Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Dvanaesti rebiul-evvel je dan koji nas vraća uspomeni na rođenje posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeka čijim je dolaskom na svijet stigla najradosnija vijest čovječanstvu: vijest o Objavi koja će čovjeka izvesti iz tmina neznanja u svjetlo vjere, iz bespuća zablude na put upute i iz ropstva stvorenjima u slobodu robovanja samo Allahu.

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio je Vjerovjesnik koji je donosio radosne vijesti, kao što se navodi u ajetu: ”O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje.” (El-Ahzab, 45.)

I upravo je ta dimenzija njegove poslaničke misije od posebne važnosti za naše vrijeme. Jer čovjek može podnijeti mnogo toga dok god u sebi nosi nadu. Može izdržati nevolju, gubitak, poraz i nepravdu ako vjeruje da ono što danas izgleda kao kraj nije nužno i konačni kraj. Ali kada se ugasi nada, čovjek često izgubi i snagu da se bori za ono u šta vjeruje.

Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u srca vjernika unosio nadu čak i onda kada su okolnosti govorile da za nju nema mjesta.

Svjetlo nade i radosnih vijesti bilo je povezano s ličnošću Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, još prije njegovog rođenja, na dan njegovog rođenja, a i nakon njegovog rođenja.

Prije rođenja, njegov dolazak najavio je i obradovao njime Isa, alejhis-selam, kada je rekao: ”A kada Isa, sin Merjemin, reče: ‘O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći’ – i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: ‘Ovo je prava vradžbina!'”  (Es-Saff, 6.)

Na sâm dan njegovog rođenja pojavile su se radosne vijesti i znakovi velikog događaja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Moja majka je vidjela kao da je iz nje izašlo svjetlo koje je obasjalo dvorce Šama.” (Hadis bilježe Ibn Hiban i El-Hakim)

U nekim predajama navodi se i da se u noći njegovog rođenja zatresao Kisrin dvorac i da je s njega palo četrnaest tornjeva.

U godini njegova rođenja dogodilo se i ono što Kur'an čuva kao trajno svjedočanstvo: Ebreha, silnik koji je krenuo prema Mekki da sruši Ka'bu, zajedno sa svojom vojskom doživio je potpuni poraz.

Uzvišeni Allah objavio je: ”Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio?” (El-Fil, 1.-5.)

Radosna vijest usljed opsade

Radosne vijesti bile su trajno prisutne u Poslanikovom načinu života i poslaničkoj praksi. One su budile nadu i potiskivale očaj iz srca njegovih ashaba, kao i iz srca onih koji će doći poslije njih.

To se posebno jasno vidi u jednom od najtežih trenutaka njegovog poslaničkog života, u Bitki na Hendeku. Medina je bila opkoljena sa svih strana, neprijateljske vojske nadirale su izvana, a opasnost je prijetila i iznutra, od munafika i jevrejskog plemena Benu Kurejza, koje je raskinulo sporazum s muslimanima i otvoreno se stavilo na stranu neprijatelja.

Kur'an opisuje to stanje muslimana: ”Kad su vam vojske došle i odozgo i odozdo, i kad su oči vaše bile uprte jedino u neprijatelja, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali – tada su vjernici bili u iskušenje stavljeni i ne mogu biti gore uznemireni.” (El-Ahzab, 10.-11.)

U tim teškim okolnostima, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dopuštao da očaj ovlada srcima. Naprotiv, on se nadao dobru i donosio radosne vijesti.

U predaji od Bera'a ibn Aziba, radijallahu anhu, prenosi se da su, kopajući hendek, naišli na veliku stijenu koju nisu mogli razbiti. Požalili su se na to Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on došao, uzeo kramp i rekao: ”Bismillah!” Udario je njime i razbio trećinu stijene, a zatim rekao: ”Allahu ekber! Dati su mi ključevi Šama. Tako mi Allaha, upravo sada pred sobom vidim njegove crvene dvorce!”

Potom je udario drugi put i razbio drugu trećinu stijene, rekavši: ”Allahu ekber! Dati su mi ključevi Perzije. Tako mi Allaha, upravo sada pred sobom vidim bijeli dvorac u Medainu!”

A kada je treći put udario i razbio preostali dio stijene, rekao je: ”Allahu ekber! Dati su mi ključevi Jemena. Tako mi Allaha, upravo sada sa ovog mjesta vidim vrata Sane!”

Kur'an je prepun prizora nade i radosnih vijesti koje se pojavljuju usred bola, suza i iskušenja, budeći u srcima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih ashaba, a zatim i cijelog ummeta čvrsto uvjerenje da Uzvišeni Allah neće napustiti Svoje iskrene robove i da će On upotpuniti Svoje svjetlo, makar to nevjernicima bilo mrsko.

Uzvišeni Allah kaže: ”I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide – a Allah ne voli nevjernike – i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio.” (Ali Imran, 139.-141.)

Ove riječi nisu spuštene u vrijeme sigurnosti, blagostanja i pobjedničkog zanosa. One su došle nakon Uhuda – nakon što se ono što je izgledalo kao sigurna pobjeda pretvorilo u težak poraz usljed kojeg je ubijeno sedamdeset ashaba, dok je i sâm Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio teško ranjen. Ebu Sufjan i mušrici iz Kurejša likovali su zbog onoga što se dogodilo.

U takvom času, kada je ljudska snaga bila na granici izdržljivosti, stigla je radosna vijest s neba.

Došla je da im otkrije smisao iskušenja, da ih vrati njihovom Gospodaru, da im pokaže gdje su pogriješili, da očisti njihova srca od slabosti i upozori ih na uzroke slabosti i neuspjeha.

Stanje muslimana prije objave ovih ajeta bilo je izuzetno teško. Kako i ne bi bilo, kada su ashabi, od siline onoga što ih je zadesilo, zanijemili i zbunjeno šutjeli, okupljeni oko Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok mu je krv tekla s mubarek lica.

Tada, usred tuge i briga koje su pritisnule ashabe, stiže objava i radosna vijest koju donosi melek Džibril: ”I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” (Ali Imran, 139.)

Ovdje kur'anska poruka prestaje biti samo historijsko sjećanje i postaje živa poruka svakom vremenu. Koliko je samo danas muslimanskih srca pritisnuto brigom, tugom i osjećajem nemoći? Koliko je porodica koje žive između ruševina, gladi, progona i straha, koliko ljudi koji svakodnevno gledaju prizore nasilja, poniženja i nepravde, a zatim se pitaju: dokle? Kada će se promijeniti ovo stanje? Hoće li nepravda zauvijek ostati tako silna, a muslimani tako bespomoćni?

Upravo ovakvi trenuci zahtijevaju da se vratimo Allahovim riječima koje su tada bile utjeha i lijek za srce Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i srca njegovih ashaba. One bude nadu, čvrsto uvjerenje i postojanost u suočavanju s iskušenjima: ”A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide.” (Ali Imran, 140.)

Kada su, u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Perzijanci, koji su bili vatropoklonici, teško porazili Bizantince, koji su bili kršćani, vijest o tome stigla je do muslimana i ražalostila ih, dok su mušrici Kurejša slavili pobjedu vatropoklonika i u njoj vidjeli priliku da se narugaju muslimanima.

Tada je stigla Objava koja je nadilazila logiku trenutka: ”Elif Lām Mīm. Bizantinci su pobijeđeni u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti za nekoliko godina – i prije, i poslije, Allahova je odluka – i tada će se vjernici radovati.” (Er-Rum, 1.-4.)

I doista, nekoliko godina kasnije Bizantinci su porazili Perzijance. Ono što je izgledalo kao trajna promjena odnosa snaga pokazalo se prolaznim stanjem.

Ali vrijednost ove kur'anske vijesti nije samo u tome što je najavila jedan historijski preokret. Ona ostaje prisutna u svijesti vjernika da, i kada zabluda ima svoj trenutak pobjede, istina također ima svoje trenutke pobjede.

Ako zabluda danas pokazuje svoju silu, širi se i divlja, to nije stanje koje će vječno trajati i koje se nikada neće promijeniti. Nakon tog naleta i tog kruga doći će, Allahovom dozvolom, novi krug u kojem će konačna pobjeda pripasti istini.

Vjernik živi između Allahovog obećanja i njegovog ostvarenja

Zato, dok se prisjećamo rođenja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neka u našim srcima ostane živo ono što je nosila njegova poslanička misija: čvrst oslonac na Allaha i nada koja ne gasne pred teškoćama i iskušenjima.

Zar nije još u godini njegovog rođenja stigla vijest o propasti vojske oholog silnika koji je krenuo prema Mekki s namjerom da sruši Ka'bu. Ono što je izgledalo kao nezaustavljiva sila zaustavljeno je prije nego što je ostvarilo svoju namjeru.

Mnogo godina kasnije, u vremenu Hudejbije, kada su muslimani prihvatali odredbe sporazuma koje su im teško padale i koje su neki među njima doživljavali kao poniženje, prema jednom od poznatih tumačenja stigla je vijest o pobjedi Bizantinaca nad Perzijancima – upravo onoj pobjedi koju je Kur'an bio najavio u vremenu kada je sve ukazivalo na suprotan ishod. Ta je vijest u ranjena srca muslimana unijela radost i podsjetila ih da trenutni odnos snaga nije konačna presuda.

A onda, nakon nekoliko stoljeća, u Damask, Halep i druge krajeve muslimanskog svijeta stigla je vijest koja je zvučala gotovo nevjerovatno: mongolska vojska poražena je u Bitki kod Ajn Džaluta u Palestini, u septembru 1260. godine. O Mongolima se govorilo kao o sili koju je gotovo nemoguće zaustaviti, pa je među ljudima kružila izreka: ”Ako ti neko kaže da su Mongoli poraženi, nemoj mu vjerovati.”

Stoga, dok danas pred našim očima gledamo nepravdu, stradanje i silu koja se čini gotovo nedodirljivom, ne smijemo dopustiti da nas težina trenutka liši čvrstog oslonca na Allaha. Ne znamo kada će doći preokret niti kojim će putem Allah otvoriti izlaz. Ali znamo ono što je najvažnije: konačni ishod nije u rukama ljudi, država i vojski, ma koliko njihova moć u jednom trenutku izgledala velika i nedostižna. Vlast nad ishodom pripada Allahu.

A nakon radosne vijesti sure Er-Rum dolazi i jasna naredba koja pokazuje kako vjernik treba živjeti između obećanja i njegovog ostvarenja: ”A ti budi strpljiv! Allahovo obećanje je, zaista, istina i neka te nikako ne obmanu oni koji čvrsto ne vjeruju.” (Er-Rum, 60.)

Kao da nam Kur'an time govori: radosna vijest nije poziv na pasivno čekanje, nego na postojanost. Nada nije suprotnost djelovanju, nego njegova unutrašnja snaga. Ko vjeruje u Allahovo obećanje ne sjedi skrštenih ruku čekajući da se okolnosti same promijene; on ostaje vjeran istini, čini ono što je do njega i strpljivo podnosi ono što ne može promijeniti.

Kada nam se učini da je put predug, da je noć mračna, da su sile zla prevelike a naše mogućnosti premale, neka u nama ostane ono što je nosilo srca najboljih generacija: sabur bez očaja, nada bez naivnosti, djelovanje bez panike i nestrpljenja te postojanost koja ne zavisi od slike trenutka.