Piše: Semir Imamović
Našu državu i naš narod zadesilo je još jedno veliko iskušenje. Allah, džellešenuhu, je naš iman, naše la ilahe illallah, ponovo stavio na ispit, i to najveći nakon krvave agresije i genocida. Velika iskušenja su za velike ljude i narode i želim vjerovati da nas je Allah džellešenuhu upravo zbog toga stavio na ovaj veliki ispit.
Pokažimo još jednom da smo dostojni vjere koju nam je Uzvišeni Allah dao na dar, okrenimo se Njemu, iskreno Mu se pokajmo, priznajmo svoje grijehe, pokucajmo ponizno na Njegova vrata, jer samo On može otklonuti od nas belaj, koji nas je zadesio, samo On može razgaliti naše duše i vratiti nam nadu u život nakon teških trauma koje smo proživjeli ovih dana i nakon ogromnih materijalnih gubitaka kojima smo izloženi.
Stanimo jedni uz druge, udružimo snage, dokažimo svoje islamsko jedinstvo, solidarnost i ljubav, pokažimo da samo braća, izbacimo iz srca zlobu i pakost. Neka ovo bude prilika za jedan novi početak, bolji početak, u vjeri, u porodici, u rodbinskim i međuljudskim odnosima, u poštenju i čestitosti, u zalaganju i radinosti, u iskrenosti i istinoljubivosti, u moralu i dobročinstvu. Nemojmo odgovornost za sve što nam se dešava apriori prebacivati na druge, a sebe oslobađati svake odgovornosti.
Možda smo upravo ja i ti odgovorni, možda nismo izvršili soje vjerske obaveze kako treba i kako priliči jednom vjerniku, možda nismo dovoljno uradili na osvješćivanju i prosvjećivanju našeg naroda, možda im nismo na lijep način ukazali na pogubnost grijeha i griješenja, a možda su prevegnuli naši a ne njihovi grijesi, jer ja i ti činimo grijehe svjesno, a oni su upali u šejtanske spletke a da toga nisu ni svjesni. Možda su prepirke i svađe koje svakodnevno vodimo putem društvenih mreža ili pred džamijama, upravo mi ljudi iz džamije, iz prvog saffa, mi koji se pozivamo na vjernost i vjeru, bile uzrokom ovog velikog belaja, a možda je neko ili nešto drugo.
Naravno, ”dežurni” krivci koji nam prvi naumpadnu u ovakvim situacijama su pijanice, kockari, bludnici, lihvari, a zaboravljamo da su ogovaranje, vrijeđanje, napadanje na tuđu čast, prenošenje tuđih riječi s ciljem širenja smutnje i nereda, oholost, veći grijesi od svega spomenutog, i da u tim grjesima i mi imamo veliki udio. Nije li tako? Kako god, naša je obaveza da se u ovom teškom trenutku izdignemo iznad situacije i postupimo u skladu sa Poslanikovim upustvom: ”Musliman je muslimanu brat, ne čini mu nepravdu i ne ostavlja ga na cjedilu.”
Uradimo sve što je u našoj mogućnosti da se izvučemo sa što manje ljudskih gubitaka, da olakšamo nevolju onima koje je ona zadesila, da vratimo ljudima osmjeh na lice i radost u srca, ako je to ikako u ovom trenutku moguće, pomozimo im da prebrode ovo veliko iskušeje, uz dovu Allahu da nam na tom putu pomogne i olakša. Uputimo se na nama najbliža mjesta na kojima se ljudi bore sa vodenom stihijom, sa neimaštinom, sa hladnoćom, sa glađu, sa beskućništvom, i učinimo ono što bi voljeli da nama drugi učine.
