Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, je stvorio čovjeka sa precizno određenim ciljem i postavio ga da živi na ovoj Zemlji iskušavajući ga i ispitujući kako će raditi. Cilj stvaranja čovjeka je jasno naglašen u kur'anskim riječima: “Nisam stvorio ni džinne ni ljude osim (sa ciljem) da Me obožavaju. ” (prijevod značenja sure Ez-Zarijat, 56.)
Ovo obožavanje Uzvišenog Gospodara, Stvoritelja svega postojećeg, sastoji se kako u njegovom vjerovanju, veličanju i priznavanju uzvišenih svojstava, tako i u radu u skladu sa onim sa čime je On zadovoljan i u udaljavanju od svega što On ne voli i zabranjuje.
Iskušenja dolaze da se čovjek njima ispita i pokaže kakav je u stvarnosti. Da li je njegovo vjerovanje kao i riječi istinito i kakva je u stvari bit i unutrašnjost svakog od nas? To se pokazuje kroz djela i iskušenja. Nužno je da se pokaže kroz njegova djela, i da ona posvjedoče o onome što je u njemu bilo skriveno. Nekada se čovjeku desi da se začudi reakciji koju pokaže u datom trenutku ili događaju te sam sebi postavi pitanje: “Zar sam ja takav?” Dakle, desi se da mi sami sebe ne poznajemo u potpunosti dok nam se nešto ne desi, pa tek onda možemo sebe da ocjenimo. I tako kroz cijeli život.
”Zar ste računali da Smo vas uzalud stvorili i da Nama nećete biti vraćeni.” (Prijevod značenja El-Mu'minun, 115.)
Ljepota imana
Zato je iskreni vjernik dužan da se podredi i preda Allahu. Uzvišenim islamom koji je poznat, jasno dostavljen i protumačen. Islamom koji je sveobuhvatan, te ne dopušta parcijalan pristup, da se jedni propisi uzmu a drugi odbace. I nema ništa bolje, niti ljepše od toga. Tada mu'min osjeti ljepotu imana i njegov plod još prije Ahireta. U jednom hadisu Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se kaže: “Osjetio je slast imana onaj koje zadovoljan Allahom Gospodarom, islamom vjerom i Muhammedom poslanikom” (Muslim); i to zato što će ga to navesti na svako dobro i hajr. Allah, dželle šenuhu, nas podučava tome, kroz proimjer poslaniku Ibrahima, alejhisselam, za kojeg je rekao: ‘I kada mu je rekao njegov Gospodar: ”budi predan “, on reče: “Ja se predajem Gospodaru svjetova.” (prijevod značenja, El-Bekare, 131.)
Nema Boga osim Allaha
Ove riječi čine prvi dio šehadeta kojim mu'min svjedoči svoje vjerovanje LA ILAHE ILLELLAH (nema istinskog boga, osim Allaha); a koje znači da je Allah taj kojeg obožavamo, Jedini je dostojan ibadeta, a sve drugo što ljudi obožavaju, od strasti ili prohtjeva, nije dostojno niti vrijedno obožavanja niti bilo kakvog poštovanja.
Iman ima svoje plodove koji se vide i osjete na dunjaluku. Vide ih vjernici. Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, je postavio zakone i principe za naš cjelokupni život i objasnio nam šta je ispravan put a šta zabluda, šta On voli a šta prezire, šta je dozvoljeno a šta zabranjeno. Dakle iman se odražava na djelima i neprihvatljivo je da neko kaže da vjeruje, da je njegovo vjerovanje ispravno, a da su njegova djela u suprotnosti sa islamom (predanošću Allahu). To znači da sa njegovim imanom i islamom nešto nije u redu. Zato je Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pojasnio kriterije po kojima ćemo poznati ljude kakvi su. Tako kaže u jednom hadisu: “Tri su svojstva munafika (licemjera): kada govori laže, kada obeća ne izvrši i kada mu se nešto povjeri on to pronevjeri. ” A u drugim predajama stoji: … i kada se svađa, prelazi granicu u bestidnosti.” (Buharija i Muslim)
Čovjek ne može postupati suprotno Šerijatu, pravdajući se time da je iman unutrašnja stvar svakog pojedinca i da je on poznat samo Allahu. Tačno je da samo Allah, dželle šenuhu, zna ono što kriju ljudske duše, ali je tačno i to da je postavio neke granice i obilježja po kojima se prepoznaje mu'min. I zato u islamu nema svetaca koji rade šta hoće i kojima se prilagođava vjera. Svi se moraju prilagođavati i pokoravati vjeri i svako ko izlazi iz njenih okvira, ocjenjuje se kao grješnik.
Evlija (bogougodnik) u islamu je onaj koji se u potpunosti prilagodio Allahovoj, dželle šenuhu, volji i postupa u skladu sa Njegovim emrom, tj. ko se Allahu najviše i najbolje pokorava.
Muhammed je Allahov poslanik
Svjedočiti da je Muhamed Allahov Poslanik znači slijediti Šerijat sa kojim je došao, kojeg je vjerno dostavio i primjerom pokazao. Time je islam primjenjen u praksi i protumačen na najbolji mogući način. Ništa nije izostavljeno, islam je o svemu izrekao svoj sud i niko nije izuzet iz pokornosti Šeriatu i islamu uopćeno. ”Zatim smo te učinili na jasnom putu u vjeri, te ga slijedi i ne slijedi prohtjeve onih koji ne znaju. Oni ništa ne mogu odbraniti od Allaha.” (Prijevod značenja EI-Džasijeh, 18.-19.)
Islam je obuhvatio je cjelokupni ljudski život i sve njegove aktivnosti, kako pojednica tako društva i zajednice. U islamu nema povlaštenih katageorija kojima je dozvoljena da rade šta hoće ili da izađu iz okvira Šerijata. Isto tako islam ne priznaje formu bez suštine. Nije dovoljno reći priznajem, vjerujem i poštujem, već je pokoravanje to koje je plod vjerovanja. Dakle ne smije se desiti mu'minu da kaže ja poznajem propise i vjerujem u njih, ali zbog vremena, društva, situacije, ‘adeta (običaja), ljudske prakse ili tzv. veće koristi, radim drugačije i po svom nahođenju i shvatanju.
Islam je onakav kakav je došao od Allaha, dželle šenuhu, a ne onakav kakav bismo mi htjeli da bude. Allah, dželle šenuhu, od nas traži da se pokoravamo i slijedimo, a ne da mijenjamo objavljeno i izmišljamo novo. Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, postavio je jasan znaka raspoznavanja istinske od lažne odanosti: ”Reci ako vi volite Allaha mene slijedite, Allah će vas zavoliti i grijehe vam oprostiti a Allah neizmjerno prašta i samilostan je. Reci: Pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku!” a ako oni glave okrenu, pa Allah, zaista, ne voli nevjernike.” (Prijevod značenja Ali ‘Imran, 31.-32.)
Dakle, Allahovo, dželle šenuhu, zadovoljstvo se stiče primjenom Šeriata sa kojim je došao posljednji Allahov poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a ne iznalaženjem novih, vjerom neutemeljenih, puteva približavanja Allahu.
“Ko želi drugu vjeru mimo islama, neće biti primljena od njega i on će na Ahiretu biti od nastradalih. ” (Prijevod značenja Ali ‘Imran, 85.) Upotrijebljen je izraz el-islam sa određenim članom, što znači poznati islam, onakav kakvog nam je dostavio Poslanik i njegovi ashabi, a ne onakav kakvim ga pojedinci i grupe sebi predstavljaju i nazivaju islamom. U prilog tome ide i predaja u kojoj se navodi da je neki židov, sa namjerom da ga ismije, rekao Ebu-Ejjubu el-Ensariju: ”Vaš Poslanik vas je naučio kako će te se očistiti nakon nužde”, a on mu ponosno odgovara: ”Jeste, naučio nas je svim stvarima, pa i toj.”
Isto tako nije dozvoljeno, pod izgovorom služenja islamu, njegovog približavanja ljudima ili uticaja na šire mase, mijenjati njegove propise. To je jedan od vidova zavaravanja čovjeka jer je u osnovi suprotan kur'anskom stavu: ”Kada bi istina slijedila njihove strasti, zavladao bi nered na nebesima i Zemlji i onome štoje izmedu njih. ” (Prijevod značenja ElMu'minun, 71.).
Iskušenje kao dokaz
Islam je taj kome se ljudi moraju prilagoditi, a nisu ljudi ti kojima islam treba islam. Kada bi se islam prilagoižavao ljudskim prohtjevima i ”potrebama” vremena, mijenjao iz generacije u generaciju, od njega, za kratko vrijeme, ne bi ostalo ništa.
Mi imamo jasne primjere u životopisu Allahova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, gdje je traeno od njega da popusti u svom pozivanju u islam i da ne govori o nekim pitanjima iz domena vjerovanja, a zauzvrat su mu nudili vlast, položaj i imetak i mnogo toga, a on im je odgovario: “Kada biste mi dali Sunce u desnu a Mjesec u lijevu, ja se ne bih odrekao onoga u što pozivam.” I tako je to, makar ne bilo pravo većini ljudi. Ovdje neko može pomisliti, možda da je pristao na kompromis, te dobio vlast u Mekki i visok položaj i ugled, mogao je, vremenom, da ih promjeni i uvede u islam bez prolijevanja krvi, protjerivanja (hidžre) i svega što se desilo do osvojenja Mekke. A kur'anski odgovor je drugačiji: ”A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti; tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao.” (Prijevod značenja EI-Isra’, 74.-75.).
Iskušenja su neminovna i zato naš princip mora biti ustrajavanje u istini a ne popuštanje i prilagođavanje istine ljudskim prohtjevima. O tome govori sura EI-Asr: ”Tako mi vremena. Zasigurno je čovjek na gubitku, osim onih koji vjeruju i rade dobra djela i međusobno istinu preporučuju i međusobno preporučuju sabur (strpljivost, izdržljivost, ustrajnost).” (Prijevod značenja).
Principi Kur'ana i Sunneta moraju svakom muslimanu biti neprikosnoveni i ništa od toga mu ne smije biti preče niti važnije. Dok ih se bude držao zasigurno neće zalutati. Zato je put vjernika čvrsto i čisto poznavanje Kur'ana i Sunneta i rad po tome. Zato Allah, dželle šenuhu, kaže: ”Kako možete postati nevjernici kada vam se uče Allahovi ajeti i među vama je Njegov Resul (poslanik). ” (Prijevod značenja Ali ‘Imran, 101.)
Kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upućujući nas na pravi put: “Ostavio sam vam dvije stvari. Nećete zalutati ako ih se budete čvrsto držali: Allahovu Knjigu i moj Sunnet.”
I zaista, kroz sva životna iskušenja kroz koja prolazi čovjek, može ostati ustrajan i čist samo onaj koji uzme Kur'an i Sunnet za predvodnika. U kojoj mjeri ih se pridržava, tako i toliko će uspjeti. Naš život je kratak i prolazan i nećemo imati druge prilike da se vratimo na ovaj svijet i radimo i zaradimo dobro, zato trebamo prihvatiti Kur'an i Sunnet jer su istina i dokazan ispravan put. Treba da smo svjesni da Allah, dželle šenuhu, pomaže Svoju vjeru i da će pomoć dati onom ko se ispravno i istinski zalaže za nju. ”Mi ćemo zasigurno pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovom svijetu i na dan kada se dignu svjedoci.”(Kur'an)
