Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Kada se govori o velikim grijesima, najčešće se pomisli na blud, alkohol, krađu i druge prijestupe koje islam jasno zabranjuje. Međutim, razumijevanje velikih grijeha ne bi smjelo ostati zarobljeno u okviru pojedinačnih grijeha čija se šteta i posljedice mogu ograničiti na pojedinca ili njegovu porodicu. Postoje, naime, pogubni grijesi i razorni oblici razvrata koji se u naše vrijeme promoviraju, a čije se posljedice ne zaustavljaju na onome ko ih čini, niti ostaju unutar njegove porodice, već se šire na cjelokupno društvo.

Upravo na ovu dimenziju velikih grijeha upozoravao je šejh Jusuf el-Kardavi kada je govorio o velikim grijesima našeg vremena koji su po svojoj prirodi i društvenim posljedicama mnogo pogubniji od onih grijeha koje ljudi tradicionalno prepoznaju kao velike.

Naime, šejh Jusuf el-Kardavi u svojoj knjizi Pobožnost i asketizam (El-ver'u vez-zuhd) podsjeća da ljudi velike grijehe često svode na blud, alkohol i slične prijestupe, dok zanemaruju grijehe kojima se razaraju politički, ekonomski, društveni, moralni i odgojni temelji zajednice.

Kad se emanet vlasti povjeri nedostojnima

Među velike grijehe našeg vremena šejh El-Kardavi najprije ubraja falsificiranje izbora. To nije obična prevara čija se šteta završava na pojedincu. Kada se falsificira izborna volja građana, ne krade se samo jedan glas, već se čovjeku oduzima pravo da slobodno odlučuje o vlastitoj i budućnosti svoje zajednice. Glas koji je trebao biti izraz njegove slobodne volje pretvara se u sredstvo obmane, a vlast koja je trebala biti izraz povjerenja građana postaje rezultat prevare.

Još je teži grijeh kada se na javne funkcije svjesno dovode ljudi koji nisu dostojni tog povjerenja. Šejh El-Kardavi posebno navodi izbor trgovaca drogom i njima sličnih ljudi u predstavnička tijela. Ovdje više nije riječ samo o pogrešnom političkom izboru, nego o svjesnom predavanju emaneta onome za koga se zna da ga neće čuvati.

Zato je pitanje izbora mnogo ozbiljnije od pukog zaokruživanja nečijeg imena na glasačkom listiću. Glas nije samo izbor, on je i povjerenje. A povjerenje, posebno kada se nekome daje vlast nad pravima, imovinom i životima drugih ljudi, nije moralno neutralan čin.

Naravno, čovjek ne može odgovarati za ono što nije znao niti za ono što nije mogao predvidjeti. Ali kada zna da je neko nepravedan, korumpiran, pokvaren ili nedostojan javne funkcije, pa ga ipak svjesno podržava i doprinosi njegovom dolasku na vlast, tada više nije riječ samo o političkom opredjeljenju. Tada se postavlja pitanje njegove odgovornosti pred Allahom za ono čemu je svojom podrškom pomogao.

Još je teže kada se podrška daje zbog novca, položaja, stranačke koristi, lične usluge ili nade da će vlast pogodovati ”nama” i ”našima”. Tada čovjek vlastitu korist stavlja iznad prava drugih ljudi, ne mareći što će oni cijenu takvog izbora možda platiti svojim pravima, slobodom ili budućnošću.

Zbog toga šejh El-Kardavi falsificiranje izbora i svjesno dovođenje nedostojnih ljudi na vlast ne posmatra kao obične političke prijestupe. Njihova težina proizlazi iz činjenice da se njima nepravdi omogućava da dobije institucionalni oblik i da raspolaže moći kojom može zadirati u prava i živote drugih ljudi.

Medijska promocija nepravednih i pokvarenih političara

Međutim, odgovornost za nepravdu ne završava se na onima koji je neposredno provode. Stoga šejh El-Kardavi među velike grijehe našeg vremena ubraja i promoviranje nepravednih i pokvarenih političara i vladara od strane ljudi iz medija, politike i utjecajnih krugova.

Takvo djelovanje nije samo pitanje političke naklonosti ili slobode javnog mišljenja. Kada čovjek zna kakav je neki političar ili vlastodržac, zna za njegovu nepravdu i pokvarenost, a ipak se trudi da ga pred ljudima predstavi kao pravednog, sposobnog i dostojnog povjerenja, on svojim utjecajem pomaže ljudima da pogrešno procijene onoga kome će povjeriti vlast. Time se obmana pretvara u sredstvo kojim se nepravdi pribavljaju ugled i legitimitet, a nedostojnom čovjeku podrška potrebna da se domogne vlasti.

Uzvišeni Allah objavio je: ”I ne potpomažite se u grijehu i neprijateljstvu.” (El-Ma'ida, 2.) Ovaj kur'anski princip ne odnosi se samo na onoga ko grijeh neposredno čini. Čovjek može biti saučesnik u nepravdi i onda kada je sâm ne izvršava: kada je podržava novcem, političkim utjecajem, javnim ugledom i medijskim prostorom.

Od montiranih procesa do eliminacije političkih protivnika

Šejh El-Kardavi među velike grijehe našeg vremena ubraja i proizvoljno hapšenje i odvođenje ljudi iz njihovih domova bez dokaza i suđenja na kojima se čovjeku unaprijed oduzima pravo na pravičnu odbranu. Posebno je ukazivao na politički progon neistomišljenika i učenjaka u Egiptu, gdje su ljudi zatvarani ne zato što su počinili krivično djelo, nego zato što su postali prepreka vlasti ili su se usudili drugačije misliti. Slične primjere političkog progona danas nalazimo i u drugim arapskim državama, a posebno u Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu.

Kada se takva logika prenese u našu političku stvarnost, nameće se pitanje: šta se događa kada se čovjeku, zbog političkog interesa ili obračuna, najprije oduzme sloboda, zatim ugled, a onda godinama pred javnošću predstavi kao krivac, da bi se tek nakon dugog procesa pokazalo da je optužnica odbačena?

Dovoljno je pogledati neke domaće slučajeve. Naprimjer, istraga protiv Abdulaha Skake obustavljena je uz obrazloženje da djela koja su mu stavljena na teret ne sadrže obilježja krivičnog djela. U slučaju Fikreta Hodžića, Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine pravosnažno je odbilo optužbu nakon što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine utvrdio povredu njegovog prava na pravično suđenje. Potom je pravosnažno odlučeno da se Hodžiću i njegovoj firmi vrati više od 440.000 KM ranije privremeno oduzetih sredstava, a početkom septembra 2026. pokrenuta je procedura izvršenja tog povrata.

I šta nakon svega? Ko vraća čovjeku godine koje je proveo pod optužbom? Ko vraća izgubljeni ugled, narušeno povjerenje, zdravlje, poslovne prilike i mir njegove porodice? Država može obustaviti istragu, sud može odbiti optužbu, ali nijedna odluka ne može jednostavno izbrisati trag koji na čovjeku ostavi dugotrajan javni i pravni progon.

Upravo zbog toga islam ne dopušta da se nepravda prema čovjeku opravdava političkim interesom. Nije vlasti dopušteno da čovjeka prvo proglasi krivim u javnosti, a onda tek traži način da mu tu krivicu dokaže pred sudom. Još manje je dopušteno da se čovjeku uništi život samo zato što je nekome zasmetao, drugačije mislio ili postao prepreka nečijoj političkoj računici. Kada se čovjeku oduzmu sloboda i dostojanstvo bez pravednog postupka, tada se ne čini nepravda samo njemu. Tada se ruši povjerenje cijelog društva u pravdu.

Sudnica u kojoj nema pravde ne presuđuje samo nevino optuženom; ona presuđuje i samoj ideji pravde.

Mijenjanje ustava radi ostanka na vlasti

Šejh El-Kardavi među velike grijehe našeg vremena ubraja i mijenjanje ustava i zakona radi ispunjavanja interesa vladara i učvršćivanja njihove vlasti. U tome problem nije samo pravne prirode. Ustav nije običan propis koji vlast može prilagođavati vlastitim političkim potrebama. On određuje granice vlasti, uređuje odnose među institucijama i štiti prava onih nad kojima se vlast vrši. Kada se najviši pravni akt mijenja da bi se vlastodršcu omogućilo ono što mu postojeći poredak ne dopušta, pravo prestaje biti granica političke moći i postaje njeno sredstvo.

Mi smo u Bosni i Hercegovini za to imali krajnje upečatljiv primjer. Ustav Federacije BiH izmijenjen je samo na jedan dan, kako bi se omogućilo formiranje vlasti u okolnostima u kojima postojeća ustavna pravila to nisu dopuštala. Takva intervencija u najviši pravni akt nije bila izraz potrebe da se ustavni poredak dugoročno uredi, nego rezultat političkog nastojanja da se otvori put određenoj skupštinskoj većini i vlasti koja je odgovarala novoj političkoj konstrukciji.

Ovdje je, dakle, riječ o nečemu mnogo težem od obične političke trgovine. Mijenjati Ustav na jedan dan radi ostvarivanja određenog političkog cilja znači skrnaviti najviši pravni akt zemlje i podrediti ustavni poredak političkim interesima. Time se direktno zadire u političku volju Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini, a takav čin predstavlja političku izdaju onih bošnjačkih političara koji su pristali na takvo skrnavljenje Ustava, stavljajući vlastiti politički interes i položaj iznad države i iznad vlastitog naroda.

U islamskom poimanju vlast je emanet, a politički mandat nije privatna imovina onoga ko ga dobije. Onaj ko ga koristi da bi, radi vlastitog položaja ili stranačkog interesa, pristao na prekrajanje ustavnih pravila koja štite političku volju vlastitog naroda, nije samo napravio političku pogrešku. On je iznevjerio emanet koji mu je povjeren.

Kada se tuđom nevoljom stiče vlastita korist

Šejh El-Kardavi među velike grijehe našeg vremena ubraja i ekonomske oblike nepravde kojima se tuđa potreba, zdravlje ili sigurnost pretvaraju u izvor zarade: prodaju pokvarene i kontaminirane hrane, hrane kojoj je istekao rok trajanja, štetnog sjemena, kao i monopoliziranje osnovnih životnih potreba radi bogaćenja. Zajedničko im je to što se vlastita korist ostvaruje preko tuđeg prava i tuđe nevolje.

A od ekonomskog iskorištavanja do moralnog razvrata put nije dug. Stoga šejh El-Kardavi upozorava i na proizvodnju i širenje filmova, serija i drugih sadržaja koji razgolićenost i nemoral pretvaraju u robu. Kada se nemoral planski proizvodi, reklamira i prodaje milionima ljudi, on više nije samo izraz pojedinačne slabosti, nego postaje sredstvo kojim se oblikuje javni moral i pomjeraju granice onoga što društvo smatra dopuštenim.

Najveća opasnost nastaje onda kada se takvi postupci prestanu doživljavati kao grijeh i počnu prihvatati kao nešto uobičajeno: izborna prevara kao politika, korupcija kao snalažljivost, nepravda prema protivniku kao politička nužnost, propaganda pokvarenog vladara kao profesionalno novinarstvo, a nemoral kao sloboda.

Tako se granice između dobra i zla ne pomjeraju samo u savjesti pojedinca nego i u jeziku kojim društvo opravdava svoje postupke. Kada se nepravda obuče u odoru zakona, a politička korist postane opravdanje za gaženje principa, tada grijeh više nije samo lični prijestup. On postaje društvena sila koja razara poredak koji bi trebao počivati na pravdi, povjerenju i odgovornosti.