Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Kada je u Osmanskom Carstvu 1908. godine, nakon tri decenije prekida, ponovo uspostavljen ustavni poredak i vraćen na snagu Ustav iz 1876. godine (Kanûn-ı Esâsî), pitanje slobode i odnosa prema Zapadu postalo je jedno od središnjih pitanja političkog i javnog života.

U tom vremenu, dok su jedni u slobodi vidjeli priliku za obnovu društva, a drugi u nekritičkom prihvatanju evropskog modela tražili izlaz iz krize, poznati islamski učenjak Said Nursi upozoravao je da se sloboda ne smije odvojiti od moralnog poretka koji je čuva od pretvaranja u novu vrstu ropstva.

Govorio je: ”Sinovi moje domovine, nemojte pogrešno tumačiti slobodu kako vam ne bi izmakla iz ruku. Nemojte truhlu ropsku poslušnost izlijevati u blještave kalupe, a zatim nas napajati njenom gorčinom. Sloboda se ne može ostvariti niti razvijati osim primjenom šerijatskih propisa i pridržavanjem njegovih pravila i moralnih načela.”

Njegov stav posebno je došao do izražaja u razgovoru sa šejhom Muhamedom Bakhitom el-Muti'ijem, muftijom Egipta, koji je tada boravio u Istanbulu.

Naime, u Tarihçe-i Hayat, biografskom djelu o Nursijevom životu, navodi se da su istanbulski učenjaci, želeći da čuju Nursijev odgovor na pitanja koja su snažno zaokupljala tadašnju osmansku javnost, inicirali susret dvojice učenjaka. Nakon namaza u Aja Sofiji, šejh El-Muti'i upitao je Nursija: ”Šta mislite o slobodi koja sada postoji u Osmanskoj državi? I šta kažete o evropskoj civilizaciji?” Said Nursi mu je odgovorio riječima koje su, svojom kratkoćom i dubinom, nadilazile trenutnu političku raspravu: ”Osmanska država nosi u sebi ”embrion” Evrope i jednoga dana će ga roditi, a Evropa nosi u sebi ”embrion” islama i jednoga dana će ga roditi.”

Ova rečenica sažima Nursijevo duboko razumijevanje civilizacijskog međudjelovanja i mogućeg preokreta odnosa između Istoka i Zapada.

Istok između prihvatanja zapadnog modela i napuštanja islamskog civilizacijskog okvira

Said Nursi je stvarnost Osmanske države posmatrao pronicljivim okom. Vidio je vladajuće i obrazovane elite opčinjene materijalnim dostignućima Zapada i spremne da mijenjaju vlastiti identitet kako bi preuzele zapadni model modernizacije, zajedno s njenim pozitivnim, ali i negativnim stranama.

”Evropski embrion” koji je Osmanska država nosila u sebi bio je, po Nursijevom razumijevanju, izraz procesa u kojem se evropski politički i društveni obrasci sve više prihvataju kao uzor, dok se islamski vrijednosni i civilizacijski okvir postepeno potiskuje.

Taj proces će se kasnije radikalizirati kroz ukidanje sultanata i osnivanje Republike Turske pod vođstvom Mustafe Kemala Ataturka. Uslijedile su duboke političke, pravne i društvene promjene, među kojima su ukidanje hilafeta i snažno potiskivanje islamskih institucija iz javnog života predstavljali najizrazitije korake u raskidu s dotadašnjim državnim i društvenim odnosom prema islamu i vlastitoj vjerskoj i civilizacijskoj baštini.

Upravo tu treba razumjeti Nursijevu sliku ”evropskog embriona”. Ona nije značila puko prihvatanje evropske nauke, tehnike ili organizacijskih iskustava. Nauka se može preuzeti, tehnologija se može usvojiti, a iskustva drugih društava u uređenju države mogu se proučavati i prilagođavati vlastitim potrebama. Problem nastaje onda kada se zajedno s tim sredstvima preuzme i uvjerenje da čovjek može živjeti bez objave, da sloboda znači oslobađanje od moralne odgovornosti i da napredak nužno podrazumijeva udaljavanje od vjere. Tada više nije riječ o reformi sredstava kojima jedno društvo uređuje svoj život, nego o promjeni njegovog civilizacijskog identiteta.

To će se, u svojim temeljnim posljedicama, kasnije i ostvariti. Turska je nakon ukidanja hilafeta i radikalnog sekularnog preuređenja države preuzela zapadne pravne, političke i kulturne obrasce, dok je islam, koji je stoljećima predstavljao temelj njenog društvenog poretka i kolektivnog identiteta, potisnut na margine javnog života.

Međutim, historijski ishod tog projekta pokazao je duboku proturječnost: odricanje od islamskog civilizacijskog naslijeđa nije Turskoj donijelo naučnu, tehnološku i institucionalnu samostalnost kojoj je težila.

Naprotiv, nakon radikalnog sekulariziranja države i potiskivanja islama iz javnog života, Turska je svoju sigurnost, vojnu modernizaciju i značajan dio tehnoloških kapaciteta sve više vezivala za zapadni sistem. Članstvo u NATO-u od 1952. godine, dugogodišnja ovisnost o američkoj vojnoj pomoći i zapadnoj tehnologiji, kao i strateško vojno približavanje Izraelu, jasno su pokazali paradoks tog projekta. Turska je napustila islam u ime modernizacije, ali time nije postala samostalna, moćna i civilizacijski konkurentna, nego je u ključnim političkim, vojnim i ekonomskim oblastima postala zavisna od Zapada.

Tako je zemlja koja je islam potisnula u ime modernizacije i samostalnosti, umjesto očekivanog napretka i ravnopravnosti sa Zapadom, u mnogim ključnim oblastima završila u položaju vazala Zapada.

Upravo se u tom svjetlu može razumjeti Nursijevo upozorenje na opasnost da Istok, odričući se vlastitog duhovnog i civilizacijskog temelja, postane podređen onome što oponaša.

Posljedice tog raskida duboko su se odrazile na obrazovanje, kulturu, pravo, moralni poredak i odnos društva prema vlastitoj historiji.

Tek je postepeno slabljenje rigidnog sekularističkog poretka, a naročito jačanje političkih snaga koje su otvorenije afirmirale muslimanski identitet, omogućilo da se islam ponovo snažnije pojavi u javnom prostoru.

U tom procesu, posebno tokom više od dvije decenije vladavine AK partije na čelu s Erdoganom, Turska je ostvarila gotovo nestvaran ekonomski, infrastrukturni, tehnološki i politički uspon i počela izgrađivati samostalniju poziciju u međunarodnim odnosima.

U tom smislu, iskustvo savremene Turske daje dodatnu težinu Nursijevom upozorenju. Problem Istoka nije bio u tome što je zaostajao za Zapadom u nauci i tehnici, nego u tome što je, u nastojanju da prevaziđe svoje zaostajanje, počeo napredak mjeriti stepenom vlastite sličnosti sa Zapadom. Umjesto da preuzme znanje, nauku i iskustva drugih društava, a da pritom sačuva vlastiti vrijednosni i civilizacijski temelj, počeo je vjerovati da je put napretka moguć samo kroz njegovo napuštanje.

Zapad između materijalnog napretka i duhovne praznine

S druge strane, Nursi nije Zapad posmatrao očima čovjeka koji odbacuje sve što dolazi izvan islamskog svijeta. Njegov odnos bio je mnogo složeniji i intelektualno ozbiljniji. On je razlikovao ono što je u evropskoj civilizaciji predstavljao napredak ljudskog znanja od onoga što je smatrao njenim moralnim i duhovnim stranputicama.

Tu su znanje, naučno istraživanje, industrija, organizacija, pravda i racionalno promišljanje – vrijednosti koje nisu vlasništvo jednog naroda i koje islam ne samo da ne odbacuje nego ih u njihovom ispravnom značenju podstiče.

Problem nastaje onda kada materijalna moć prestane biti sredstvo i postane filozofija života, kada čovjek počne vjerovati da mu ono što može proizvesti, posjedovati i osvojiti ujedno može dati smisao postojanja. Tada se napredak više ne mjeri njegovim doprinosom čovjeku, nego količinom moći koju proizvodi, a čovjek se, umjesto da bude gospodar materijalnih sredstava, postepeno pretvara u njihovog slugu.

To je civilizacija ateističkog materijalizma, u kojoj se čovjekovo postojanje svodi na materijalno i podređuje strastima, a moć postaje sredstvo potčinjavanja drugih ljudi i naroda. Zato takva civilizacija, koliko god bila moćna u materijalnom smislu, ne može čovjeku dati ono što mu je najpotrebnije: smisao života, moralni kriterij za upotrebu moći i odgovor na pitanje kojem cilju treba služiti sve ono što je svojim znanjem i sposobnostima stvorio.

Otuda je Said Nursi smatrao da dostizanje vrhunca materijalnog blagostanja neće Zapadu donijeti apsolutnu sreću. Zapadni um, sazrio kroz naučno istraživanje i logičko promišljanje, prije ili kasnije morat će se suočiti s granicama materijalističkog pogleda na čovjeka i svijet.

Ta praznina će ga potaknuti da ponovo traga za vjerom koja se obraća razumu i srce ispunjava sigurnošću uvjerenja. Nursi je mogućnost takvog preobražaja vidio u onome što je nazivao ”islamskim embrionom”: u islamu koji bi se Zapadu mogao otkriti ne kao naslijeđena tradicija koju treba prihvatiti po inerciji, nego kao istina za kojom čovjek slobodno traga i do koje dolazi razumom, iskustvom i unutrašnjom potrebom za smislom.

Ljepota Nursijevog iskaza nalazi se u otkrivanju ovog neobičnog paradoksa: narod koji posjeduje najveće duhovno i vjersko blago nastoji ga se osloboditi kako bi sustigao blještavilo materijalnog svijeta, dok narod koji je zasjeo na prijesto materijalne moći pati zbog duhovne praznine i traga za onim što će ugasiti njegovu egzistencijalnu žeđ.

Nursijeva izreka nije bila tek metafora o susretu Istoka i Zapada, već precizna dijagnoza historijskog procesa: kada narodi pretjeraju u odricanju od vlastitog identiteta, padaju u zavisnost, dok slobodno traganje za istinom vodi susretu s čistom ljudskom prirodom (fitrom), čiji savršeni izraz predstavlja islam.