlije sigurno pobijediti. Naprotiv, kako se rat približavao kraju, postajalo je sve očiglednije da se odnos snaga okreće protiv Osmanskog Carstva.
Tu se vraćamo kur'anskoj slici iskrenih i postojanih vjernika, čiji se iman potvrđuje upravo onda kada je najteže: ”Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmijenili.” (El-Ahzab, 23.)
Slom Osmanske države nije označio i kraj Adžemi-pašinog puta. Naime, on nije ostao u Iraku pod novom britanskom okupacionom vlašću. Godine 1920. otišao je u Anadoliju, gdje je učestvovao u borbama oko Urfe, a kasnije je nastavio život u Turskoj.
Irački političar Abdulaziz el-Kassab navodi da ga je sreo u Ankari nakon završetka Prvog svjetskog rata i pozvao ga da se vrati u Irak. On mu je tada rekao: ”Kako da se vratim kada Englezi vladaju zemljom, a ja nemam snage da se protiv njih borim?”
U zapisima koji prenose riječi Mustafe Kemala Ataturka navodi se da je Ataturk poznavao Adžemi-pašu i govorio s uvažavanjem o njegovoj ličnosti i njegovoj privrženosti ”svetom položaju hilafeta”.
Te riječi danas imaju posebnu historijsku težinu. Jer čovjek koji je s uvažavanjem govorio o Adžemi-pašinoj privrženosti hilafetu nekoliko godina kasnije bio je među ključnim političkim akterima procesa koji je doveo do njegova ukidanja.
Adžemi-paša je umro u Ankari 29. oktobra 1960. godine. Turske vlasti su, u znak priznanja njegovoj odanosti Osmanskom hilafetu i borbi protiv britanske okupacije i njenih arapskih saveznika tokom Prvog svjetskog rata, dale ime Adžemi-paše es-Sa'duna jednoj velikoj ulici u provinciji Šanliurfa, na jugoistoku zemlje.
Život Adžemi-paše nije završio njegovom smrću. Iza sebe je ostavio djelo koje je sačuvalo njegovo ime od zaborava i lijep spomen u srcima generacija muslimana, čije će ga dove i blagoslovi pratiti sve do Sudnjega dana. Nasuprot njemu, pohlepni izdajnici koji su, vođeni žudnjom za vlašću, okrenuli oštrice svojih sablji i cijevi svojih pušaka protiv muslimana i udarili na hilafet, ostavili su iza sebe sramotu i prokletstvo. Takva je sudbina izdajnika kroz sva vremena. Njihova sramota ne prestaje njihovom smrću i njih će prokletstvo pratiti sve do Dana proživljenja i susreta s Gospodarom svjetova.
