Nepovjerenje je naša strategija

163
fatmir alispahic krupno kip

Došao je kraj ustupcima, nadanjima i budalaštinama svake vrste. Vrijeme je da se Bošnjaci okrenu sebi. Otud ćemo direktno imenovati riječ „nepovjerenje” kao kompas bošnjačkog kretanja u budućnosti. Voljeli bismo da za to nemamo povoda, ali, dosadašnje iskustvo nas uči da smo kroz povijest stradavali upravo zbog naivnog povjerenja u sve i svakoga.

Piše: Fatmir Alispahić

Premlaćivanje Bošnjaka u Zvorniku, prijetnje bošnjačkim povratnicima za Bajram, uz institucionalnu podršku ovom ekstremizmu od strane organa Republike Srpske, kao što je evidentiranje „lakših povreda” u zvorničkom Domu zdravlja kod pretučenog Bošnjaka, ili, formalistička reakcija Policije RS koja problem ne rješava u uzrocima, već u posljedicama – sve to nas uvjerava da nema mira sa Srbima koje obrazuje i odgaja genocidna ideja Republike Srpske. Srpski ekstremizam hrani se i proračunatom, kukavičkom, prostitutskom šutnjom vodećih bošnjačkih stranaka i političara. Mogu se Bošnjaci na glavu nasaditi u želji da svjedoče mir, toleranciju, praštanje, pomirenje, ali, sve te civilizacijske poruke nikoga se ne tiču, do li bošnjačke želje da se srpsko-hrvatski faktor vidi u svjetlu dobrote i komšiluka. Na žalost, mi živimo pored divljaka, pored otpada civilizacije, pored usmrđenih i krvlju zadojenih prostaka, koljača i silovatelja, a zapravo ortodoksnih kukavica, koji ni za šta nemaju snage osim da se iživljavaju na nemoćnim i da svoje hroptanje i mukanje prikazuju kao ljudske riječi. Ovu tmurnu sliku s vremena na vrijeme obasjaju odblijesci nade, kakvu šalju beogradske „Žene u crnom” i rijetki srpski intelektualci, kakav je gordi Blažo Stevović iz Trebinja, dok sve drugo, u apsolutnoj kritičnoj masi, jeste cunami genocidnog opredjeljenja, jeste opsesija da se Bošnjaci ubijaju, protjeruju, istrebljuju, zastrašuju, vrijeđaju, a sve u uvjerenju kako je taj šovinistički smrad upravo ono čime treba da se ponosi srpski, a bogme i hrvatski narod. Kada bi neko u Sarajevu ili Tuzli onako divljački pretukao nekog Srbina koji je krenuo u crkvu na Božić ili Vaskrs, pa Bošnjaci bi napravili demonstracije, bošnjački bi autori pisali tekstove, mi bi se kolektivno zgražavali nad tim divljaštvom, dok kod Srba nema nikakvog kolektivnog zgražavanja, tamo se autori ne pale na takve teme, šta više, šutnjom se aplaudira ekstremizmu. Eno, nedavno je u Prozoru po drugi put napadnuta hanuma glavnog imama Safeta Pozdera (prvi put su je hrvatski ekstremisti trudnu udarili po glavi motkom na kojoj je bila zagrebačka šahovnica, a sad su joj razbili flašu pred nogama), ali nema nikakvih Lovrenovića, Komšića, fratara i ostalih lafinaša multikulture da osude to divljanje.

(Cijelu kolumnu pročitajte u novom broju Saffa koji je u prodaji od petka, 16. avgusta)