U Vozući je danas obilježena 31. godišnjica oslobađanja Vozuće, a ujedno i stradanja Bošnjaka ovoga kraja.
Centralna svečanost upriličena je na “Poligonu malih sportova” gdje je održan i historijski čas o dešavanjima iz ‘92 i ‘95 godine.

Oslobađanjem Vozuće 10. septembra 1995. godine, ne samo da je oslobođena velika teritorija zemljišta i spojena dva korpusa, nego je to bio i jedan veliki preokret dotadašnjeg toka agresije i borbe za Bosnu i Hercegovinu.

Ratni komadanti podsjetili su kako je 10. septembar dan veličanstvene pobjede jedinica 2. i 3. Korpusa Armije Republike BiH.

Jedan od govornika na ovoj manifestaciji bio je i Adnan Pezo, jedan od ratnih komandanata Odreda El-Mudažhid. U nastavku prenosimo njegov govor u cijelosti.

“Poštovane porodice šehida i poginulih boraca, poštovani saborci, braćo i sestre, poštovani prisutni,

Ne bih danas ponavljao ono što smo o oslobađanju Vozuće već mnogo puta čuli. O ratnim operacijama, ljudima koji su u njima učestvovali, žrtvama koje su podnesene i značaju oslobođenja ovoga prostora mnogo je toga rečeno i zapisano.
Prošlo je dovoljno vremena da neke događaje počnemo gledati sa izvjesne historijske distance, ali i dovoljno vremena da primijetimo jednu ljudsku slabost: svoje bitke s godinama često počnemo uljepšavati, nečiju ulogu glorificiramo, nečiju umanjujemo, nešto pretjerano naglašavamo, a nešto opet nepravedno prešućujemo.

Zato mislim da je važno da danas, upravo ovdje, imamo snage reći i ono što možda nije najugodnije čuti. Jer dostojanstvo naše borbe čuva se istinom o njoj, a ta istina mora obuhvatiti i naše uspjehe, i naše žrtve, i naše greške, i ljude kojima dugujemo zahvalnost.

U oslobađanju Vozuće učestvovali su i strani dobrovoljci, mudžahidi. Oni su ostavili svoje porodice, svoj imetak i svoj životni komfor i došli u Bosnu da nam pomognu u našoj časnoj borbi za opstanak, svjedočeći time o jedinstvu Ummeta koje je u najtežim godinama povezivalo muslimane iz različitih krajeva svijeta.
Neki od njih svoje živote ostavili su upravo na ovim vozućkim brdima.

To je činjenica naše ratne historije.

A jesmo li mi, kao društvo, prema njima bili pravedni?

Nasjedali smo na neprijateljsku propagandu. Godinama smo slušali i ponavljali pitanja jesu li trebali biti ovdje, ko ih je doveo, zašto su došli i kakva je bila njihova uloga. Umjesto da vlastitu ratnu historiju sagledamo trezveno i na temelju činjenica, dopuštali smo da o ljudima koji su došli da nam pomognu presuđuju tuđi politički interesi i propagandni narativi. A onda smo, nažalost, neke od tih ljudi proganjali, hapsili i protjerivali.

Ne kažem ovo zato da bih danas otvarao neku novu raspravu o stranim mudžahidima, već zato što moramo biti sposobni prepoznati obrasce propagande kojima smo bili izloženi. U Gazi smo posljednjih godina ponovo gledali kako se isti obrazac koristi pred očima cijelog svijeta: žrtva se predstavlja kao prijetnja, otpor kao terorizam, a masovno ubijanje civila kao nužna odbrana.

Upravo zato moramo naučiti prepoznavati takve obrasce, kao što moramo znati razlikovati stvarne prijatelje od onih koji se predstavljaju kao prijatelji.

Ne smijemo pristajati na tuđe narative samo zato što dolaze iz moćnih političkih i medijskih centara, niti smijemo vlastitu historiju prepuštati onima koji su zainteresirani da je prekrajaju. Jer onaj ko izgubi pravo da govori istinu o vlastitoj prošlosti, prije ili kasnije izgubi i sposobnost da štiti vlastitu budućnost.

I zato je dobro što je ovih dana objavljena i nova knjiga Edina Huskića o mudžahidima i njihovoj ulozi u vremenu odbrane Bosne i Hercegovine. Ne zato što jedna knjiga može zatvoriti sve rasprave i dati odgovore na sva pitanja, nego zato što njome možemo barem djelimično ispraviti nepravdu učinjenu našoj braći koja su došla da nam pomognu u najtežim danima borbe i koja su utkala svoje živote u našu slobodu.

To je, također, dio istine o Vozući.

Međutim, ja danas želim podsjetiti posebno našu omladinu na još jednu činjenicu koja se ponekad zaboravlja.
Povremeno možemo čuti da na ovakvim skupovima ne treba biti mjesta politici. Razumijem šta se time želi reći. Uspomenu na šehide i poginule borce ne treba pretvarati u stranački skup niti njihovu žrtvu koristiti za dnevne političke obračune.

Ali ako pod politikom podrazumijevamo samo stranačke kampanje, onda smo zaboravili šta politika zapravo jeste.
Borba našeg naroda za slobodu nije počela puškom. Počela je političkom voljom da slobodno i dostojanstveno živimo u svojoj vjeri i na svojoj zemlji, da budemo ravnopravni građani i da sami odlučujemo o svojoj budućnosti.
Tek kada je na tu političku volju odgovoreno silom i agresijom, politička borba prerasla je u oružanu odbranu.
Zato između onoga za šta smo se borili tada i onoga o čemu odlučujemo danas postoji neraskidiva veza.

Nekada, među ogorčenim borcima, možemo čuti pitanje: Za šta smo se borili?

Mislim da većina onih koji su ovdje stajali s puškom u ruci zna odgovor.

Nismo se borili za privilegije. Borili smo se da sami odlučujemo o svojoj sudbini, da svoju djecu ne ostavimo u državi o kojoj će drugi odlučivati umjesto njih i da ono što smo branili krvlju bude uređeno tako da u njoj čovjek može živjeti slobodno, dostojanstveno i ravnopravno.

Ali, nismo se nadali da ćemo poslije rata gledati kako na mjesta koja pripadaju časnim, sposobnim i odgovornim ljudima dolaze oni koji su od te borbe bježali ili od nje poslije napravili vlastiti biznis.
Nismo se nadali da, nakon svega, gledamo kako se bivši pripadnici agresorske vojske dovode u gradove koje smo odbranili i postavljaju u institucije, dok se istovremeno zanemaruju ili potiskuju ljudi koji su branili Bosnu i Hercegovinu.

Nismo se nadali ni da će neko ko je bio dezerter jednog dana dobiti diplomatski pasoš i predstavljati našu državu. Tome se, usitinu, nismo nadali.

Zato je danas naše pitanje manje: ”Za šta smo se borili?”, a mnogo više: ”Šta ćemo mi uraditi s onim što je odbranjeno?”

Jer politika nije nešto što počinje predizbornom kampanjom i završava danom izbora. Politika je način na koji uređujemo zajednički život. Bila je važna prije rata, kada smo se politički borili za ravnopravnost i opstanak, bila je važna tokom rata, kada je trebalo organizirati odbranu, i važna je danas, kada odlučujemo kome ćemo povjeriti institucije, javni novac, sigurnost, obrazovanje, diplomatiju i budućnost naše djece.

Tu dolazimo do možda najvažnije poruke koju su nam svojom žrtvom ostavili oni kojih se danas sjećamo: sloboda koju su odbranili je emanet koji smo dužni sačuvati.

Ono što nije mogla uzeti neprijateljska vojska, možemo sami izgubiti nemarom, neodgovornošću i pogrešnim izborima.
Možemo, jednim potezom olovke, dovesti u pitanje ono što je odbranjeno krvlju i životima.
Sloboda se ne čuva samo u rovu. Čuva se i u institucijama, odgovornom politikom i izborom ljudi kojima povjeravamo ono što smo zajednički odbranili.

Prije nekoliko dana, 7. septembra, u Beogradu je, uz vojne počasti, sahranjen Ratko Mladić, pravosnažno osuđen pred Haškim tribunalom za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Možda bismo, s dozom gorke ironije, trebali biti zahvalni onima koji nas svojim upornim veličanjem četničke ideologije i ratnih zločinaca ponovo podsjećaju zašto ne smijemo zaboraviti.
Ne zbog nas koji smo preživjeli agresiju. Mi smo na teži način upoznali istinsku prirodu svojih dojučerašnjih komšija.

Ali naša omladina to ne zna. I razumljivo je da mladima koji nisu doživjeli rat priče o devedesetim i ratnoj prošlosti nisu ono čime žele ispuniti svoj život. Oni žele gledati naprijed, žele posao, porodicu, sigurnost i normalan život.

Međutim, upravo zbog njih moramo uporno ponavljati i opominjati da se sloboda ne uzima zdravo za gotovo, da se budućnost može graditi samo ako uzmemo pouke iz prošlosti.

Zato obilježavanje oslobođenja Vozuće i svih drugih mjesta na kojima su naši ljudi krvlju branili ovu zemlju nije samo pogled prema prošlosti.

To je zavjet budućnosti.

Ono što je odbranjeno krvlju i životima najboljih sinova Bosne ne smijemo prokockati niti prodati za sitne interese.

To je emanet koji nam je povjeren i koji smo dužni sačuvati i predati generacijama koje dolaze: slobodnu, suverenu i uređenu državu, dovoljno snažnu da zaštiti njihova prava, osigura mir i omogući im da svoju budućnost grade slobodno i dostojanstveno.

To dugujemo šehidima.
To dugujemo svojim saborcima.
To dugujemo svojoj djeci.
I to dugujemo Bosni i Hercegovini.
Hvala vam.