Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Iz prostranstava pustinje koja se protezala između Mekke i Medine, u vremenu kada je Arabijski poluotok bio obavijen tminama idolopoklonstva, nepravde i izgubljenosti, na čovječanstvo je zapuhao svježi povjetarac Objave, razotkrivši stvarnost jednog vremena u kojem su Arapi bili duboko ogrezli u razjedinjenosti i moralnom sunovratu: obožavali su kipove, jeli strvinu, širili razvrat, kidali rodbinske veze i zakopavali živu žensku djecu iz straha od siromaštva.
Na marginama svijeta, bez političke težine i civilizacijskog ugleda, izgledali su kao narod bez sutrašnjice. Sve dok nije zasjalo svjetlo poslanstva i dok pustinjski pijesak nije zablistao pod nogama najvećeg čovjeka kojeg je čovječanstvo upoznalo, posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Iz tih blagoslovljenih koraka pojavio se novi ummet koji je čovječanstvu donio poruku tevhida, pravde i milosti. Za samo nekoliko decenija pred njim su pala dva velika carstva, a za manje od pola stoljeća Arapi su od nepoznatih pastira na rubovima pustinje postali nosioci i graditelji veličanstvene civilizacije.
Razmjeri tog preobražaja bili su toliko veličanstveni da su zadivili historičare, dok su mnogi istraživači ostali zatečeni pred pitanjem kako je jedna zajednica u tako kratkom vremenu uspjela preoblikovati ne samo vlastitu sudbinu nego i tok svjetske historije.
To je Hidžra – događaj za koji su Kurejšije shvatili da nije tek preseljenje jednog čovjeka iz jednog mjesta u drugo, već prijelomni trenutak u kojem historija napušta jedan tok i ulazi u drugi. Zato su svim silama nastojali da je spriječe, spremni da za tu svrhu žrtvuju i najvrjednije što su posjedovali, jer su naslućivali da će, uspije li Hidžra, biti uzdrmani temelji poretka na kojem su gradili svoju moć, a da će njihova vlast, ma koliko se tada činila čvrstom, ubrzo postati tek sjećanje zabilježeno u historiji.
Iz tog blagoslovljenog događaja proizašle su najveće bitke u historiji islama: Bedr, Uhud, Hendek, Kadisija i Jermuk. Iz njega je potekao veliki islamski val koji je ispunio svijet svjetlom, pravdom i zadivljujućom civilizacijom.
Razmjere tog preobražaja slikovito je sažeo halifa Harun er-Rešid kada je, gledajući oblak koji je plovio nebom, rekao: ”Spusti svoj teret gdje god hoćeš, tvoj porez će meni doći.” U tim riječima ogleda se put jednog naroda koji je iz srca pustinje krenuo s nebeskom porukom, a zatim, Allahovom voljom, postao predvodnik svijeta u vjeri, znanju, kulturi i civilizaciji.
To je uspomena na Hidžru – uspomena koja pred muslimana stavlja obavezu da zastane nad njenim porukama i da iz njenog čistog izvora crpi istine imana i zahtjeve koje on sa sobom nosi.
Život mora biti podređen vjeri, a ne vjera životnim prohtjevima
Hidžra nas prije svega uči da život mora biti podređen vjerovanju, a ne vjerovanje životnim prohtjevima. Istinskom vjerniku vjera je mjerilo i vodilja života. Zato mu postaje lahko da žrtvuje imetak i komfor na putu onoga u šta vjeruje. On se uči skromnosti u siromaštvu, darežljivosti kada mu je imetak najdraži, samokontroli kada se strast razbukta i obuzdavanju srdžbe čak i onda kada ima moć da je sprovede.
Hidžra, međutim, nije bila bijeg s bojnog polja u udobnost, niti povlačenje iz slabosti i malaksalosti, nego čin pokornosti Allahovoj naredbi i odgovor na Njegovu dozvolu, shodno ajetu: ”A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. – A Allah mnogo prašta i milostiv je.” (En-Nisa’, 100.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi proveli su trinaest godina u Mekki podnoseći najteže oblike uznemiravanja: ismijavanje, vrijeđanje, fizičko nasilje i progon. Ebu Lehebova žena bacala je trnje putem kuda je prolazio, dok mu je Ukbe ibn Ebi Muajt jednom prilikom stavio iznutrice deve na leđa dok je bio na sedždi.
Zatim je otišao u Taif tražeći podršku i pozivajući ih u islam, ali su ga tamošnje vođe odbile i podstakle protiv njega neznalice iz svog naroda koji su ga zasuli kamenjem.
Nakon toga, Kurejšije su ga bojkotirale tri godine, nastojeći ugušiti novu vjeru u njenom začetku. Ipak, te kušnje nisu oslabile da'vu; naprotiv, učvrstile su je, kao što udarci čekića ne lome željezo, nego ga jačaju.
Hidžra nas također uči da borba u svojoj suštini nije sukob među ljudima kao takvim, nego borba između istine i laži, između onoga što uzdiže čovjeka i onoga što ga porobljava. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i prije poslanstva bio je poznat kao ”El-Emin” – Povjerljivi, toliko da su mu Kurejšije povjeravale svoje najvrjednije emanete, uvjerene u njegovu čestitost i pouzdanost.
I u noći Hidžre, u trenutku kada se zatvarala jedna epoha a otvarala druga, on ne zaboravlja ono što je temelj svake zajednice – pravdu i povjerenje. Povjerava Aliji ibn Ebi Talibu, radijallahu anhu, da vrati emanete njihovim vlasnicima, kako ni u najtežim okolnostima ne bi bila narušena prava ljudi.
To je prizor uzvišene etike u kojem se u najkritičnijem trenutku historije očituje najviši stepen moralne dosljednosti. U njemu se vjerniku otkriva jedna od najdubljih poruka Hidžre: da se Allahov put ne može temeljiti na izdaji povjerenja, da se istina ne brani nepravdom, i da veličina vjere nije samo u riječima i osjećajima, nego u dosljednosti u svakom postupku, pa i onda kada čovjek napušta svoj dom pod prijetnjom progona.
Tako Hidžra postaje mnogo više od historijskog događaja, ona postaje mjerilo karaktera. Ona uči da vjernik ne gubi svoje principe ni onda kada gubi sigurnost, i da ne zaboravlja pravo drugih ni onda kada se brine o vlastitom spasu.
Nema kompromisa u principima
Hidžra nas uči da je oslonac na Allaha iznad svakog drugog oslonca. Ona odgaja srce da gleda dalje od trenutne slabosti i da vidi ishod koji je već određen Allahovom voljom, pa makar putevi naizgled bili presječeni i zatvoreni.
Najljepši primjer toga ogleda se u trenutku kada se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obraća Suraki ibn Maliku koji je krenuo u potjeru za njim, riječima: ”O Suraka, kako ćeš se ponašati onoga dana kada ti na glavi zasja kruna perzijskoga cara?”
U toj jednoj rečenici sažeta je suština vjerničkog pogleda na svijet: da Allahova riječ nadilazi vidljive uzroke i da srce vjernika ostaje smireno čak i kada ga okružuje strah, jer se ono ne veže za ono što vidi, nego za Onoga Koji sve vidi i sve određuje.
Hidžra nas uči da se istina ne prodaje pod izgovorom opstanka. Jer opstanak koji se kupuje gubitkom vjere i identiteta nije život, nego isprazno životarenje.
Zato su pred vjernikom u konačnici samo dvije mogućnosti: pobjeda ili šehadet, a obje su, po mjerilu Allahove vjere, istinski uspjeh.
Hidžra nije tek događaj koji se pamti u kalendaru, nego početak jedne epohe i rađanje ummeta koji je ponio poruku tevhida, pravde i milosti. Iz nje je iznikla civilizacija koja nije promijenila samo tok historije, nego i mjerila vrijednosti u njoj.
Stoga ona ne pripada prošlosti, nego svakom vremenu u kojem čovjek bira između onoga što je lahko i onoga što je ispravno. Jer Hidžra, u svojoj suštini, nije putovanje tijela, nego putovanje srca – prelazak iz stanja pokornosti strastima u pokornost Allahu.
Ona podsjeća da se dostojanstvo vjere ne čuva kompromisom, nego postojanošću, i da se veličina čovjeka ogleda u njegovoj sposobnosti da ostane vjeran istini u svakom vremenu i u svakom iskušenju.
