Molitve uplakanog muslimanskog svijeta

118
plac dzamija indonezija main mirnes kovac

Piše: Mirnes Kovač / http://balkans.aljazeera.net

Proteklih dana imao sam nesvakidašnju priliku da posjetim dvije većinske muslimanske zemlje: Mauritaniju, zvanično “islamsku republiku” koja se nalazi na krajnjem zapadu, i Indoneziju, zvanično “sekularnu republiku” koja je najmnogoljudnija zemlja onog što se označava kao “muslimanski svijet”, a nalazi se na njegovom krajnjem istoku.

Kada danas u našem savremenom svijetu upitamo koja je to glavna razlika između onog što se zove muslimanski svijet i onog što u modernim raspravama označavamo kao Zapad – po svemu sudeći, status ili odnos prema religiji bi isplivao kao dominantni odgovor.

U realnom svijetu

Islam kao vjera i dalje bitno određuje muslimanska društva. Ona jesu znatno promijenjena od onog doba kada je sa globalne scene otišla posljednja velika muslimanska imperija (Otomansko carstvo), ali i dalje je taj odnos prema vjeri ono što uveliko određuje muslimanska društva. Svakako, to je i ono što se često (uglavnom na Zapadu) percipira i kao prijetnja, prepreka i smetnja razvoju i prosperitetu tih društava i njihovom priključenju savremenim civilizacijskim kretanjima.

Stoga, dominantni je narativ, muslimani se moraju reformirati, odnosno, njihova se vjera mora reformirati ukoliko njihova društva hoće ukorak sa ostatkom svijeta. U protivnom, muslimani bi, prema ovako zacrtanim postavkama, i dalje mogli kaskati.

Je li to, uistinu, tako jednostavno i crno-bijelo?

Kao da se namjerno na Zapadu zaboravlja da je muslimanski svijet, unazad dva stoljeća, zaokupljen upravo pitanjima reformacija islama. Ti procesi su ispunjeni promjenama, prilagođavanjima, a neizbježno ih prate prevrati, krize, traume – što sve zajedno izravno utiče na sami taj proces i određuje njegov smjer.

U realnom svijetu, to stanje bismo mogli oslikati u suzama koje sam uočio na licu jednog Indonežanina, kad sam se na sedmičnoj molitvi u petak slučajno okrenuo iz prvog reda i pogledao iza sebe. Obično imami i propovjednici uče molitve povišenim tonom, punim patetike i samosažaljenja, izazivajući tako suze i jecaje kod vjernika. Svi u samonametnutom jadu zazivaju Boga da ih spasi i izbavi iz teškog stanja razjedinjenosti, nemoći, bijede i nasrtaja u kojima se, očigledno je, osjećaju zatočeni.

Hoće li Pravedni Bog odgovoriti na nepravde koje se muslimanima današnjice čine? I ko je primarni krivac za te nepravde? Je li to muslimanska nemoć ili nemuslimanska nadmoć? Na koncu, je li realno da muslimani, koji za svoju vjeru tvrde da je savršena i konačna, idealna i sveobuhvaćajuća, očekuju izravno rješenje i intervenciju od Boga? Pa zar nije pomalo bogohulno od Svemogućeg tražiti takvo što i istovremeno tvrditi da posjeduju “jedinu ispravnu vjeru”!?

Historijski uvid

Čini mi se da je tu ključni problem. Na koji način se današnji svijet uopće percipira ispravno i šta takvu percepciju odvaja od one “neispravne”. Muslimani samodopadno preferiraju naglasiti sveti stavak kako je “Jedina ispravna vjera kod Boga islam!” Dijelim uvjerenje istaknutih savremenih muslimanskih mislilaca koji će ustvrditi kako je pravilnije ovaj stavak prevesti na slijedeći način: “Jedina ispravna vjera kod Boga je predanost Bogu!” Zašto? Pa čisti historijski uvid u rani razvoj onoga što će se kasnije nazvati religijskim sistemom islama ukazuje da u to vrijeme, u vrijeme Muhammeda, islam nije primarno značio “odijeljenu vjeru i religijski sistem”. Za tadašnjeg novog sljedbenika poslanika Muhammeda jednostavno se govorilo da je pristao na “pročišćenje”, a sam Muhammed je tvrdio da je njegova vjera ustvari potvrda monoteizma, koji su generacije iskrivile, a koji je objavljen ranijim glasnicima Božije riječi.

Da ne bismo otišli u teologiju, ipak, ono što se danas realno dešava sa svijetom u kome dominiraju muslimani sasvim odstupa od učenja i duha koji zagovara vjera islam. K tome, i dalje je, po općem konsenzusu svih analitičara muslimanskog svijeta, ovaj svijet i dalje religiozniji i više okrenuti duhovnosti od Zapada. Danas čovjek sa Zapada ne može razumjeti toliku “pretjeranu” religioznost muslimana. Ali ni muslimani ne razumiju tako bahat odnos zapadnjaka prema duhovnosti i vjeri. Umnogome je ta dilema na Zapadu riješena reformacijom, odnosno razlazom sa religijom koja je držala u okovima ljudski um i time mu sprječavala razvoj, progres, boljitak, kretanje naprijed i uspravan hod.

Ali, muke reformacije i jesu porodile taj otklon prema religiji. Jer, ne treba zaboraviti da je Zapad na putu ka sekularizmu i modernitetu prošao kroz dugotrajne i krvave vjerske ratove, koji su možda bili i neizbježan preduvjet. Možda ono što se danas dešava u muslimanskom svijetu od ratova i razaranja još nije dostiglo do one tačke kada će muslimanski svijet, ili konkretnije muslimani Bliskog Istoka, doći do spoznaje da im treba Westfalijski mir, “mir iscrpljenosti”, kako su ga tada nazvali, nakon tridesetogodišnjeg rata s religijom i, dakako, narušenim balansom moći u Evropi kao glavnim motivacijama. Vjerovatno takvo što će morati da se desi i na Bliskom Istoku.

Ako bismo to mogli sagledavati kao konačno stanje evropske (protestantske, ali i katoličke) reformacije, kako će se muslimani moći (ili pravilnije – hoće li se uopće moći) ikada odnositi prema islamu na ovakav ili sličan način?

Od Mauritanije na krajnjem zapadu do Indonezije na krajnjem istoku muslimanskog svijeta, svjedoči to naša realnost, teško je i pomisliti na povlačenje islama iz javne sfere. Islam i njegova uloga zasigurno neće nestati iz javne sfere na način na koji se to desilo na Zapadu. Desakraliziran svijet nemoguć je u islamu, jer u njemu kao vjerskom svjetonazoru ne postoji podjela na sakralno-profano. To je daleko od realnosti islama. U vezi s ovim pitanjima interesantne su i, dakako, najrealnije opservacije uglednog muslimanskog evropskog intelektualca dr. Tariqa Ramadana. On se fokusira na potrebu reformiranja čitanja, razumijevanja i, naposlijetku, implementacije temeljnih tekstova islama u svjetlu historijsko-kulturoloških konteksta u kojima muslimani trenutno žive. “Stvar je razumjeti tekst i kontekst”, kako mi je kazao prije tri-četiri godine u jednom razgovoru.

Slike užasa

A kakav je trenutni kontekst u kojem živi muslimanski svijet? Očigledno razumije tekst, ali ne i kontekst. Od nerazvijene Mauritanije u kojoj je otpor dugogodišnjoj kolonijalnoj opresiji bio kulturni revolt i čuvanje vjere i jezika, do daleke Indonezije gdje je islamska baština tokom godina holandske i engleske vladavine bila čuvar nacionalnog ponosa – svugdje taj svijet odlikuje jedan zajednički specifikum: neodustajanje od vjere, ustrajavanje na religioznosti i, unatoč svim nedaćama i nasrtajima i izvana i iznutra, strasno i emocionalno zazivanje Boga za pomoć, moljenje Njega te traženje o Njega izlaza i rješenja.

Takvu sam sliku vidio okrenuvši se nakratko u Istiqlal-džamiji u Jakarti: uplakani Indonežanin koji je glasno jecao i molio Boga. Dove i jecaji uplakanog i nemoćnog muslimanskog svijeta… Sve više sam uvjeren da taj svijet ipak ide ka boljem stanju, unatoč sveopćem haosu koji mu se danas nameće i u koji sam sebe dovodi – od haosa u Libiji i Egiptu, gdje se pred očima čitavog “demokratskog” svijeta instaliraju nove diktature, preko Sirije čije su slike užasa već odavno prestale mučiti savjest svijeta, kao što morfij prestane djelovati na bol smrtnog bolesnika, do urušenih društvenih tkiva Iraka i Afganistana, razorenih gradova i sela Palestine i Jemena, gladnih i zaboravljenih u Somaliji i Mijanmaru… Naspram onih raspamećenih, novcem i raskošem opijenih u bogatim zemljama Zaljeva…

U svom tom svijetu izgleda da je jedino ostalo da uplakani upućuju molitve Bogu – molitve uplakanog i nemoćnog muslimanskog svijeta.