Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U historiji islamske misli mjesto i značaj pojedinih ličnosti ne mogu se odrediti samo na osnovu biografskih podataka, hronologije njihovog života i bibliografije njihovih djela. Njihovo mjesto u historiji određuje, prije svega, odnos prema vremenu u kojem su živjeli, pitanja koja su pred njima stajala i odgovori koje su na njih ponudili, ali i način na koji su vlastita uvjerenja pretvarali u životni stav. Tek kada se riječ, djelo i lična žrtva posmatraju kao dijelovi iste cjeline, postaju jasni stvarna težina i vrijednost jednog intelektualnog i duhovnog naslijeđa. U tom smislu, život Sejjida Kutba predstavlja jednu od upečatljivijih stranica moderne historije islamske misli.

Sejjid Kutb rođen je 1906. godine. Nije se ženio, poput još nekih istaknutih islamskih učenjaka koji nisu zasnivali porodicu. Među učenjacima koji su živjeli neoženjeni, a čije je biografije zabilježio šejh Abdul-Fettah Ebu-Gudde, bili su: Ibn Džerir et-Taberi, Ibn Tejmijje, imam En-Nevevi, Ez-Zamahšeri, Ibnun-Nefis, Bišr el-Hafi i Said Nursi.

Sejjid Kutb svoj je intelektualni i politički put započeo izvan organiziranog islamskog pokreta. Bio je književnik, pjesnik, književni kritičar i mislilac. Radio je kao učitelj, a zatim kao visoki službenik u egipatskom Ministarstvu prosvjete.

Vijest koja je promijenila njegov život

Jedan od ključnih trenutaka u njegovom životu dogodio se tokom njegovog boravka u Americi, gdje je od 1948. do 1950. godine boravio radi proučavanja tamošnjeg obrazovnog sistema. Tamo je, prema njegovim vlastitim kazivanjima, doživio snažan unutrašnji potres nakon vijesti o ubistvu Hasana el-Benne 12. februara 1949. godine.

Naime, kako je sâm pričao, primijetio je neobične znakove radosti među pojedinim ljudima koje je susretao. Kada je upitao zbog čega se pokazuje takva radost, odgovor je glasio: ”U Egiptu je ubijen jedan od najopasnijih neprijatelja Amerike i Zapada. To je Hasan el-Benna, vođa Muslimanske braće.”

Zašto bi smrt čovjeka kojeg nije lično poznavao izazvala takvu reakciju u dalekoj Americi? To pitanje nije ga ostavilo ravnodušnim. U El-Benni je počeo prepoznavati značaj čovjeka čiji je utjecaj bio mnogo veći nego što je do tada razumijevao. Tada je odlučio da se vrati u Egipat. Stupio je u kontakt s Muslimanskom braćom i pridružio im se, da bi vrlo brzo postao jedan od njihovih najpoznatijih i najutjecajnijih mislilaca i idejnih predvodnika.

Sejjid Kutb je nakon revolucije 1952. godine, u kojoj su Muslimanska braća svojim širokim narodnim utjecajem imala važnu ulogu, isprva podržavao promjene koje su srušile monarhiju kralja Faruka. Međutim, kada je Džemal Abdel-Naser svrgnuo predsjednika Muhameda Nedžiba i preuzeo vlast, odnosi između novog režima i Muslimanske braće brzo su se pretvorili u otvoreni sukob. Sejjid Kutb je uhapšen 1954. godine i, nakon kratkog puštanja, ponovo zatvoren te osuđen na petnaest godina robije. Iz zatvora je pušten nakon deset godina, teško bolestan, ali je već naredne godine ponovo uhapšen. U montiranom procesu osuđen je na smrt i 29. augusta 1966. godine pogubljen vješanjem po naredbi Nasera.

Pokušaji da se njegova smrt spriječi nisu izostali. Među onima koji su intervenirali bio je i kralj Fejsal ibn Abdul-Aziz, ali Naser nije povukao naredbu. Sejjid Kutb je tako, u šezdesetoj godini života, završio svoj život pod vješalima režima koji ga je godinama držao u zatvoru.

Njegovi posljednji dani, međutim, otkrivaju više od same političke prirode tog sukoba. Kada ga je sestra, iz ljubavi i straha za njegov život, zamolila da zatraži pomilovanje od Nasera, odbio je napisati molbu riječima: ”Prst koji svjedoči Allahovu jednoću ne može napisati riječ kojom bi priznao vlast tiranina.”

Nedugo prije pogubljenja uveli su mu jednog čovjeka koji je sebe smatrao šejhom, da ga podstakne da izgovara šehadet prije smrti. Sejjid Kutb ga je pogledao s osmijehom i rekao: ”A zar nisam zatvoren upravo zbog la ilahe illallah, i zar upravo zbog la ilahe illallah neću biti pogubljen?!”

Naraštaj koji je posijala Allahova ruka ne može požnjeti ljudska ruka

Neposredno prije pogubljenja, dok je bio s grupom zatvorenika iz redova Muslimanske braće, oni su ga savjetovali i nagovarali da zatraži pomilovanje od Nasera, baš kao što ga je molila i njegova sestra. Svoje savjete obrazlagali su riječima da je Sejjid Kutb dragocjeno blago, čovjek kakav se rijetko rađa, te da bi njegovo pogubljenje predstavljalo nenadoknadiv gubitak za islamski poziv i ummet. A njegov odgovor bio je: ”Naraštaj koji je posijala Allahova ruka ne može požnjeti ljudska ruka.”

U toj rečenici nije samo prkos prema Naseru niti lična hrabrost pred smrću. Ona izražava uvjerenje da vlast može presuditi čovjeku, ali ne može presuditi onome što je kroz njegovu riječ, znanje i žrtvu već posijano u srcima drugih muslimana.

Sejjid Kutb je bio islamski učenjak koji je tumačio Kur'an, ali je on bio i književni kritičar i pjesnik. Bilo da je pisao prozu, eseje, tefsir ili stihove, njegovo pero ispisivalo je za naraštaj islamskog preporoda riječi ispunjene svjetlošću, noseći u sebi iskrenost, hrabrost, odlučnost i postojanost.

Nekoliko odlomaka iz njegovog obimnog intelektualnog naslijeđa dovoljno je da pokaže širinu tema kojima se bavio i pronicljivost kojom je promatrao svijet svoga vremena.

Njegova kritika nije bila usmjerena samo prema pojedinim političkim režimima, nego i prema ideološkim obrascima koji su vjeru nastojali svesti na područje privatnog života, dok bi pitanja vlasti, društva, ekonomije i slobode ostala izvan njenog domašaja.

Govoreći o islamu kakav su Amerika i njeni saveznici željeli vidjeti u arapskom svijetu, Sejjid Kutb je takvu predstavu vjere nazvao ”američkim islamom”.

Isto tako, s posebnom pažnjom posmatrao je položaj muslimanskih naroda u svijetu kojim je dominiralo nadmetanje velikih sila. U knjizi Svjetski mir i islam upozoravao je da će se sukob Amerike i Sovjetskog Saveza, ako do njega dođe, voditi daleko od njihovih vlastitih granica, na prostoru muslimanskih zemalja, dok će posljedice tog sukoba snositi upravo narodi koji u njemu nisu njegovi stvarni akteri: ”Točak rata između Amerike i Sovjetskog Saveza okretat će se izvan njihovih zemalja – u Iranu, Iraku, Pakistanu, Afganistanu i na područjima bogatim naftom. I bez obzira na to pobijedi li jedna ili druga strana, mi ćemo iz toga izaći kao hrana, poput miševa u njihovim poljima za ispitivanje oružja.”

Sloboda koja ne pristaje na ropstvo

Za Sejjida Kutba sloboda nije bila samo politička kategorija. Ona je prije svega pitanje čovjekova dostojanstva i njegove spremnosti da se ne pretvori u roba, čak ni onda kada ropstvo donosi privid sigurnosti, korist ili materijalni užitak.

Govoreći o ljudima koji pristaju na poniženje radi prolaznih interesa, napisao je: ”Robovi koji bježe od slobode, kada ih gospodar otjera, traže drugog gospodara, jer u njihovim dušama postoji snažna potreba za ropstvom. Ako ih niko ne porobi, njihove duše osjete žeđ za ropstvom, pa se bacaju pred tuđe pragove i umiljavaju im se, ne čekajući ni znak gospodarovog prsta da bi pred njim pali ničice.

Oni ne razumiju motive slobodnih ljudi koji teže slobodi, pa oslobođenje smatraju pobunom, dostojanstvo ohološću, a čast zločinom. Zbog toga svoju neobuzdanu srdžbu usmjeravaju protiv slobodnih ljudi koji ne žele hoditi u povorci robova.”

Zbog toga njegova biografija nije samo priča o jednom islamskom učenjaku, književniku ili političkom zatvoreniku. Ona je, prije svega, priča o odnosu između uvjerenja i cijene koju je čovjek spreman platiti za njega.

Njegov intelektualni opus obuhvata veći broj djela iz oblasti islamske misli, društvene etike, politike i tefsira. Među najpoznatijim su Socijalna pravda u islamu, Znakovi na putu, Svjetski mir i islam i U okrilju Kur'ana (Fi zilalil-Kur'an). Posebno mjesto među njima pripada upravo Zilalu, njegovom tefsirskom djelu koje je prevedeno na više svjetskih jezika i koje je izvršilo snažan utjecaj na savremenu islamsku misao i način razumijevanja Kur'ana. Veliki dio ovog djela nastajao je iza zatvorskih zidova, ali njegov domet nikada nije ostao omeđen zidovima ćelije. Njegove stranice prešle su granice Egipta, arapskog svijeta i jedne historijske epohe.

Sejjid Kutb je pogubljen 29. augusta 1966. godine. Oni koji su ga pogubili vjerovali su da će njegovom smrću biti okončano i širenje njegovih ideja. Međutim, njegove knjige nastavile su svoj put tamo gdje on više nije mogao otići. Čitali su ih i čitaju ljudi koji ga nikada nisu upoznali, u zemljama koje nikada nije posjetio i u naraštajima koji nisu ni bili rođeni kada je pogubljen. Tako je njegova smrt, paradoksalno, označila novi početak života njegove riječi.

Upravo zato, šest decenija nakon njegovog pogubljenja, ostaje živa i njegova vlastita misao: ”Naše riječi ostaju poput voštanih nevjesta sve dok ne umremo za njih. A kada za njih umremo, u njih se udahne život i one postanu žive.”